subota, 3. kolovoza 2019.

Slika svećenika nekoć i danas

 
Vremena se mijenjaju – i dobro je da je tako, jer se inače neke nepravde nikada ne bi dokrajčile niti bi se, u određenim kontekstima, dobrota mogla pokazati. Ipak, sve to ne znači kako na ovom svijetu ne postoje neke konstante koje ne bi jednako vrijedile za sva vremena. Vjerske istine, moralni zakoni, transcendentali..., istovjetni su kako nekoć tako i danas. Bez obzira što suvremeno društvo pretendira sve relativizirati, na kraju, vrlo često čak i nesvjesno, svojim postupcima potvrđuje suprotno. Kao i svaka druga diktatura tako je, očito, i diktatura relativizma osuđena na propast. Čovjek prema svojoj prirodi teži slobodi i izvršavanju božanskih zakona kao načela koja ju omogućavaju (za njega i njegovog bližnjega) te mu je u naravi boriti se protiv svega onoga što mu ne dopušta „biti svoj“. Stoga je očekivati da sljedeće stoljeće bude obilježeno upravo tom borbom. Naime, civilizacijski procesi idu prema tome da čovjekovo dostojanstvo bude načelo i zakon u svakom društvu i za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu društvenu ulogu. Ono se ne realizira samo riječima nego, prvotno, djelima i stavovima prema čovjeku.
 
Zbog toga i kada se govori o svećenicima i njihovu položaju u zajednici treba uvidjeti da deklarativno izražavanje poštovanja prema njima vrlo često ne prati i ono sadržajno, tj. bitno.
 
Slika svećenika u postmodernom društvu u mnogomu se promijenila, poglavito u odnosu na razdoblje prije 70-ih godina prošloga stoljeća. Ta promjena je dvosmjerna: svećenici u društvu ne izgledaju kao nekoć, ali ni društvo više ne poima ili traži da svećenik izgleda kao prije 50-ak godina.
Profil jednog svećenika ili redovnika prije se mogao opisati riječima da je to pobožan i povučen čovjek koji je uvijek u svojem službenom odijelu (kolaru ili habitu), Časoslovom ili krunicom u ruci. Na mnogim je područjima bio prava enciklopedija znanja, ali i analfabet kada je riječ o „sporednim“ događanjima kao što su: sport, zabava, glazba, film i moda. Njega nisu zanimale „prizemne“ stvari i zbog toga je dobro pazio kakvu literaturu čita, u kojem se društvu kreće i kako komunicira s ljudima. Stoga je postojao i strogo određeni način kako netko s njim treba razgovarati i kako ga oslovljavati. Takvoga je „pastira“i društvo uvažavalo bez obzira što su o njemu mnogi pogrdno govorili, posebno u onim sustavima koja nazivamo „bezbožnim“.
 
Današnji se, pak, svećenik u vanjštini u mnogomu razlikuje. Nerijetko je u „farmerkama“, bez očitih svećeničkih i redovničkih insignija (oznaka); umjesto cipela ima tenisice, a odijelo vrlo često zamijeni sportska odjeća. Časoslov i ako moli onda je to, skoro pa u načelu, privatna stvar – rijetko ga tko može vidjeti kako oko crkve ili po župnom dvorištu šeće dok to radi. No, zato on dosta zna o svemu onomu što je crkvenim osobama nekoć bilo nevažno i sporedno. S društvom će redovito izići „na piće“ i neće mu biti strano razgovarati o svim mogućim temama. On ima dosta onih koje smatra prijateljima, ali ne uživa ugled kao što su to osobe iz njegove „branše“ nekoć imale. Vrlo vjerojatno je da će ga najviše „oblatiti“ upravo oni koji s njim „popiju koju“. Oni poznaju i njegove loše strane, pa im on malo što može prigovoriti.

Osobito su tome podložni tzv. „kućni svećenici“ – oni koji se kod nekih obitelji tako udomaće, pa se bez njih ništa važno ne događa. Dakako da su tomu znatnim dijelom krivi sami svećenici, ali također i oni koji ih ustima časte, a srcem samo iskorištavaju. Takvo nešto je do sada viđeno u odnosu političara i „duhovnjaka“: oni koji su „bliskiji“ sa svećenikom dopuštaju si da ga izigraju gdje god stignu. A oni koji to nisu – pa čak i ne pripadaju Katoličkoj Crkvi – s puno se više poštovanja odnose prema njemu i instituciji koju predstavlja.
 
Nekoć je, dakle, biti župnikom, svećenikom i/ili redovnikom istovremeno značilo imati ugled i utjecaj u društvu, a danas to nije slučaj iz mnogo razloga. I to je razumljivo. No kada je riječ o sadržaju svećeničkoga „posla“, o svetinjama koje su mu povjerene, onda ne bi smjelo izostati dužno poštovanje. Istodobno, ni svećenik ne bi smio nekomu davati privilegije niti bi taj netko, zbog navodnoga prijateljstva, mogao omalovažavati ono što ulazi u opis svećeničkoga zvanja. Jer zbilja, ne može se sve relativizirati!