Kako se odnositi prema duhovnom pozivu kojeg gajimo u sebi?



Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici. Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?

1) Koji su tzv. prvi znakovi:

Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Najčešći znakovi mogu biti:
- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.

2) Treba se biti iskren:

- da iskrenost mora biti dvostruka: 1. prema samome sebi; 2. prema Bogu;
Zbog čega?

• Zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
• Treba se biti iskren zato jer su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
• Šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.

3) Trebamo imati neke kvalitete:

Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.

4) Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv proces:

Poziv je, dakle, isto jedan proces (samo duhovni) kao i sve drugo u našemu životu. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio naš odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Odgoj i obrazovanje svećenika (1)

MALO SJEMENIŠTE

Izgradnja budućih svećenika, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih te ustrajna briga, produžena tijekom čitavoga životnoga vijeka… smatraju se u Crkvi jednom od najzahtjevnijih i najvažnijih zadaća za budućnost evangelizacije čovječanstva.“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 2).

Obvezu ustanovljenja sjemeništa po biskupijama uveo je Tridentski sabor. Isto su naređivali i ostali Rimski biskupi, izdavajući posebne zakone glede odgoja svećeničkih pripravnika. Ti i još noviji zakoni i propisi preneseni su u Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine. Po tom Zakoniku, sjemenište se dijelilo na malo i veliko. U malome su se odgajali pitomci (kandidati) koji su pohađali srednju školu. U velikom sjemeništu su boravili oni koji su učili filozofsko-teološke nauke spremajući se na svećeništvo.

Prema kanonu 1354., svaka biskupija je trebala, po mogućnosti, imati oba sjemeništa ili barem jedno zajedničko. Ako to nije bilo moguće u svakoj biskupiji, posebno ako nije bilo moguće osnovati veliko sjemenište, pitomci su se mogli slati u neko drugo sjemenište ili su se, uz odobrenje Rimskog biskupa (pape), mogla osnivati pokrajinska ili međubiskupijska sjemeništa.

Obnova Crkve koja je uslijedila nakon II. vatikanskog sabora odrazila se i na obnovu sjemeništa, kako malog, tako i velikog. To nam najbolje objašnjava saborski dokument Optatam totius, br. 3a koji kaže: U malim sjemeništima, koja su ustanovljenja da se u njima gaje klice zvanja, neka naročit vjerski odgoj, a ponajprije podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da nesebična i čista srca slijede Krista Otkupitelja. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju roditelja, neka provode život, koji će se uskalditi s mladenačkom dobi, mladenačkih duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući odgovarajuće iskustvo iz života ljudi i povezanosti s vlastitim roditeljima.
Iako iz dokumenta jasno proizlazi i daljnja potreba malog sjemeništa, i njegova vrijednost, ipak malo sjemenište nije jedina ustanova za one koji gaje u sebi klice zvanja jer jednaku brigu treba posvetiti dječacima i mladićima u posebnim zavodima.

Novi Zakonik nalaže da se čuvaju, gdje ih ima, i podupiru mala sjemeništa i druge ustanove te vrste. U svrhu promicanja zvanja, njih treba urediti tako da se mladići uz vjerski odgoj i obrazovanje, kvalitetno obrazuju i u humanističkim i znanstvenom pogledu. Tamo gdje ga nema, a dijecezanski biskup prosudi da je ono korisno, on se sam treba pobrinuti da se osnuje malo sjemenište ili druga slična ustanova (kanon 234, 1). Dječaci i mladići koji namjeravaju postati svećenici trebaju se humanistički i znanstveno odgajati i obrazovati kao ostali mladići u njihovu kraju koji se pripravljaju za više studije, osim ako u određenim slučajevima okolnosti savjetuju nešto drugo (kanon 234, 2).

Dakle, prema saborskim dokumentima, Zakoniku kanonskog prava, vlastitom statutu odgojne Ustanove, malo sjemenište ima dužnost omogućiti razvijanje klice zvanja. To potvrđuju i dokumenti novijega datuma kao npr. apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II., Pastores dabo vobis, koja naglašava da se Crkva brine o tim klicama zvanja, posijanima u srcima dječaka, nastojeći oko njih – preko ustanove malih sjemeništa – brižnim, premda početnim raspozvavanjem i praćenjem. Isti dokument izričito naglašava da u raznim krajevima svijeta mala sjemeništa nastavljaju dragocjeni odgojni rad u svrhu očuvanja i razvoja klice svećeničkog zvanja, da bi ga pitomci jednostavnije prepoznali i bili sposobni odgovoriti mu. Zato je malo sjemenište, proizlazi iz dokumenta, u svakoj biskupiji oslonac u pastoralu zvanja s prikladnim oblicima prihvata i prigodnim ponudama za one adolescente koji traže zvanje i koji su, već odlučni slijediti ga, prisiljeni odložiti ulazak u sjemenište zbog raznih okolnosti, bilo obiteljskih, bilo školskih (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 63).

Prema II. Knjizi Zakoniku kanonskog prava (Posvećeni službenici ili klerici) u sjemenište pitomce prima dijecezanski biskup, uz preporuku župnika određenog dječaka, a njihov budući odgoj i obrazovanje biskup povjerava sjemenišnom rektoru, odgojiteljima, duhovniku i profesorima. Crkveni dokumenti preporučaju da mala sjemeništa imaju i svoju vlastitu školu (gimnaziju). Ako je škola u sklopu sjemeništa, bez obzira je li ona otvorena i za ostale šake, koji ne nose u sebi klicu duhovnog zvanja, profesori su također odgojitelji pitomaca malog sjemeništa jer se i oni brinu da se mladići, a budući svećenici, humanistički i znanstveno informiraju i obrazuju.