ponedjeljak, 13. srpnja 2020.

Jedan od načina na koji se može odgovoriti na krizu duhovnih zvanja

- Majke svojom molitvom od Boga traže da mijenja njihove obitelji kako bi one bile velikodušne u reagiranju na potrebe Crkve
 
 
U gradu Rochesteru, koji se nalazi u američkoj saveznoj državi New York, nedavno je osnovana molitvena grupa katoličkih majki koje se mole za duhovna zvanja u svojim obiteljima. “Molimo se za našu djecu i njihova zvanja, kako bi ona čula Božji poziv i shvatila što ih On želi upitati”, izjavila je za CNA Janene Loughran, jedna od organizatorica molitvene grupe Lu Majke.
Majke su na ovu ideju došle prošloga lipnja kada su bile na obiteljskom pikniku sa sjemeništarcima. Tom prilikom je im je otac Peter Van Loeshout govorio o “Majkama Lu” iz Italije, odnosno od majkama koje se od kraja 19. st. redovito okupljaju u malom selu kako bi se molile za duhovna zvanja. U sljedećih 65 godina su izmolile više od 300 svećenika, redovnika i redovnica. “Svugdje se osjeća manjak zvanja. Naša biskupija nije izuzetak. Što možemo učiniti? Nije važno što može učiniti osoba koja je odgovorna za zvanja ili naša biskupije… Zvanja dolaze iz naših obitelji”, objašnjava gospođa Loughran.
Majke iz Rochestera se jednom mjesečno sakupljaju na zajedničkoj molitvi, a svaka od njih se obvezala da će se jednom tjedno samostalno moliti ispred Presvetog oltarskog sakramenta. Svake prve nedjelje sudjeluju na svetoj misi koja se služi za buduća duhovna zvanja.
U osnivanju grupe je sudjelovala i Shauna Walczak, majka koja sljedeće godine očekuje svoje peto dijete. Ona je posvjedočila kako su Lu Majke prekrasna molitvena zajednica u kojoj “molimo Boga i Blaženu Djevicu Mariju za sveti dom u kojem će naša djeca slobodno odlučivatu o svojim zvanjima”.
Prvo okupljanje grupe je održano u srpnju, a u sljedećih tri mjeseca broj članova je porastao na čak 40. Pojedine članice su majke male djece, dok druge majke imaju djecu u srednjim školama i fakultetima. “Ne očekujemo da ćemo vidjeti rezultate već sljedeće godine. Ovo je nešto što traži vrijeme, strpljenje i povjerenje”, objašnjava Loughran.
Majke tvrde kako ovom molitvenom inicijativom ne žele umanjiti vrijednost sakramenta braka. “Mi znamo da je Bog već odredio njihova zvanja, pa im svojim molitvama samo želimo pomoći u prepoznavanju tih zvanja”, objašnjava gospođa Walzack.
Janene Loughran, inače majka šestero djece, kaže kako pokušava stvoriti obiteljsko okruženje u kojem njezina djeca mogu ozbiljno promišljati o duhovnom pozivu. “Mi o tome normalno razgovaramo jer smo okruženi brojnim prijateljima i rođacima koji su svećenici, tako da je to prirodan dio našeg života”, kaže.
Gospođa Walczak sa svojom djecom često razgovara o životima svetaca te o tome kako različiti vjerski redovi služe Crkvi. Svoju djecu potiče na različita djela milosrđa, kao što je obilazak bolesnih, molitva za mrtve i doniranje hrane. U njezinoj obitelji se razgovara o važnosti otvorenosti srca za Božju volju te se često na večeru pozivaju svećenici kako bi njihova djeca pobliže upoznala one koji su čitav svoj život posvetili Kristu.
Otac Van Lieshout kaže kako ga molitvena grupa ohrabruje i izgrađuje kao svećenika. “Sviđa mi se što ova inicijativa predstavlja mnogo više od obične molitve za zvanja. Nadamo se da se svi vjernici katolici mole da Krist svojoj Crkvi daruje veći broj svećeničkih i redovničkih zvanja”, tvrdi svećenik. Dodao je kako ove žene svojom molitvom od Boga traže da mijenja njihove obitelji kako bi one bile velikodušne u reagiranju na potrebe Crkve.

nedjelja, 12. srpnja 2020.

Sedam karakteristika koje treba imati svaki muškarac pozvan na svećeništvo

U svojem sam životu slušao razna mišljenja o tome kakvi bi trebali biti kandidati za svećeništvo, kako se trebaju ponašati prije ulaska u sjemenište, i kako im život treba biti besprijekoran. Mnogi ljudi smatraju da ti muškarci koji su osjetili Božji poziv nikada nisu propustili svetu misu, da znaju sve crkvene pjesme napamet, i da svi potječu iz svetih obitelji. No istina je da stvari baš i nisu takve kakvima ih neki zamišljaju.

 
 
Muškarac koji je pozvan na svećeništvo…
 
1. … i dalje je grešnik, kao i svi ostali
 
To nikoga ne treba sablažnjavati. Svi smo mi grešnici jer se svi rađamo s ljagom istočnoga grijeha. Zar Bog izabire i poziva samo najčistije iz svojega stada? Znamo da to u mnogim slučajevima nije tako. Npr., tu je slučaj Mateja, carinika, koga su svi smatrali izdajicom. Nigdje među svojim narodom nije bio dobrodošao, i svi su ga odbacivali. Smatrali su da je izdao svoj narod radeći za Rimljane, koji su zlostavljali Židove. Da, sveti Matej možda je bio loš čovjek, ali to nije spriječilo Isusa da mu se s ljubavlju približi i pozove ga na susret sa sobom. Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike.” (Lk 5,32)
 
2. On ne napušta svoj život i svoju obitelj, nego ih pročišćava
 
To lijepo zvuči, ali je teško za objasniti. Kandidat za svećeništvo/redovništvo ostavlja sve: svoju obitelj, prijatelje, projekte, studij… Ukratko: ostavlja sve kako bi slijedio Isusa. Upitajmo se – kako on to može? Je li to trenutan impuls? Moguće je, ali usuđujem se reći da nitko ne ostavlja sve radi „nečega” u što ne vjeruje. Poziv na svećeništvo/redovništvo proizlazi iz osobnog iskustva s Isusom, iz susreta licem u lice s Njim. Muškarac pozvan na svećeništvo/redovništvo ostavlja svoju obitelj i sve drugo kako bi bio „sam s Bogom”. Nužno je imati vremena za osobno promišljanje, kako bismo čuli Boga i uvjerili se radi li se o Božjem nadahnuću ili ne. Muškarac pozvan na svećeništvo ostavlja sve radi stvarnosti koja postoji i koja ostaje u njegovu srcu, i to je nešto što se ne može uvijek objasniti.
 
3. I dalje ga privlače žene
 
To je veoma kontroverzna tema, s mnogo točaka koje se mora objasniti. Muškarac je čovjek-muško po prirodi. Bog ga poziva u svećeništvo kao muškarca, On ne očekuje od njega da postane biljka ili mikrob. Očekuje od njega da bude tko jest, biće stvoreno na Njegovu sliku i priliku. Muškarca po naravi privlače žene, on se ne može posve otrgnuti od toga, ali može svoj život posvetiti jednoj osobi. U tome je smislu svećeništvo slično braku. Kada muškarac uzima ženu, on se odriče svih žena osim jedne, svoje supruge. Kada se svećenik „oženi” Crkvom, on se odriče svih žena, uključujući i onu jednu koju je mogao imati. Njezino mjesto zauzimaju Bog i Njegova Crkva. Tako svećenik čini svoj svećenički život plodnim – pridobiva mnoge duše za Boga.
 
4. On se ne odriče očinstva
 
Mnogi će se svećenici složiti sa mnom kada kažem da se svećenik ne odriče očinstva, nego postaje otac svima. Otac je predan svojoj djeci, brine se za njih i pazi na njih, baš poput svećenika. Brine se o svojem stadu, pazi na njega i na njegovo duhovno zdravlje, ne napušta ga, i čak je sposoban dati svoj život za njega. To znači biti otac. Bog je Abrahamu rekao: „[…] nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.” (Post 17,5) I ispunio je svoje obećanje! Svećenik ima mnogo duhovne djece, koja od njega traže savjete, i otvaraju pred njim svoje srce, kako bi pronašli što je dobro. Da se to čini, nije potrebna biološka povezanost. On samo mora činiti što čini svaki otac. Bog mu je udijelio taj poziv.
 
5. On nije dostojan svojega poslanja
 
Tko je dostojan tako velikoga poslanja? Nitko! Mi sami po sebi nismo dostojni – Bog nas čini dostojnima izabirući nas, kada nas poziva da postanemo svećenicima. Mi smo živjeli u grijehu, kao i drugi ljudi. Bezbroj smo puta izdali Isusa, zatajili smo ga, ali Bog se ne usredotočava na naše mane i pogreške. On vidi naše obnovljeno srce, voljno da ljubi više. Poziva svakoga od nas na drugačiji poziv. Oni među nama koji su pozvani na redovnički život ili svećeništvo iz prve su ruke doživjeli Božje milosrđe. Kako je moguće da je Bog pozvao nekoga tako nesavršenoga kao što sam ja? Moguće je! Mi znamo samo to da Bog poziva koga god želi. Samuel je to dobro objasnio u svojoj prvoj Knjizi: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” (1 Sam 16,7). U jednome drugome retku čitamo: „[…] srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Ps 51,19)
 
6. On i dalje čini pogreške
 
Nitko nije savršen, pa čak ni svećenici. Svećeništvo ne uklanja svećenikovu ljudskost. On je i dalje čovjek, i dalje živi na Zemlji, čini pogreške, i donosi pogrešne odluke. On je normalan kao i svako drugo ljudsko biće. Njegova težnja za savršenstvom i njegova želja da dođe do Boga ne proizlaze iz zamisli ili želje da se ostvari osobni razvoj, nego od samoga Boga.
 
7. On je sasvim sretan
 
Naravno! Svećenik koji nije sretan kao svećenik trebao bi se zabrinuti. Svećenik je pozvan živjeti drugačije poslanje, poslanje dano od Boga. Svećenikova sreća nije poput sreće od ovoga svijeta. Njegova sreća ne proizlazi iz prolazne zabave, osobnih zadovoljstava i hirova. Ona ne proizlazi iz njega samoga. Svećenikova stvarna sreća proizlazi iz činjenja volje Božje, i osjećaja da ga Bog duboko ljubi. Tko se usuđuje reći da ljubav ne stvara sreću? Oni među nama koji su doživjeli nenadmašivu Božju ljubav znaju da se naša sreća nalazi u njoj. Zamislimo da smo malene, žedne ptice koje lete pustinjom, i odjednom pronađemo oazu sa živom vodom… Što bismo učinili? Pa pili bismo! Zar ta ptica ne bila sretna zbog te vode? Naravno da bi! To možda nije najbolji primjer, ali pomaže nam razumjeti da naš mali gutljaj beskonačnog oceana Božje ljubavi stvara sreću. Nema potpune sreće bez Boga, jer je On izvor sve sreće.
To su samo neke od karakteristika ljudi koji su pozvani na svećeništvo. Sada je vrijeme da vi iskusite tu puninu ljubavi. Nemojte više samo slušati što ljudi govore. „Približite se Bogu i on će se približiti vama!” (Jak 4,8)
                                Autor: Edgar Henríquez Carrasco, LC | Catholic-Link

četvrtak, 28. svibnja 2020.

VIKEND U SAMOSTANU za mladiće koji razmišljaju o duhovnom pozivu

 
Dragi prijatelju!
 
      Ukoliko razmišljaš o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - pozivamo te da izbližega upoznaš našu redovničku zajednicu, da razmisliš o sebi, svome životu i pozivu u Božjoj prisutnosti na
 
VIKEND-SUSRET ZA DUHOVNA ZVANJA
od 3. do 5. srpnja 2020.
u samostanu sv. Leopolda B. Mandića u Zagrebu
(ulica Sv. Leopolda Mandića 41).
 
Susret uključuje prigodna predavanja, zajednički razgovor i druženje, molitvu (osobnu i Časoslova s fratrima), Sv. Misu, klanjanje, priliku za sakrament sv. Ispovijedi.  
 
    * Informacije i prijave za susret na: 
 

petak, 8. svibnja 2020.

Mladi, ako osjetite duhovni poziv ne odbijajte ga



 
Vama, mladi, kažem: Ako osjetite Gospodinov poziv ne odbijajte ga!“ – veli papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici  (Vita consecrata) o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu. Ako vas usrećuje život s Kristom, veseli zajedništvo s drugima ili imate  želju za požrtvovnošću  ne okrećite pogled, ohrabrite se jer poziv od Boga je iznad svih drugih poziva.

Divite se svem predivnom svijetu, nastavlja Papa u istoimenom dokumentu, svim djelima Božjim, svemu lijepom što je stvorio i stvara, ali znajte uprijeti svoj pogled u stvarnosti određene da nikada ne zađu. Današnjem svijetu u kojem je, nažalost, kako papa Franjo voli reći, zavladala globalizacija ravnodušnosti nužno je potreban zanos mladih, njihova radost, borba za trajne vrijednosti i neprolazne ideale. Bog i svijet koji nas okružuje u svoj svojoj složenosti očekuje upravo od mladih osobit doprinos, neumorni rad na poboljšanju okolnosti života za sve ljude.

Toliko je naših suvremenika koji nisu iskusili, odnosno kojima nije pokazana ljubav Božja pa  neuspješno nastoje svoje srce ispuniti kojekakvim  nadomjescima, surogatima. Svi su oni u traženju, egzistencijalnom traženju temelja svega i smisla svoga života. Bog traži suradnike  preko kojih bi im otkrio svoje lice, svoj plan s njima. Upoznavanje s Bogom promijenit će njihov život. Smisao svega koji nam Božji plan otkriva unosi sklad i ljepotu u naš život. Crkvi su danas potrebni ljudi koji će pomoću Božjom  svjedočiti radost i smislenost svega što postoji. Potrebni su joj istinski svjedoci,  muškarci i žene, čiji je život promijenjen susretom s Kristom i koji su sposobni to iskustvo prenijeti drugima.
 
Mladi imaju velika očekivanja od svijeta, Crkve i drugih ljudi. Oni nose u sebi ideal života za koji su se spremni boriti. Papa Benedikt XVI. poznajući mladenačku narav u jednom govoru ih poziva: „Znam da kao mladi ljudi želite velike stvari i da se želite založiti za bolji svijet. Pokažite to svjedočanstvo ljudima koji upravo od učenika Isusa Krista to očekuju i koji će po znaku vaše ljubavi otkriti zvijezdu koju slijedimo“.

Stoga, dragi mladi, ne bojte se!Ne skrivajte svoju vjeru, već hrabro i sa zanosom pokažite svima u koga vjerujete; pokažite svima Isusa Krista, vašega Kralja, jedinog uzora i Boga. Pokažite svijetu ono isto drevno kršćanstvo samo na novi način: moderan, uvjerljiv, snažan i mladenački. Koristite pritom sva sredstva komunikacije ali ne zaboravite da Krist ima prvenstvo: prvo se ide k Njemu a onda se iskustvo s Njim prenosi drugima. Put do drugoga vodi preko Krista, radosti i svetosti. ''Svetost je najljepše lice Crkve'' reći će Sinode održana u Rimu u listopadu 2018. godine na temu: Mladi, vjera i razlučivanje poziva. Zato vi mladi, iziđite i oduševite svijet; pokažite svu ljepotu života s Kristom; budite Mu svjedoci i pokažite da je Bogu stalo do čovjeka i da tu brigu preko vas pokazuje svima. Učinite da se Njegovo Kraljevstvo riječju i životom naviješta i raste! I ako osjetite Gospodinov poziv na svećeništvo i/ili redovništvo ne bojte se i ne odbijajte ga!
 
* Kontakt za sva pitanja u vezi duhovnog poziva:
       ILIduhovno.zvanje@gmail.com

utorak, 25. veljače 2020.

Redovnički zavjeti (ili Evanđeoski savjeti)

 
Katekizam Katoličke crkve
915 Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu "posvećeni život".
916 Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja "intimnijeg" posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.
***********
Jednostavni (tzv. privremeni) zavjeti
Nakon godine dana provodene u novicijatu, novak se može obvezati na služenje Gospodinu u Kapucinskom redu. Ako vodstvo Provincije (provincijal i njegovi savjetnici/definitorij) odobri, novaku se dopušta, na njegovu molbu, privremeno zavjetovanje triju zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti prema Pravilu sv. Franje Asiškog i Konstitucijama Reda manje braće kapucina (OFMCap).Ta obveza traje godinu dana. Svake slijedeće godine (kroz tri godine) on obnavlja iste zavjete u zajednici u kojoj će živjeti.
Nakon trodgodišnjeg obnavljanja jednostavnih zavjeta, brat može pisati molbu provincijalu tražeći da bude pripušten na svečane (vječne) zavjete u Kapucinskom redu.
 
Doživotni (tzv. svečani) zavjeti
Redovnik u privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski razvoj kroz teološki i odgojni studij u kući odgoja. U našoj Proviniciji ta kuća odgoja nalazi se dijelom u Milanu (studija filozofije), a dijelom u Zagrebu (studij teologije). Taj proces razvoja svakog kandidata prate magistar i zajednica u kojoj odgajanik boravi. Nakon najmanje tri godine života u privremenim zavjetima, na molbu kandidata i odobrenjem Uprave Provincije, polažu se svečani zavjeti. Slavlje svečanih zavjeta redovito se obavlja za vrijeme svete mise u prisutnosti ostale braće kao i po mogućnosti rodbine onoga koji polaže svečane zavjete. Polaganjem svečanih (vječnih) zavjeta osoba postaje punopravni član redovničke zajednice.
************************
Z A V J E T I
Redovnici redovito polažu tri zavjeta: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Crkva ih zove „evanđeoskim savjetima“. Sva tri zavjeta temelje se na Evanđelju života, primjeru Isusa Krista. Zavjeti su svečano obećanje Bogu kojima se čovjek obvezuje da će izvršiti obećanje i živjeti na određeni način. Polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno u liturgijskom slavlju posvećuje svoj život Bogu i službi Božjem narodu.
 
Zavjet siromaštva
Ovaj zavjet temelji se poznatom susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu“.
Zavjet siromaštva oslobođa redovnika od navezanosti na zemaljska posjedovanja. Redovnik osobno ne posjeduje ništa. Stvari koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama braće. Postoje mnoge potrebe u zajednici: odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u našoj zajednici...
 
Zavjet čistoće (celibata)
Zavjet čistoće temelji se na Isusovim riječima kada je on govorio o ljudima koji se ne žene. On je rekao: „A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog“. Dakle, to je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. Zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji. Zavjet čistoće omogućuje redovniku ljubiti velikodušno i nesebično. Zavjetom čistoće redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji Božjoj i potrebama Crkve.
 
Zavjet poslušnosti
Zavjet poslušnosti temelji se na Isusovoj poslušnosti Ocu nebeskom. Ovim zavjetom redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.
Temelj svih ovih zavjeta jest potpuno predanje Bogu. Činjenica je kako je često teško živjeti zavjete. Većina redovnika bori se s jednim ili više zavjeta cijeli njihov život. Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.

četvrtak, 13. veljače 2020.

Neka pitanja vezana uz duhovni poziv



 
Pitanja
 
1. Kako mogu biti siguran/na u to da me Bog poziva u duhovni poziv?
 
2. Budući da su mnoge mogućnosti za ostvarenje duhovnog poziva, pitanje je gdje je najbolje za mene?
 
3. Jesam li za dijecezanskog svećenika?
 
4. Jesam li za redovnika (svećenika ili časnog brata)?  
 
5. Jesam li za zatvoreni-strogi samostanski život?
 
 
Odgovori
 
Budući da postoji različitost redovničkih zajednica i poslanja, to nekoga može prestrašiti i izazvati bojazan suočavanja s mnogim mogućnostima.
Donosim neke napomene koje mogu pomoći u takvoj situaciji.
 
1. Obnovi svoju vjeru u Božju providnost. Bog te poziva, on će učiniti sve da upoznaš redovničku zajednicu u koju te poziva.
 
2. Vjerujući Bogu, nije potrebno istražiti svaku mogućnost, svaku biskupiju, redovničku zajednicu, svaku odgojnu ustanovu.
 
3. Ono što ovisi o tebni nije poziv - nego odgovor!
 
4. Ako si u mogućnosti pronađi si svećenika ili duhovnog vođu.
 
5. Dobro je razgovarati s onima koji su ti bliski i u koje imaš povjerenja.
 
6. Tvoj interes je samo jedan dio poziva. Drugi dio poziva je interes zajednice o tebi.
 
7. Uvijek postoji element rizika u nasljedovanje poziva. Rijetko ćeš biti 100% siguran/sigurna da te Bog poziva, ali bi trebao/trebala biti 100% siguran/sigurna da to želiš pokušati ostvariti.
 

Praktični koraci

 
 1. Posjeti mjesta koja te zanimaju.

2. Provedi neko vrijeme s onom zajednicom čiji te način života zanima.

3. Vidi postoji li nekakav klik, ako se osjećaš kao kod kuće.


 4. Razgovaraj s nekim članom zajednice ili s njime budi neko vrijme u kontaktu.
 
5. Prestani razmišljati o sebi i mogućem neuspjehu (kasnijem napuštanju).
 
6. Počni razmišljati kako bi mogao/mogla više Bogu služiti i drugim ljudima pomoći.
 
7. Moli se svakodnevno i čitaj redovito Sveto pismo.
 
8. Pristupaj redovito sv. sakramentima (napose ispovijedi i pričesti).
 
9. Pronađi svog osobnog duhovnog pratitelja.
 
10. Ne brini se ako si na početku prestrašen/prestrašena. Znaj da je pred novim stvarima to kod čovjeka sasvim normalno.
 
11. Ne brini se što bi prijatelji mogli misliti o tebi. Kada je u pitanju duhovni poziv to je isključivo ''stvar'' između tebe i Krista.
 
12. Ne zaboravi, nisi sam/sama na ovom putu. Mnogo ih je već prošlo kroz ono što ti sada prolaziš. Mnogi su Ti spremni pomoći u tvojoj odluci.

 
 
Poštovani!
 
Uvijek budi svjestan, da mnogi svećenici, redovnici/ce, vjernici laici koje Ti niti ne poznaješ i koji tebe ne poznaju, mole za tebe i tvoju hrabrost da Gospodinu - poput Blažene Djevice Marije - rekneš: Evo me! Neka mi bude, Gospodine, po tvojoj volji!  
 
Za sve u vezi duhovnog poziva zainteresirani mladići slobodni su se obratiti na:
 

Tko su braća redovnici (laici)?

 
Mnogi muški redovi i družbe sastoje se od redovnika svećenika i redovnika laika (zovu se još i braća laici ili časna braća). No, svi zajedno žive istu karizmu koju ostvaruje preko različitih poslanja. Svaki redovnik svećenik pozvan je da ponajprije svoje svećeništvo ostvaruje unutar zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Zbog toga su braća laici živa slika redovnicima svećenicima za onaj izvorni redovnički život kada do 8. stoljeća nije bilo svećeničkoga ređenja za monahe.
 
Papa Ivan Pavao II., reći će da su braća redovnici (laici) prevažni za život Crkve, jer oni predstavljaju ovaj konkretan život evanđeoskih savjeta.
 
Iako nisu svećenici, te se zato na prvi pogled ne ističe njihov udio u životu Crkve, njihove zasluge su ogromne jer je najbitnija snaga vjere i ljubavi koja se ugrađuje u njihovo služenje te tako donose neizmjerne plodove. Braća laici i braća klerici međusobno se nadopunjuju. Dok su redovnici svećenici uključeni u mnoge pastoralne obveze, braća laici žive ono konkretno zajedništvo preko svakodnevnih poslova, te tako ostvaruju onaj nevidljivi apostolat ljubavi bez kojega nema autentičnoga poziva.

ponedjeljak, 13. siječnja 2020.

U duhovnom pozivu moguće je biti i časni brat

 
Poštovani čitatelju, dragi mladi!
 
Možda ste koji puta vidjeli redovnike koji ne 'drže/govore' Misu, ne ispovijedaju, propovijedaju, dijele sakramente... No, usprkos toga možda ste ih vidjeli da su sretni, radosni, susretljivi, jednostavni. Da li ste se kada zapitali tko su zapravo ti ljudi koji žive u samostanu, a odjeveni su u redovnički habit? Što radu u samostanu ako nisu svećenici?
Upravo o ovim i drugim pitanjima vezanima uz ove samozatajne i Bogu predane ljude, želimo mladićima koji u sebi osjećaju duhovni poziv progovoriti i o ovom mogućem načinu posvećenja i predanja Bogu i ljudima.

Kada se govori o duhovnom pozivu i redovničkom životu često se zaboravlja da je moguće biti ne samo svećenik nego i brat pomoćnik.
 
Svi redovnici - oni koji se odlučuju za svećenike, kao i oni koji ne primaju sv. Red prezbiterata - polažu iste zavjete (tzv. privremene i vječne) i to: siromaštva, čistoće i poslušnosti (ova tri zavjeta već se polažu na kraju godine novicijata). Nakon tzv. početne formacije (novicijat i polaganje prvih zavjeta) neki se odlučuju Bogu i ljudima posvetiti kao časna braća, a drugi pak kao svećenici pa zato pohađaju propisani filozofsko-teološki studij u trajanju od pet godina. Ovisno o karakteru (poslanju) zajednice, časna braća u njoj ili pak izvan nje, mogu vršiti niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno funkcioniranje samostana, sudjelujući tako u poslanju zajednice, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima. 
U redovničkoj zajednici svećenici i časna braća jednako su vrijedni. Važno je istaknuti da između jednih (tj. svećenika) i drugih (tj. časne braće) nema bitne razlike (naravno, izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i časnu braću u zajednici), jer se međusobno povezuju istim redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), istom redovničkom karizmom i načinom života te istim nastojanjem prema ostvarenju ideala svetosti.

Časna braća u redovničkoj zajednici i samostanu mogu raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne mogu svlaviti sv. Misu, ispovijedati i dijeliti druge sakramente). Uglavnom sve zajednice primaju kandidate za časnu braću ne uvjetujući pri tome nikoga da mora završiti teološki studij i rediti se za svećenik.

Više možda nego prije, područje djelovanja braće laika danas je veoma veliko i raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara, pa sve do velikih slikara, glazbenika, graditelja, misionara, akademskih profesora.... Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. 

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako većina često misli - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili teološki fakultet, nego je to zvanje i poslanje koje je samostojno, ond. ono ima svoj duboki evanđeosko-kršćanski smisao, značenje i identitet.
 
Riječ je, dakle, o zvanju koje ima svoje povlašteno i posebno mjesto u redovničkoj zajednici i poslanju Crkve. Svaki kršćanin, a na poseban način svećenik i redovnik, treba biti svjestan da je svaka služba u Crkvi - prije svega i iznad svega - veće i zauzetije služenje i predanje Bogu i ljudima te da je pri tome najvažnije koliko tko ljubavi unosi u svoju službu i djelovanje.
 
Niti svećeničko posvećenje, a niti velike škole i učenost ne čine redovnika onim što jest, već polaganje redovničkih (evanđeoskih) savjeta (siromaštva, čistoće, poslušnosti) te po njima veće predanje svega sebe Bogu i braći ljudima.


Mladići koji razmišljaju o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - ako izbližega žele upoznati naš franjevačko-kapucinski i samostanski način života slobodni su k nama doći na neko vrijeme.
Kontakt za sve upite:  
 FRA JURO ŠIMIĆ, promicatelj duhovnih zvanja
ILI: