srijeda, 6. ožujka 2019.

Razlučivanje poziva

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' 
                                                                (sv. Ivan Pavao II.)
 
 
Život kršćanina nije ništa drugo nego trajno osluškivanje. Kršćanin svojim nutarnjim ''uhom'' osluškuje govor stvarnosti koja ga okružuje i u kojoj se svakodnevno odvija njegov život. Sve što na svom putu susreće Božji je zov i Božji govor upućen njemu. Ništa nije za odbaciti, ničemu se ne bi trebao oglušiti. Osnovni stav koji bi čovjek treba usvojiti i trajno vježbati jest stav budnosti, osluškivanja, razlučivanja. Uvijek bismo trebali biti otvoreni otajstvu koje prožima našu svakodnevicu. Tada sve zadobiva neku tajanstvenu ljepotu i značenje. Sve postaje govor Boga koji u svojoj očinskoj dobroti proviđa za naš život i čini ono što je najbolje za nas. I ne samo to. U nama se počinje buditi, do tada neotkriveni, dinamizam ljubavi te i mi odlučujemo činiti, dati ono najbolje od sebe - za Boga, Crkvu, svijet, čovjeka. Bog za nas više nije samo onaj koji nama nešto čini ili daje, već postaje onaj koji nas zove imenom i povjerava nam određeno poslanje u svijetu. Takav stav prema Bogu, životu i svijetu imali su i brojni sveci.
 
Razlučivanje zvanja važan je moment u životu svake osobe jer je riječ o odluci koja mijenja čitavu budućnost osobe i usmjerava većinu kasnijih odluka. Kao i odluka za brak, i odluka za duhovni poziv po sebi je takva da smjera biti doživotna i nepromjenjiva, iako zbog različitih okolnosti obje odluke često završe kao privremeni i promjenjivi izbori. Razlučivanje zvanja nipošto nije vezano samo za odluku hoće li netko ući u samostan - ili u bogosloviju - ili će se opredijeliti za brak. Opredjeljenje doneseno jednom, najčešće u mladosti, nipošto nije dostatno za čitav život. Svatko će se mnogo puta, pa i godinama i desetljećima poslije, naći pred pitanjem je li dobro izabrao i nije li možda pogriješio u svojoj odluci. Razlučivanje zvanja stoga ima cjeloživotnu oznaku. Zbog toga tu osobinu nikada ne smijemo zanemariti niti misliti da smo mirni do kraja života jer smo jednom, već davno, nešto odabrali. Bilo bi idealno kada bi bilo tako, kada ne bi postojali problemi, napasti, kušnje i različite druge situacije koje život donose. Ključno je razlučiti zvanje - prvi i svaki drugi put - u odnosu prema Bogu i s Bogom. Ako ga razlučujemo osjećajima, stavljajući to kako se osjećam u prvi plan, a ne razlučujući razumom i vjerom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti niti u duhovnom pozivu niti u braku.
 
Životi svetaca i blaženika najbolji su nam primjer kako razlučiti zvanje u mladosti, tijekom života i na njegovu kraju. Oni nas, svaki na svoj način, uče kako ne zastati pred određenim zaprekama koje mogu dovesti do toga da se u životu ne obeshrabrimo te ne ostvarimo svoje zvanje: bilo redovničko, bilo svećeničko, bilo bračno i obiteljsko. Valja nam uvijek razlučivati životne okolnosti od svoje osobe i svojega života i ne dopustiti da neke stvari uvjetuju ili blokiraju nas i naše životne izbore. Sveci nas uče da nas životne okolnosti uvjetuju onoliko koliko im mi to dopustimo. Ako ih proživljavamo s Bogom, on će biti taj koji će voditi, oblikovati i usmjeravati naš život, a neće ulogu vođe i presudnog utjecaja preuzimati okolnosti niti drugi ljudi. 
Razlučivanje zvanja - bilo da tek o zvanju odlučujemo bilo da se oko izabranoga dvoumimo - dio je kara razlučivanja duhova te nema prvoga bez drugoga, a drugoga nema bez Duha Svetoga. Tko svoj život želi sam usmjeravati i voditi, taj je već u startu krivo razlučio. U svakoj etapi života sudrug i mjerilo razlučivanja treba biti Bog.  
 
I Crkva je u trajnom osluškivanju stvarnosti. To je učinila i na Sinodi posvećenoj mladima, vjeri i razlučivanju zvanja, u listopadu 2018. godine, kao i na Svjetskom susretu mladih u Panami u siječnju ove, 2019., godine. Crkva hrabri mlade da s povjerenjem osluškuju Božji poziv i govor kroz njihovu osobnu životnu stvarnost kako bi otkrili i ostvarili onaj jedinstveni nauk koji Bog ima sa svakim od njih.
 
Papa Franjo svima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na našu bojazan što ako pogriješimo, odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš. Pokreni nas, Duše Sveti! U pravom smjeru - ostvarenju Očeva nauma, sa svakim od nas!  

nedjelja, 3. ožujka 2019.

Mladi, vjera i razlučivanje zvanja


Od 3. do 8. listopada 2018. godine u Rimu je održana Biskupska sinoda na temu: ''Mladi, vjera i razlučivanje zvanja''. Možda će netko zastati kod ovih zadnjih dviju riječi - razlučivanje zvanja - pitajući se ima li to kakve veze sa mnom. U pripremnom dokumentu Sinode ističe se da je svrha razlučivanja zvanja otkriti kako, u svjetlu vjere, naš svakodnevni niz izbora pretvoriti u korake prema punini radosti na koju smo pozvani. Drugim riječima: kako biti svet!
 
Kao nadahnuti tekst za bolje razumijevanje poslanja koje Crkva ima u odnosu na mlade, sinodskim ocima je poslužila zgoda iz Evanđelja po Luki kada dvojica učenika susreću Isusa na putu u Emaus (čitaj Lk 24, 13-35). Postavimo si pitanje: što bi se dogodilo da učenici nisu prepoznali poziv Duha da tom strancu što ih znatiželjno propitkuje odgovore protupitanjem te time, umjesto odbijanja, prihvate razgovor koji je obzirom na nedavne događaje u vrijeme Pashe mogao biti vrlo neugodno za njih. Učinili su izbor koji ih je ispunio radošću te su prepoznali Isusa, a onda su pošli drugima navijestiti tu Radosnu vijest.
 
Sinodski oci su slušali i mlade koji su iznijeli svoja iskustva, dileme i strahove, jer trebalo je odgovoriti na pitanje: što Crkva danas treba činiti bolje i više kako bi pomogla mladima i pratila ih na njihovu putu svetosti? Odgovor na to možda najbolje opisuju riječi pape Franje koje se nalaze u završnom dokumentu Sinode: ''Kako možemo ponovno probuditi veličinu i hrabrost donošenja velikih odluka, polet srca kako bi se uhvatilo u koštac s odgojnim i emotivnim izazovima? Postoji jedan izraz koji sam ponovio više puta: Riskiraj! Riskiraj. Tko ne riskira taj ne hoda. 'Ali što ako pogriješim?' Bogu hvala! Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš'' (Govor u Vili Nazaret, 18. 6. 2016.).
 
Završni dokument Sinode podijeljen je u tri dijela znakovitih naslova: ''I pođe s njima'', ''Uto im se otvore oči'', ''U isti se čas digoše''. Svaki započinje jednim odjeljkom iz Lukina evanđelja koji opisuje put učenika u Emaus.
 
Dokument je prije svega namijenjen onima koji rade s mladima, ali i svakoj mladoj osobi koja si postavlja pitanja o životu, osobito kada treba razlučiti poticaje i donijeti odluku, tj. izabrati. Ocrtava današnje vrijeme i analizira kako u njemu žive mladi, njihova očekivanja i način razmišljanja. Tumači kako izgleda umijeće tog razlučivanja i kako prepoznati što nam to Duh govori. Na kraju svima koji trebaju dati duhovnu potporu mladima na putu razlučivanja govori kako da to učine. Naglašena je važnost osobnog praćenja mlade osobe pri razlučivanju jednako životnog zvanja koliko i svakodnevnog izbora.
 
Crkva mora biti sposobna hodati s mladima, a spoznati vrijednost slušanja onih koji žele da ih se čuje te naučiti slušati što govore dobar je početak tog hoda. Crkva - svećenik, redovnik, poslužitelj, laik - mora razumjeti mlade i svijet u kojemu žive. Sinodski oci iznose tri odlučujuća elementa današnjeg novog svijeta: novost digitalne transformacije društva, migrante kao jednu od paradigmi našeg vremena te prepoznavanje i reakcija na sve vrste zlostavljanja.

 
Mladi čovjek, bez iznimke, rođen je da bude otvoren punini života te mu treba utvrditi vjeru u vlastitu originalnost hoda prema punini života. Vjera je izvor razlučivanja zvanja. ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite'' (Iv 15, 16). Duh govori i djeluje kroz životne događaje svake osobe, a da bi se otkrilo njihovo značenje i donijelo odluku potrebno je razlučivanje koje opisuju tri glagola: prepoznati, tumačiti, izabrati, ocrtavajući time put kojim treba ići (usp. Evangelli gaudium, 51). U temelju razlučivanja možemo pronaći tri uvjerenja: da Duh Sveti djeluje u mojem srcu kroz osjećaje i želje, da je moje srce zbog svoje krhkosti i grešnosti podijeljeno radi oprečnih osjećaja i da svaki način života nameće neki izbor.
 
''Mi moramo biti sveti da bismo mogli pozvati mlade da to postanu'', ističe se u završnom dokumentu. ''Mladi vape za autentičnom, transparentnom, radosnom Crkvom koja zrači: samo Crkva svetaca može biti na visini tih zahtjeva. Mnogi mladi su je napustili jer u njoj nisu pronašli svetost, nego osrednjost, uznositost, podjele i korupciju. Nažalost, svijet je više zgrožen zloporabama nekih ljudi iz Crkve nego doživljajem svetosti njezinih članova. Stoga Crkva u cjelini mora učiniti odlučnu, neposrednu i korjenitu promjenu perspektive! Mladima su potrebni sveci koji će oblikovati druge svece, pokazujući da je 'svetost najljepše lice Crkve'. Postoji jezik koji svi muževi i žene, u svakom vremenu, mjestu i kulturi, mogu razumjeti jer je neposredan i blistav: jezik svetosti'' (br. 166).