četvrtak, 29. siječnja 2015.

Duhovni poziv je dar od Boga (Mk 1, 14-20)

 
Biti svećenik biti redovnik nikako nije izraz pokore i nekog prisilnog trpljenja. Nitko ne ulazi u duhovni poziv radi toga da bi okajavao, da ispašta za svoje grijehe. Duhovni poziv ponajprije je dar od Boga. Svećenik, redovnik koji dragovoljno ostavlja sve radi Božjega kraljevstva je milost Božja (Mt 19,12). S tim se pozivom povezuju mnoga obećanja koja se ispunjavaju već sada na zemlji i koja će se ispuniti na nebu (Mt 19, 28-29). No, nitko od pozvanih ne trguje s Gospodinom i ne traži svoj obećani dobitak.
 
Poziv u celibatu radi navještaja Božjeg kraljevstva ponajprije je nezasluženi dar, koji potražuje odgovor pozvanoga. Kao pozvan u Božje kraljevstvo, čovjek ulazi kao svećenik ili redovnik svjestan svojih slabosti i krhkosti života. No, s druge strane prepoznaje dragocjenost dara i potpune zaronjenosti u Isusa Krista Velikog Svećenika. Nitko od svećenika – navjestitelja Božjeg kraljevstva ne nastupa na sceni ovoga svijeta u svoje ime, nego u Imenu nad svim imenima – u imenu Isusa Krista. Svećeništvo i redovništvo put je koji zaranja u Krista i u njegovu Crkvu. Ne postoje svećenici i redovnici bez Crkve, bez Isusa. Svakog kršćanina, pa tako i svakog svećenika i redovnika treba ispunjavati čežnja za služenjem jedinoj i svetoj Katoličkoj Crvi.
 
 Isus je u svome zemaljskom hodu gradio Crkvu na temelju apostola (Ef 2,20). Proširivao je Božje kraljevstvo koje svojim rastom, u sili Duha Svetoga, obuhvaća i nas. Apostoli su bili obični ljudi. Bili su ribari. Prehranjivali svoje obitelji. Mučili su se na žarkom suncu galilejske obale. Oni ni po čemu nisu zaslužili biti temeljnim slojem Kristove Crkve. Poziv koji im upućuje Isus: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! nije nagrada, nego dar darovan s povjerenjem. Isus je znao koga poziva za svoje glasnike, širitelje Božjega kraljevstva u svojoj Crkvi. Znao je da će ga zatajiti i da će se svi razbježati. Poznavao je osobito Petrovo srce. Već je tada vidio njegovu zataju i plašljivost. Unatoč tome, njemu daje prvo mjesto među apostolima (Mt 16,18-19). Apostoli su bili poslušni Isusovu pozivu, nisu oklijevali ostaviti glavni izvor obiteljskog prihoda. Oni su se riješili svojih zemaljskih sigurnosti. Krenuli su za Isusom i u sili Duha Svetoga s pozivom na obraćenje: Obratite se i vjerujte evanđelju!
 
Nije uvijek sve tako jednostavno. Postoje biblijski likovi koji su se opirali Božjem pozivu. Prorok Jona je u tomu poseban. On na Božji poziv reagira na svoj način. Izbjegava Božji naum, ide vlastitim putem. Pun je nepovjerenja prema Bogu i milosrdnoj misiji spašavanja Ninivljana. Međutim, po njemu Bog čini čudesa. Na Joninu riječ Ninivljani su se obratili Bogu i spasili svoje živote. Sâm je Jona postao znakom. Bog se darivajući poziv služi čovjekom bez obzira na njegove sposobnosti, ponašanje ili umijeće. Božja je milost uvijek vješta i zadivljuje uvijek iznova (Jon 3,1-5.10).
 
 
Izgovorena Božja riječ nikada se ne vraća bez ploda (Iz 55,11) O, koliko su ljupke stope blagovjesnika, koji navješćuje Božju riječ (Iz 52,7). Iako je Isus izabrao ponajprije apostole za širitelje poziva na obraćenje i vjeru u evanđelje, ta je ista zadaća na poseban način prenesena i na svakoga kršćanina, koji po krštenju u snazi Novoga saveza sklopljenog Isusovom krvlju postaje također vjesnikom Božjeg milosrđa. Iako je poziv nezasluženi dar, važna je suradnja s Božjom milošću. To je zapravo život u Duhu Svetom, koji počinje od iskrenoga obraćenja i zaljubljenosti u evanđelje.

Zainteresirani mladići za duhovni poziv, svećenički i/ili redovnički, slobodni su kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb
    ILI:   duhovno.zvanje@gmail.com

srijeda, 28. siječnja 2015.

Duhovno zvanje


Svi smo mi dolaskom na ovaj svijet pozvani od Nebeskoga Oca raditi na izgrađivanju nebeskoga kraljevstva ovdje na zemlji. Svatko na svoj način odgovara Bogu na taj poziv u svome staležu i prema darovima i sposobnostima koje je od Boga primio.

Međutim, Božji se pogled posebno zaustavlja na ovome ili onome, na isti način kako se zaustavio na prvim učenicima:

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
                                                                                                                                    
(Mk 1, 16-20).
 


U Isusu Kristu svi vjernici čine sveto i kraljevsko svećeništvo i po njemu prinose duhovne žrtve Bogu. Dakle, svaki ud ima učešća u poslanju cijelog Tijela. Sv. Pavao veli da "svi udovi nemaju iste službe" (Rim 12, 4). Sam Gospodin je postavio neke da budu službenici, da u društvu vjernika posjeduju svetu vlast reda da prikazuju žrtvu i da opraštaju grijehe te da za ljude javno obavljaju svećeničku službu u Kristovo ime. Isus je poslao apostole naviještati Radosnu vijest, oni biskupe, a zadatak njihove službe je u nižem stupnju predan prezbiterima.

Sakramenat reda
Sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjernika, neizbrisivim biljegom kojim se označuju, postavljaju se za posvećene službenike koji se naime posvećuju i određuju da, svatko prema svome stupnju, vršeći u osobi Krista glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod. Sveti red ima tri stupnja:

- đakonat
- prezbiterat (svećeništvo)
- episkopat (biskupstvo)

Podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige. Podjeljivanje vrši posvećeni biskup, a u slučaju ređenja kandidata za biskupstvo uz glavnog reditelja barem još dvojca sureditelja.

Tko je đakon?
U Novom Zavjetu spominje se služba đakona (grč. diakoneín = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3, 8sl.). Nekom vrstom njihovim prethodnika možemo smatrati onu sedmoricu muževa koje je, prema izvješću Dj 6, 1-6, jeruzalemska zajednica izabrala, a apostoli ih po molitvi i polaganju ruku postavili sebi za pomoćnike. Iako im je prva bila "služba kod stolova", dakle određena socijalno-karitativna zadaća, vrlo brzo vidimo tu sedmoricu i u službi naviještanja, obraćanja sve do krštavanja (Stjepan, Filip).

Dok istočne Crkve sve do danas poznaju đakonat kao stalnu doživotnu službu, na zapadu je još od ranog srednjeg vijeka poznat tek kao prijelazni stupanj na putu do prezbiterata. Netko je bivao đakon, ne da bi to ostao, nego da bi mogao postati prezbiter. Tridentski sabor (1545-1563) pokušao je uvesti stalni đakonat, ali se taj zaključak nije proveo. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako saborski dokument Lumen gentium 29 određuje ponajprije zadaće đakona:

Služba je đakona, kako mu odredi nadležna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa; posvećeni su dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja...

Stalni đakonat mogu izabrati bio oženjeni muškarci bilo neoženjeni. Oženjenim muškarcima zrele dobi (ne ispod 35 godina) đakonat se može podijeliti uz pristanak rimskog biskupa. Isti pristanak daje se i neoženjenim muškarcima, međutim, njih veže obveza celibata kroz cijeli život.

Kandidati za prezbiterat preuzimaju s đakonatom i obvezu moljenja časoslova, dok se stalnim đakonima stavlja kao vrlo prikladno na srce moliti dnevno dio časoslova koje odredi biskupska konferencija.

Tko je svećenik?
Svećenik je "alter Christus - drugi Krist", jer u ime Kristovo radi prema riječi: "Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20, 21). Svećenik je sluga Kristov: dakle kao oruđe božanskog Otkupitelja, da bi mogao kroz vremena vršiti njegovo divno djelo.

Svećeničko zvanje je otajstvo. To je otajstvo "čudesne razmjene" - admirabile commercium - između Boga i čovjeka. Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe.

Svrha prezbiterskog služenja je po riječima sv. Augustina (De civitate Dei) da "se cijeli otkupljeni grad, to jest skup i društvo svetih, prikaže Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i samog sebe u svojoj Muci prikazao za nas da mognemo biti tijelo tako uzvišene Glave".


  U Poslanici Hebrejima (5, 1-4) govori se o položaju svećenika: "Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron."

Svećenik, za razliku od đakona, može dijeliti sakramenat pomirenja (ispovjed), bolesničko pomazanje, sakramenat potvrde (uz poseban biskupov dopust) i voditi sv. misu odn. posvećivati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu.

Tko je biskup?
Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu. Služba predstojnika (grč. proistamenoi) koja se susreće u prvim osnovanim zajednicama od sv. Pavla (1 Sol 5, 12) javlja se kasnije u izgrađenim židovsko-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (présbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2),a u pogansko-kršćanskim zajednicama kao episkopi (grč. epískopos: Fil 1, 1). Već u Dj 20, 17-30 ova se služba naziva "pastirskom službom".

U dokumentu Lumen gentium 21 stoji da se po biskupskom ređenju prenosi "punina" sakramenta reda i da"biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da djeluju u njegovo ime".

Biskupu je vlastito podijeljivanje sakramenta sv. potvrde i ređenje kandidata za đakonat i prezbiterat.

Ekskluzivni razgovor s novim krčkim biskupom


Fra Ivica Petanjak: Moje imenovanje priznanje je kapucinima, ali i svim redovnicama i redovnicima u Hrvatskoj

Ja ovo imenovanje shvaćam kao priznanje redovništvu općenito, nije tu riječ o mojim zaslugama. Kako sam pak ja odabran kao simbol tog priznanja to treba pitati one koji su odlučivali o tom imenovanju.
 
fra Ivica Petanjak
 
Franjevac-kapucin Ivica Petanjak novi je krčki biskup. Od kada je ta vijest objavljena u subotu (24. siječnja), čestitke i poruke potpore ne prestaju dolaziti na njegov mobitel, kao i pozivi njegovih prijatelja i članova obitelji.
Redovnik i svećenik s bogatim pastoralnim iskustvom i dokotratom iz crkvene povijesti na rimskoj Gregoriani (gdje je doktorirao tezom o dubrovačkom kapucinu iz 17. stoljeća Michelangelu Božidareviću koji je bio general Kapucinskog reda) ovih dana boravi u Zagrebu, gdje po prvi put nazoči zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Naš portal uspio je napraviti kraći razgovor s njim, njegov prvi interview od vijesti o imenovanju.

- Reakcije na vaše imenovanje za krčkog biskupa moglo bi se svesti pod jedan zajednički nazivnik – iznenađenje. I vi ste bili iznenađeni, kako ste sami rekli?

Mislim da je svatko tko je prošao ovo što sada ja prolazim bio iznenađen na neki način. Lagao bih kada bih rekao da nisam ranije čuo kako se i moje ime „vrti“ u tim nekim kombinacijama za neko od četiri biskupska mjesta, ali nije mi padalo na pamet kako bi to mogla biti krčka biskupija. To me je iznenadilo.

Ja sam sebi zamišljao kako će me netko prije svega ovoga pozvati i reći: Evo ti si jedan od kandidata, pa razmisli! ili nešto slično. A kada su mi to rekli bilo je – „uzmi ili ostavi“. Pitao sam: Pa, dobro koliko imam vremena razmisliti o tome? Rekli su da trebam odmah odlučiti (smijeh).

Pitao sam nuncija: A što ako ja to ne mogu, ako odlučim da nisam tome dorastao? Dobio sam odgovor: Pa dobro, kako će jedan redovnik koji se zavjetovao na poslušnost reći Papi „ne“ i to u godini posvećenog života!

- Koji osjećaji prolaze kroz glavu u takvim trenutcima? Nekakav strah od odgovornosti?

Nije tu riječ o strahu, nego prije uopće nisam niti razmišljao o mogućnosti takve službe. Ja sam fratar 25 godina, prije četiri mjeseca sam dobio premještaj u Osijek gdje sam se vratio nakon 32 godine, jer sam u tom gradu završio srednju školu i prošao kapucinsku formaciju. Dolazak u Osijek doživio sam kao povratak u grad mladosti, neko otvaranje novog razdoblja u kojem ću se, osim gvardijanske službe, baviti i poviješću. Nisam se niti raspakirao do konca, a sada se iznova moram pakirati. Naravno da je iznenađenje.

- Mediji su vaš imenovanje naglašavali jer se nakon dosta vremena dogodilo da je redovnik postao biskup!

Ja ovo imenovanje shvaćam kao priznanje redovništvu općenito, nije tu riječ o mojim zaslugama. Kako sam pak ja odabran kao simbol tog priznanja to treba pitati one koji su odlučivali o tom imenovanju.

Ali, znate kako je Isus rekao: Jedni siju, a drugi žanju. Naša provincija dala je čitav niz znamenitih redovnika. Neki su od njih poslije rata bili progonjeni, jedan kapucin je umro u komunističkom zatvoru – Anselmo Canjuga, glazbenik. Bilo je i velikih teologa poput Tomislava Janka Šagi- Bunića. Bilo je dakle onih koji su trpjeli za Crkvu i Isusa Krista, a bilo je i onih koji su sve dali Crkvi, a trpjeli su i ponekad nerazumijevanje iz same Crkve.
Potom Zdenko Tenšek, koji je također bio veliki teolog i koji je bio provincijal kada sam ja ušao u novicijat. Ili pater Hadrijan Borak koji je proveo 30 godina u Rimu, a potom se nakon Drugog vatikanskog koncila vratio u Hrvatsku i puno učinio za redovništvo.
Ja tim ljudima nisam ni do malog prsta, ali oni su učinili velike stvari za našu provinciju i Crkvu u Hrvatskoj. I mislim da sam na neki način ja, bez svojih zasluga, ušao u taj niz.
S druge strane, mislim da je ovo priznanje svim redovnicama i redovnicima u Hrvatskoj. Koristim ovu prigodu da se zahvalim braći i sestrama koji su me ovih dana zasuli čestitkama na koje naprosto ne stignem pojedinačno odgovoriti. Imam dojam da su oni ovo imenovanje prepoznali i doživjeli i kao priznanje za njihov rad. Ništa od svega toga nije moja zasluga.

- Koliko situacija redovnika u biskupskoj konferenciji može donijeti neke promjene za redovništvo i njegov status?

Pa, sigurno da može. Evo, tu je i isusovac Valentin Pozaić koji je pomoćni biskup zagrebački i naprosto je dobro da redovništvo ima dva glasa koji će ga u episkopatu predstavljati.

S druge strane biskupska služba je čast i ja ovo imenovanje doživljavam, kako sam rekao, kao čast svim redovnicama i redovnicima. Ali, treba napomenuti kako su i mnogi dijecezanski svećenici koji su bili konzultirani pridonijeli ovom imenovanju.

- Gledao sam jedan vaš video komentar snimljen nedugo nakon izbora pape Franje. Tada ste komentirali kako Papa želi biti “Papa s narodom” što je vidljivo iz njegovih prvih poteza. Hoćete li i vi pokušati biti “biskup s narodom”?

Kada je nedavno bila mala svečanost u Osijeku nakon objave mog imenovanja, tada je mons. Marin Srakić, nadbiskup u miru đakovački, izrekao jedan hvalospjev kapucinima. On je inače franjevački trećeredac i razmišljao je o novicijatu kod nas. Nabrojao je sve te kapucine koji su igrali veliku ulogu u životu Slavonaca. Kapucini su uvijek imali tu blizinu s narodom, da. Da sam bio neki pustinjak, sigurno nikada ne bih bio imenovan za biskupa. Kada sam bio provincijal, nastojao sam svaki dan imati misu na kojoj ću imati, barem kratku, homiliju. Ja tako doživljavam ulogu svećenika – on mora biti s narodom, jer bez naroda je ništa.

- Biskupska služba ima i svoji administrativnih zahtjevnosti?

Ja sam u službi provincijala (službu provincijalnog ministra Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića obnašao je od 2005. do 2011., op. a.) također imao te administrativne zadaće, tako da znam što me otprilike čeka. Pada mi na pamet izreka sv. Grgura Velikog koji je, kada je postao papa, otprilike rekao: Dok sam bio monah mogao sam i jezik zauzdati i uživati u miru, a sada kada sam papa moram ići gdje mi se ne ide i slušati ono što mi se ne sluša.

Tako je i s biskupskom službom – sigurno ću morati ići tamo gdje mi se ne ide i slušati ono što mi se ne sluša. Ali, tako je kod svih ljudi koji imaju svoj posao i svoje odgovornosti. Uostalom, takve situacije Isus koristi za obraćenje.

- Koliko poznajete situaciju u biskupiji u koju dolazite?

Moram biti iskren, ne previše. Ja sam do prije četiri mjeseca bio župnik u riječkoj župi Gospe Lurdske i u Dekanatu sam se često susretao s svećenicima iz te biskupije. Često sam išao slaviti mise na Krk. Ali, ja tamo dolazim s priznanjem da mi treba pomoć ljudi oko mene. Ja nisam nikakav „veliki biskup“, nego samo jedan od njih koji sa svojim svećenicima želim raditi na dobrobit naroda.

- Riječ je o dijelu Hrvatske koji dobrim dijelom živi od turizma, a ta situacija traži i specifičan pastoral?

Čujte, Bog ima svoje puteve i djeluje na najrazlitije načine. Dok sam bio župnik u Rijeci, bio sam u župi u centru grada i uvijek smo imali puno ispovijedanja. Ostao sam zadivljen životom velikog broja mladih koji tako dosljedno žive svoje kršćanstvo da se mi svećenici moramo posramiti. Mladi su postali kvasac društva i na tome treba raditi.

Sjećam se situacije kada mi se ispovijedao jedan mladić i dojmio me se njegov način života. Pitao sam ga: A od kada ti tako živiš duboko kršćanski, jesi li odgajan katolički? Rekao mi je da se obratio i da mu se to dogodilo na – Zrću!

Naravno, ne želim reći da se na Zrću događaju dobre stvari, nego je riječ o tome kako Bog sve može okrenuti na dobro.

- Od kuda vaša ljubav prema povijesti?

Mislim da je to povezano s poviješću moje obitelji. Potičem iz gradića Zrina na Banovini koji je teško stradao za vrijeme Drugog svjetskog rata (u rujnu 1943. partizani su upali u selo i pobili muškarce, a ostalo stanovništvo rastjerali, op. a.). Mi smo kao djeca znali od roditelja slušati o tim razaranjima, o kojima naravno nismo smjeli govoriti izvan kuće. Mislim da me ta želja za upoznavanjem vlastite povijesti odvela u znanost.

- Tko vam je stradao u obitelji?

Oba djeda su mi tada ubijena. Mojoj baki ubijeno je petoro braće. Partizani su upali u naselje, sve spalili. Do dana današnjeg nitko se tamo ne može vratiti, zemlja je konfiscirana.

- Kao čovjek s takvom obiteljskom tragedijom, kako gledate na ove ideološke podjele među Hrvatima koje i danas živimo?

Ta će podijeljenost trajati dok se ne prizna istina o počinjenim zločinima. Tko god da je počinio zlo – komunisti, fašisti ili nacisti – ono mora biti prepoznato i takvim proglašeno. Ne može se povijest pisati jednoznačno, crno-bijelo.

Rekao sam kako je u mojoj obitelji postojalo sjećanje na ono što nam je počinjeno. Ali, nikada nisam u svojoj kući čuo neki poziv na mržnju ili osvetu, nikada. Moji su osjećali jad zbog toga što se nije moglo pričati o partizanskim zločinima, osjećali su se obespravljeni. Ali, moja obitelj nikada ništa nije gradila na mržnji.

Moji su mi pričali kako su se žene iz djeca iz 1945. željeli vratiti u Zrin. Došli su na željezničku postaju u Hrvatsku Kostajnicu, a od tamo ih je vratio neki partizanski general, stavili su ih na vlakove i odvezli u Slavoniju. A da su se vratili, te iste obitelji bi sada za Domovinskog rata doživjeli istu sudbinu kao te 1943. Bili bi ili mrtvi ili prognani.

Treba biti svjestan svoje povijesti, ali ne može se ništa graditi na mržnji. Treba pokušati živjeti s Bogom. On im svoje puteve i nagrađuje svaki naš korak u pozitivnom smjeru.

- Koja je vaša omiljena molitva, kako se najčešće molite?

To vam se mijenja s vremenom. U posljednje vrijeme najčešće se molim tako što sjedim u tišini i pred Boga dovodim sve one koje znam, koji su me tražili za molitvu, sve one koje sam vjenčao i krstio. Sada, od kada se ovo dogodilo, često se molim Duhu Svetom, za njegovo vodstvo i mudrost.

- Koja su duhovna djela, osim Biblije naravno, utjecala na vas?

Jako volim čitati Anselma Grüna. Henri Nouwen i njegov “Povratak izgubljenog sina” mi je jako važan. Kada sam bio provincijal, prolazio sam kroz jedno teško razdoblje i tada sam puno čitao privatna pisma Majke Terezije u knjizi “Dođi, budi moje svijetlo”. To mi je otvorilo oči. Također, čitam puno Ratzingera.

- A omiljeni svetac?

Svaki dan se molim sv. Leopoldu Mandiću, sv. Franji i sv. Klari. Ali, ima jedan kapucin koji je jako utjecao na mene i o njemu sam pisao doktorsku tezu – fra Mihael Anđeo(Michelangelo) Božidarević koji je bio general našega Kapucinskog reda. Kada su mu sestre prorokovale da će biti general, otišao je na duhovnu obnovu i stavio na papir sve svoje duhovne i tjelesne mane, kako bi pokazao Bogu da nije dostojan za tu službu. On nije kanoniziran, ali jest kapucinski kandidat za oltar. I ja sam se u jednom trenutku počeo moliti za njegov zagovor. Kada je krenulo sve ovo s pričom oko imenovanja molio sam mu se: Michelangelo moj, znaš kako mi je. Pomozi mi (smijeh). Ali, odgovorna služba nije me mimoišla, kao niti njega.

Za portal www.bitno.net razgovarao Goran Andrijanić.

utorak, 27. siječnja 2015.

Fra Ivica Petanjak, franjevac-kapucin, novi krčki biskup



fra Ivica Petanjak
Dr. fra Ivica Petanjak OFMCap
U subotu 24. siječnja u 12 sati, na blagdan sv. Franje Saleškoga, obznanjeno je da je papa Franjo, u skladu s kanonom 401 članak 1 Zakona kanonskog prava, prihvatio ostavku preuzvišenog mons. Valtera Župana na pastoralnom služenju Krčkoj biskupiji te je na njegovo mjesto imenovao dr. fra Ivicu Petanjka, člana Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, savjetnika u Upravi Provincije i gvardijana kapucinskog samostana u Osijeku.
 
FRA IVICA PETANJAK rođen je 29. kolovoza 1963. u Drenju (Đakovo) u dobroj vjerničkoj obitelji u župi sv. Mihaela, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Srednju školu pohađao je u Osijeku (1978.-1982.), a potom stupio u kapucinski novicijat u Karlobagu koji je prekinuo zbog poziva za odsluženje vojnog roka.
4. studenog 1984. dovršio je novicijat i položio privremene zavjete. Iste godine započeo je studij teologije na KBF-u u Zagrebu. Doživotne zavjete položio je 4. listopada 1988., a za svećenika je zaređen 24. lipnja 1990. u Zagrebu.
 
Nakon ređenja bio je zamjenik odgojitelja i prefekt sjemeništaraca u Varaždinu (1990.-1991.) te župni vikar i bolnički kapelan u Splitu (1991.-1995.). Na Papinskom sveučilištu Gregoriana studirao je povijest Crkve (1995.-2002.) te je 2002. doktorirao tezom: „Michelangelo Božidarević iz Dubrovnika, OFMCap., Propovjednik, diplomat, čovjek uprave i duhovni vođa (1653.-1729.).
 
Od 2002. do 2005. služio je kao magistar bogoslova u Zagrebu. Službu provincijalnog ministra Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića obnašao je od 2005. do 2011., a potom je premiješten u Rijeku gdje je tri godine bio župnik župe Gospe Lurdske i odgajitelj postulanata (2011.-2014.). Od kolovoza 2014. do imenovanja za krčkog biskupa u službi je gvardijana kapucinskog samostana u Osijeku i provincijalni definitor.
 
Riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić o imenovanju novog krčkog biskupa (krčka biskupija spada u Riječku metropoliju).
 
Riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić u svojoj čestitki novoizabranom krčkom biskupu istaknuo je kako nije neuobičajeno da se za biskupa neke biskupije imenuju svećenici koji ne pripadaju biskupiji koja im se povjerava. Štoviše, to je pravilo u svijetu i kod nas se također to često primjenjuje. Krčka biskupija i u prošlosti je imala biskupe koji su potjecali iz drugih biskupija. Prema tome, imenovanje dr. fra Ivice Petanjka u tom smislu ne iznenađuje. Ne iznenađuje ni činjenica da je Sveti Otac za biskupa imenovao redovnika jer je u Crkvi također uobičajena pojava da se za biskupa imenuju prikladni svećenici iz dijacezanskih i redovničkih redova.
Upitan o Krčkoj biskupiji kao otočnoj biskupiji i izazovima pred kojima će se novoizabrani biskup naći, Nadbiskup je poručio je da se ne smijemo dati voditi lokalnim ili nekim drugim necrkvenim kriterijima. „Naime, ista Crkva jednako je prisutna na našim otocima i u našoj Slavoniji, kao i u drugim dijelovima naše Domovine i posvuda istome narodu služi. Zbog toga ne vidim zašto bi novom biskupu bilo otežavajuće to što dolazi iz Slavonije na kvarnerske otoke."
 
Upitan da se osvrne na suradnju s fra Ivicom Petanjkom koji je tri godine bio župnik župe Gospe Lurdske na Žabici, nadbiskup Devčić je kazao kako je riječ o čovjeku koji će se snaći u svakoj situaciji. Rekao je da ga iz tog vremena pamti kao čovjeka otvorena za suradnju i kao zauzetog pastoralca. U njegovo vrijeme završen je dijacezanski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ante Tomičića i tijekom tog postupka imali su priliku intenzivnije surađivati, jer je bio član povijesnog povjerenstva u toj kauzi.
 
„Kod novog biskupa osobito je naglašena pastoralna usmjerenost. On je čovjek koji je otvoren ljudima i ide im u susret. Fra Ivica Petanjak slijedi riječi Svetoga Oca koji je rekao da je 'Kristova Crkva - Crkva koja služi, ne boji se i vrata su joj širom otvorena'".
Nadbiskup se također sjeća kako je često susretao fra Ivicu Petanjka kao župnika župe Gospe Lurdske kako ide bolesnicima, zalazi u obitelji i kako se vidljivo trudi pastoralu u svojoj župi dati novu kvalitetu, čemu su znatno doprinosile i njegove izvrsne propovijedi.
 
Nadbiskup Devčić podsjetio je i na crtice iz prošlosti i na suradnju Krčke biskupije i kapucinskog samostana u Rijeci u vrijeme kada je gvardijan samostana bio Berbardin Škrivanić, a krčki biskup sluga Božji Antun Mahnić. Kapucinski samostan u Rijeci tada je bio uporište za raznovrsne djelatnosti slavnog krčkog biskupa. U tom smislu, novi biskup dolazi u sredinu u kojoj može nastaviti na temeljima koje su krčki biskup Mahnić i riječki kapucini davno postavili, zaključio je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić.

Biskupsko ređenje bit će upriličeno 22. ožujka 2015. godine u Krku!