utorak, 5. prosinca 2017.

Onima koji razmišljaju o duhovnom zvanju


 
Dragi mladiću!
 
U svome životu i mladenačkim traženjima sigurno se i sam - baš poput sv. Franje Asiškog - često pitaš:
 
 1. Što Gospodin želi da učiniš od sebe?
 2. Koji je moj životni poziv?
 3. Kuda, ond. u koje te životno zvanje, Gospodin zove? 
 4. Što je volja Božja i dobro za mene?
 
- Možda u svemu razmišljaš i o duhovnom pozivu?
 
- Možda želiš Bogu više i izravnije služiti kao svećenik i/ili redovnik?
 
- Možda tražiš redovničku zajednicu u kojoj bi mogao ostvariti svoj duhovni poziv?  
 
Ako razmišljaš o duhovnom zvanju (svećeničkom i/ili redovničkom) pozivamo Te da neko vrijeme provedeš s nama fratrima kapucinima, da izbliza upoznaš našu zajednicu, odn. redovnički i svećenički način života, molitve i rada.
  
Ako u dubini svoga bića osjećaš duhovni poziv mi Ti želimo pomoći da ga kroz molitvu, razgovor i druženje s nama fratrima lakše spoznaš.
Franjo Asiški, čovjek i svetac, koji je nadahnuo nas možda će na isti način nadahnuti i tebe da kreneš njegovim stopama života po nadahnuću Evanđelja.
 
Možda će Ti susret s nama kapucinima pomoći da lakše - poput sv. Franje Asiškog -  spoznaš što Gospodin od tebe želi kao i to da li je duhovni poziv i tvoj osobni put!
 
Možda je ovo prvi korak na putu tvoga spoznavanja i prihvaćanja konačne odluke. Surađuj s milosnim darom Božjim te dopusti Bogu da od tvoga života učini veliku i svetu avanturu.
 
Možda Bog baš tebe poziva da postaneš svećenik i/ili redovnik?! Možda će Ti susret s nama fratrima kapucinima pomoći na putu konačne odluke za predanje Gospodinu u duhovnom pozivu.
 

Mladići koji žele upoznati naš redovnički način života mogu nam se javiti (duhovno.zvanje@gmail.com) ili doći k nama na nekoliko dana ''iskustva života u samostanu'' te zajedno s nama fratrima moliti, razgovarati, raditi... 

Ovakvo iskustvo može puno pomoći u razlučivanju mogućeg duhovnog poziva i ohrabriti za konačnu odluku.

NE BOJ SE! DOĐI I VIDI!

petak, 24. studenoga 2017.

Neka pitanja povezana s duhovnim pozivom




Pitanja
 
1. Kako mogu biti siguran/na u to da me Bog poziva u duhovni poziv?
 
2. Budući da su mnoge mogućnosti za ostvarenje duhovnog poziva, pitanje je gdje je najbolje za mene?
 
3. Jesam li za dijecezanskog svećenika?
 
4. Jesam li za redovnika (svećenika ili časnog brata), redovnicu (časna sestra)?  
 
5. Jesam li za zatvoreni-strogi samostanski život?
 
 
Odgovori
 
Budući da postoji različitost redovničkih zajednica i poslanja, to nekoga može prestrašiti i izazvati bojazan suočavanja s mnogim mogućnostima.
Donosim neke napomene koje mogu pomoći u takvoj situaciji.
 
1. Obnovi svoju vjeru u Božju providnost. Bog te poziva, on će učiniti sve da upoznaš redovničku zajednicu u koju te poziva.
 
2. Vjerujući Bogu, nije potrebno istražiti svaku mogućnost, svaku biskupiju, redovničku zajednicu, svaku odgojnu ustanovu.
 
3. Ono što ovisi o tebni nije poziv - nego odgovor!
 
4. Ako si u mogućnosti pronađi si svećenika ili duhovnog vođu.
 
5. Dobro je razgovarati s onima koji su ti bliski i u koje imaš povjerenja.
 
6. Tvoj interes je samo jedan dio poziva. Drugi dio poziva je interes zajednice o tebi.
 
7. Uvijek postoji element rizika u nasljedovanje poziva. Rijetko ćeš biti 100% siguran/sigurna da te Bog poziva, ali bi trebao/trebala biti 100% siguran/sigurna da to želiš pokušati ostvariti.
 

Praktični koraci

 
 1. Posjeti mjesta koja te zanimaju.

2. Provedi neko vrijeme s onom zajednicom čiji te način života zanima.
 
3. Vidi postoji li nekakav klik, ako se osjećaš kao kod kuće.
 
4. Razgovaraj s nekim članom zajednice ili s njime budi neko vrijme u kontaktu.
 
5. Prestani razmišljati o sebi i mogućem neuspjehu (kasnijem napuštanju).
 
6. Počni razmišljati kako bi mogao/mogla više Bogu služiti i drugim ljudima pomoći.
 
7. Moli se svakodnevno i čitaj redovito Sveto pismo.
 
8. Pristupaj redovito sv. sakramentima (napose ispovijedi i pričesti).
 
9. Pronađi svog osobnog duhovnog pratitelja.
 
10. Ne brini se ako si na početku prestrašen/prestrašena. Znaj da je pred novim stvarima to kod čovjeka sasvim normalno.
 
11. Ne brini se što bi prijatelji mogli misliti o tebi. Kada je u pitanju duhovni poziv to je isključivo ''stvar'' između tebe i Krista.
 
12. Ne zaboravi, nisi sam/sama na ovom putu. Mnogo ih je već prošlo kroz ono što ti sada prolaziš. Mnogi su Ti spremni pomoći u tvojoj odluci.

 
 
Poštovani!
 
Uvijek budi svjestan, da mnogi svećenici, redovnici/ce, vjernici laici koje Ti niti ne poznaješ i koji tebe ne poznaju, mole za tebe i tvoju hrabrost da Gospodinu - poput Blažene Djevice Marije - rekneš: Evo me! Neka mi bude, Gospodine, po tvojoj volji!  
 
Za sve u vezi duhovnog poziva zainteresirani mladići slobodni su se obratiti na:
 

nedjelja, 17. rujna 2017.

Početak novicijata hrvatskih kapucina

Novaci /s lijeva nadesno/: fra Dario, fra Domen (Slovenija), fra Mislav, fra Marko, fra Marijan.

Na blagdan uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u talijanskom gradu Tortoni, službeno je započela godina novicijata za četrnaest mladića među kojima su i četvorica iz Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića. Svečanu koncelebriranu Misu u 11,30 sati predvodio je fra Claudio Passavanti, provincijalni vikar iz Piemonta. 

Nakon nadahnute propovijedi uslijedio je obred blagoslova i oblačenja habita franjevaca kapucina koji po svome kroju i izgledu ima upravo formu križa.

Habit iz ruku magistra novaka fra Uga Secondina iz Hrvatske provincije primili su: fra Marko Nedić iz Tolise (BiH), fra Dario Tolić iz Zagreba, fra Marijan Katičić iz Nove Gradiške i fra Mislav Šebečić iz Zagreba. Nakon misnog slavlja uslijedilo je čestitanje novim novacima te je druženje unastavljeno u velikoj blagovaonici samostana u Tortoni. 



Ovom velikom i radosnom događaju iz hrvatske, kao izaslanik provincijala, prisustvovao je fra Juro Šimić zajedno s trojicom budućih postulanata u Lendinari: Mišo Biskup iz Dubrovnika, Ivan Horvat iz Zadra te Danijel Pavlić iz Sarajeva.

ponedjeljak, 11. rujna 2017.

Ljudsko DA Bogu

 
Sv. Augustin (†430.), jedan od najvećih duhovnih otaca kršćanstva, ovako opisuje svoj poziv u Ispovijestima: Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.
 
Susret s Gospodinom
 
Duhovni poziv je nadnaravni Božji poziv osobi da se posveti svećeništvu odnosno redovništvu. Takav je poziv očitovanje beskonačnog i vječnog Boga, besplatan dar koji dolazi izravno iz Božjeg srca. Jasno je da poziv prije svega treba shvatiti kao događaj, kao nešto što se dogodilo između Boga i konkretnog čovjeka; to je osobna Božja riječ upućena pojedincu. Božanska inicijativa prethodi i uvjet je ljudskog odgovora.
 
Ivan Pavao II. u enciklici Pastores dabo vobis piše: Povijest svakog svećeničkog zvanja je povijest neizrecivog odnosa između Boga i čovjeka, između ljubavi Boga koji poziva i slobode čovjeka koji, u ljubavi, odgovara Bogu. Svijest o tako velikoj milosti isključuje bilo kakvo polaganje prava na poziv. Poziv je dar, to nije ničije pravo. Bog potiče srca uz pomoć Duha Svetoga u svako vrijeme, u svim okolnostima, u svim prilikama koje nadilaze naše shvaćanje.
 
Sâm je Uskrsli Gospodin rekao svojim učenicima da će primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na njih i bit će mu svjedoci. (Usp. Dj 1, 8) Bog nam se uvijek otkriva, potiče na neki način na- šu svijest, što se očituje u našem neprestanom traženju smisla, istine, sreće. Poziv je stvaralačko djelo Božje, koje se ne može izgubiti: Bog ga stvara i trajno obnavlja – ta neopozivi su dari i pozivi Božji (Rim 11, 29). Poziv je također priča o obraćenju. Osoba koja prihvati Božji poziv ne živi više za sebe, nego za Boga i za druge.
 
Poziv je mistično djelovanje: Bog neprestano zove, a pri tomu ostaje nedostižan i tajnovit. To je uvijek različit događaj: nema ponavljanja, svatko doživljava poseban put, različit od drugih, Bog uvijek nanovo govori: Ti, idi za mnom (Iv 21, 22b). Uz to, to je razgovor u slobodi: Bog se spušta do ljudi koji u slobodi mogu odgovoriti na ponudu Božje ljubavi. Poziv je dar ljubavi koji traži odgovor u obliku darivanja cijeloga života iz i u ljubavi. Naposljetku, to je Božja blizina nama: Bog dolazi ususret ljudima i želi da budemo njegovi predstavnici na zemlji jer nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1, 4).
 
Poticati zvanja Poziv dolazi od Boga, no on želi da mi sudjelujemo u njegovu djelu – ponajviše molitvom. Isus nas upozorava: Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9, 37-38). Roditelji, svećenici i nastavnici jesu najbolji primjer zvanja i primjer kako se zvanje čuva. No, cijela je zajednica pozvana svojim primjerom upućivati na Boga i pomagati pojedincu koji se odlučio slijediti Boga.
Ako djevojka ili momak osjete duhovni poziv, treba oko njih stvarati okružje u kojem će se to sjeme buditi i cvasti; da malo-pomalo dođu do zaključka: Želim biti redovnica! Želim biti redovnik! Želim biti svećenik! Osobito su svećenici pozvani svjedočiti Krista i tako u duši mladićâ probuditi želju za svećeničkim odnosno redovničkim pozivom (zvanjem). Kada ste sigurni u poziv, pozvani ste biti ustrajni i nepokolebljivi. Sjećamo se Isusova obećanja: I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti (Mt 19, 29).
 
Sv. Toma je rekao da se božanski pozivi na savršenstvo života trebaju prihvatiti bez odlaganja. Naravno da će za to postojati prepreke koje će odugovlačiti s vašim odgovo-rom, unatoč dobroj volji. Stoga, potrebno je zaštititi ovaj Božji dar, biti u neprestanom prijateljstvu s Bogom: čestim pristupanjem sakramentima, u molitvi i meditacijama, kroz duhovno vodstvo i slično. Ponekad se za očuvanje poziva traži bolna i duga borba – ne budite potišteni i iznenađeni, nego se borite do uspjeha.
 
Dakle, svatko tko osjeća poziv od Boga, nerijetko se mora sukobiti sa samim sobom, svojim manama, strahom od odgovornosti, strahom od žrtve; ali treba se boriti i protiv đavla koji se osobito raduje gašenju duhovnog poziva. Pogotovo se nemojte nikada obeshrabriti. Sv. Pavao nam poručuje: Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati (1Kor 10,13). Ponekad se treba suočiti i s nerazumijevanjem obitelji prema vašem pozivu od Boga, što se događa zbog neznanja i manjka vjere.
 
U Crkvi i za Crkvu
 
Duhovno zvanje nije isključivo usmjereno na vlastito izgrađivanje, to je dostojanstvena uloga koju je Bog povjerio nekim osobama za posvećivanje njihovih bližnjih. Čitamo u Poslanici Hebrejima: Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5, 1). Kako bi se postalo svećenikom, treba biti posebno pozvan od Boga: I nitko – nastavlja Poslanica – sâm sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron (Heb 5, 4). U dokumentu Pastores dabo vobis, nakon što ističe da svaki poziv dolazi od Boga, Ivan Pavao II. posebno naglašava da se poziv nikada ne daje izvan ili neovisno o Crkvi, već se događa u Crkvi i njezinim posredstvom. Ne samo da poziv dolazi posredovanjem Crkve, ne samo da se prepoznaje i ostvaruje u Crkvi, nego se očituje i kao služenje Crkvi. Dakle, poziv dolazi od Boga, ostvaruje se u Crkvi i služenje je Crkvi. To je dar određen za izgradnju Crkve i širenje kraljevstva Božjega u svijetu.
 
Nitko nema pravo na redovničko i svećeničko zvanje pa kada je osobno i uvjeren u poziv. Za ovo nalazimo potvrdu i u Bibliji: sv. Pavao, nakon što je iznio Timoteju koje sve vrline trebaju imati kandidati, dodaje: Rukû prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha! (1 Tim 5, 22).
 
Biti redovnik, biti svećenik
 
Redovništvo je po sebi upućeno posvećivati ljude, to je dar Božji za Crkvu i svijet. Ono spada u bît Crkve, sâmo je srce Crkve. Redovnike je Krist Gospodin pozvao da budu s njim i da propovijedaju radosnu vijest. Pripadnost Kristu očituje se osobito polaganjem zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koji su osnovani na Gospodinovim riječima te su stoga Božji dar koji je Crkva primila od svoga Gospo-dina. (1)
 
Redovnici, potpomognuti Duhom Svetim, idu u susret suvremenom čovjeku po cijelome svijetu, uvijek se vraćajući na izvore, a to je karizma sv. Franje iz Asiza. Svakom čovjeku navješćuju Boga, odgovarajući tako na znakove vremena i potrebe Crkve. Ta i sâm je Gospodin rekao: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Promatrajući Krista, svjedoče njegovu ljubav današnjem napaćenom čovjeku (Mk 16, 15).
 
Naviještanje radosne vijesti jest prva dužnost svakog svećenika. Riječi Vittoria G. Rossa (2) pomažu nam razumjeti svećenika: Svećenik nije čovjek poput drugih – kada bi bio poput drugih, ne bi bilo potrebe za njim. Čovjek koji može izgovoriti riječi koje mi mogu pomoći da ne završim u paklu, već da se možda domognem raja, riječi koje mi mogu pomoći da smireno, s vedrinom i nadom prihvaćam nesreće, pa i onu najružniju – smrt, taj ne može biti čovjek poput mene.(3)
 
Evo me, mene pošalji
 
Dragi mladi, snagom Duha Svetoga, možete reći DA Bogu i uz neizmjernu pomoć njegove milosti možete uspjeti u pozivu na ljubav, na služenje, na zajedništvo – jednom riječju: biti svećenik i redovnik. Zagrljaj s Ljubavlju, Isusom Kristom, sigurno će uroditi plodovima u vašim životima. Bog ima plan ljubavi za svakoga od vas, samo mu se otvorite u slobodi. Odluka je vaša, uz Božju pomoć.
 
Ne bojte se slijediti Isusa! Ne bojte se napraviti najbolje od onoga što imate u svom životu s Bogom! Ne bojte se dati sve! Ne bojte se moliti, biti prijatelji Božji! Ne bojte se dati drugima, posebice onima koji pate! Ne bojte se slušati Božji glas u svojim srcima! Ne bojte se prigrliti križ! Ne bojte se hrabro svjedočiti drugim ljudima snagu i ljepotu Kristove ljubavi! Ne bojte se biti nova snaga u Crkvi! Ne bojte se! Isplati se!
 
(1) Usp. Lumen Gentium, 43, 2.
(2) V. G. Rossi (1898.–1978.), talijanski pisac.
(3) Usp. Boninsegna, Enzo, Svećeniče, tko si? Otajstvo među nama, Zagreb, 2010., str. 157.

srijeda, 6. rujna 2017.

Osjećam duhovno zvanje! Što mi je dalje činiti!?

 
Svima onima koji se zanimaju za duhovni poziv ili su se već za isti odlučili, u sljedećim redcima želimo progovoriti o tome kakva je procedura, ond. što slijedi dalje nakon odluke o nasljedovanju Isusa Krista u duhovnom pozivu. Za sve to donosimo jedan konkretan (stvaran) primjer:  
 
Moje ime je ....... Na trećoj godini studija sam shvatio da to nije ono što Bog od mene želi, da je moj poziv biti svećenik. Prošlo je to nekoliko godina i ja sam uspio završiti taj fakultet iako jako nezainteresirano i bezvoljno, ali pošto su me roditelji financirali rekao sam sam sebi da im ne mogu dopustiti takav šok, da odustanem. Razmišljao sam o odlasku u sjemenište, ali nakon što sam malo više molio i razmatrao život i djelovanje sv. Franje iz Asiza, shvatio sam da je moje mjesto u samostanu.
 
Nije se lako odvažiti tj. imati hrabrosti i krenuti na taj put, ali ja se ne bojim. Uzdam se u Boga. On će me voditi!
No, da previše ne duljim, postavio bi Vam nekoliko pitanja pa Vas molim za odgovor i pojašnjenje.
1. Sada kada sam se odlučio za samostan, šta dalje? Znam da kod vas postoji tzv. postulatura. Zanima me koliko ona traje? Kada bi se trebao javiti i kome, koji je zadnji rok, kada se ulazi u postulaturu? Da li da prvo sve kažem svome župniku pa će on sve sređivati sa zajednicom ili te korake trebam rješavati ja sam?
2. Šta se radi u postulaturi? Da li postoji kakav izbor, selekcija za ulazak, nekakv razgovor i sl.?  ili samo spakiram kofere i dođem? Koliko se kandidata prima na godinu?
3. Nakon postulature slijedi novicijat. Koliko dugo traje taj novicijat, odn. što se radi u novicijatu?
4. Nakon novicijata, naravno, želio bi upisati i studirati teologiju. Zanima me da li vi imate svoju vlastitu ili postoji zajednička za sve (redovnici i tzv. petrovci).
5. Da li postoji dobna granica za ulazak u postulaturu, samostan, studij?
Nadam se da Vam neće biti naporno odgovoriti na ovih nekoliko pitanja te da će mi barem malo ukazati na neke sitnice koje bi mi mogle pomoći.
Odgovoriti mi možete na mail sa kojeg ste dobili.
Unaprijed hvala!

* * * * * * * * * * 
Odgovor i pojašnjenja:

Postulat(ura) je vrijeme u kojemu kandidat traži da prihvati naš život, s nakanom da se prikladno pripremi za novicijat (s tvoje strane) i vrijeme u kojem bratstvo razmišlja o tvojem pripuštanju u novicijat (s druge strane).
To je vrijeme posvećeno privikavanju na samostanski život, upoznavanju samoga sebe, u upotpunjavanju  prve kršćanske formacije,u ispitivanju unutarnjih uzroka vlastitog zvanja te u postupnom stjecanju i kušanju franjevačkog života.

          
Vrijeme postulature obično i redovito traje godinu dana. No, redovnički poglavari - ako smatraju da je to korisno i dobro, kako za samog kandidata, tako i za red. zajednicu - to propisano vrijeme mogu još produžiti neko vrijeme (no, ipak ne duže od godinu dana). 
          
Stupanjem u novicijat i oblačenjem redovničkog odijela započinje stvarni i konkretni život u redovničkoj zajednici. Vrijeme novicijata jest period intezivnije osobne i redovničke formacije, a usmjereno je prema tome da kandidati upoznaju i iskustveno dožive intenzivniji molitveni odnos s Bogom po primjeru sv. Franje Asiškog.


Da bi se što bolje upoznao duh, narav i poslanje Reda vrijeme novicijata je organizirano za intenzivniju molitvu (osobnu i zajedničku), proučavanje Pravila sv. Franje Asiškog i naših Konstitucija, kao i druge za nas poticajne i važne stvari: proučavanje spisa sv. Franje A., franjevačkih izvora, upoznavanje vlastite i franjevačke povijesti, duhovne vježbe, svakodnevno čitanje i razmatranje Biblije, i tome sl.
Vrijeme trajanja novicijata kod nas jest - godinu dana. Nakon završetka novicijata polažu se prvi (privremeni) redovnički zavjeti - siromaštva, čistoće i poslušnosti. 
 
Klerikat (studentat), odn. filozofsko-teološki studij nastavak je života u tzv. početnoj formaciji s ciljem da otkrijemo Božju volju u našem vlastitom životu, odn. da se dublje propituju motivi i razlozi prihvaćanja redovničkog načina života po Evanđelju. Ovo vrijeme tzv. početne formacije završava polaganjem svečanih, odn. doživotnih zavjeta.
Po polaganju naših red. zavjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti) postajemo punopravni članovi Reda sa svim pravima i obvezama. Na koncu studija i polaganja doživontih (svečanih) zavjeta slijedi đakonsko ređenje, a nakon toga (najmanje šest mjeseci) slijedi prezbitertsko, svećeničko ređenje i konkretno pastoralno djelovanje u nekom samostanu i našoj župi. 
* * * * *
Ovo je ukratko put i proces redovničke formacije - od odluke da se krene putem duhovnog poziva do sazrijevanja u toj početnoj odluci. Uistinu, tijekom formacije svatko ima dosta vremena da razmišlja o sebi, svome životu i pozivu, ond. da sazrijeva u svojoj odluci: slijediti izbliza i radikalnije Evanđelje, odn. Isusa Krista te služiti braći ljudima i pomoći im na njihovu putu rasta u vjeri i spasenja po Isusu Kristu.
 
Mladići zainteresirani za duhovni poziv - svećenički i/ili redovnički - slobodni su se u svojim pitanjima i dodatnim pojašnjenjima obratiti na:
 
Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb
 
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com 
ILI: frajurofmcap.gmail.com 

subota, 2. rujna 2017.

Mladi, ne bojte se ako osjećate duhovni poziv

 
 
Danas u mnogim sredinama svijeta, a na poseban način u zemljama zapadne Europe, sve je manje onih koji žele biti svećenici i/ili redovnici. Smanjen broj duhovnih zvanja danas nije toliko pitanje sociologije ili demografije ili možda celibata, koliko je to teološko pitanje, odn. pitanje ili problem vjere. Vjera je temeljni dar krštenja, u kojemu rastemo i odrastamo osobno i u zajednici vjernika, u kojemu doživljavamo svoj poziv i poslanje. Vjera svoje izričaj pronalazi u molitvi i u služenju Bogu i ljudima. Molitvom se obraćamo Bogu kao svome Ocu. U molitvi, nadalje, otkrivamo svoj poziv; molitvom Mu dajemo prostora da Gospodin stanuje, prebiva u našem srcu i životu.

Vjera, odn. molitva jesu žeđ koja nas napaja; glad koja nas siti; praznina koja ispunja; tama koja osvjetljava; vjera hodi tamo gdje se ne može; gleda gdje se ne vidi; sluša gdje se ne čuje. Vjera nas uvodi u iskustvo našega priznanja - „Bog je Bog". Dakle, kriza vjere je u pozadini ne samo duhovnih zvanja, nego i svih kriza u današnjem društvu.

Sam Gospodin Isus Krist nas podsjeća i potiče na molitvu za radnike na njivi Gospodnjoj kad kaže: ''žetva je velika, a radnika malo!'' U svoj vrijeme veliki sv. Augustin reče da je puno onih u vinogradu, ali je malo istinskih radnika! Kao krštenici i kršćani svi smo pozvani biti misionari evanđelja. Osobito se to odnosi na one koji prihvaćaju duhovni poziv, koji otkrivaju u sebi želju da nose Radosnu vijest svojoj braći i sestrama kroz evangelizaciju i služenje u ljubavi. Iako je sve manje duhovnih zvanja nastojimo se othrvati napasti malodušnosti; nastojimo usrdnije moliti Gospodina kako bi poslao radnike u svoju žetvu te da nam pošalje svećenike, redovnike, redovnice – zaljubljene u Evanđelje, koji će biti kadri iskazati blizinu braći i sestrama, i biti živi znakovi Božje milosrdne ljubavi!



Mladići koji razmišljaju o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - kao i oni koji izbližega žele upoznati naš franjevačko-kapucinski način života (tj. doći k nama na nekoliko dana na iskustvo života i rada u samostanu), za sva pitanja, dileme i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:  
 

 FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap 


nedjelja, 11. lipnja 2017.

Kamo dalje!?

  
 
Nakon završetka 8. razreda OŠ slijede prve ozbiljnije životne odluke kao što su npr. kojim putem dalje krenuti? Koju srednju školu upisati? Koje cjeloživotno zvanje i zanimanje izabrati? U kojem se pozivu mogu najbolje ostvariti?
 
Među mladima koji izlaze iz OŠ zasigurno ima i onih koji u srcu osjećaju poticaje prema duhovnom pozivu. Takve mladiće pozivamo da dođu u naše Sjemenište, odn. Centar za prihvat i odgoj zvanja u Varaždinu te da zajedno s nama fratrima kapucinima potraže odgovore na svoja mladenačka i važna životna pitanja.

Uz vrijeme predviđeno za pohađanje srednje škole glavni cilj našeg Centra-sjemeništa u Varaždinu jest i taj da mladićima pomogne na putu njihova prepoznavanja životnog puta kao i mogućeg opredjeljenja za svećenički i redovnički život u našem Kapucinskom redu.

Dragi mladiću!

Ako osjećaš da Isus, Dobri Pastir, kuca na vrata tvojega srca te da Te poziva da Ga izbližega slijediš, ne moj se radi toga bojati i od Božjeg zova bježati. Smatraj čašću što se Isusov pogled, između tolikih drugih tvojih vršnjaka, zaustavio baš na tebi!

Ako, uistinu, želiš biti sretan reci: ''Evo me, Gospodine'' te slijedi Isusa Krista u našem Redu na način kako je to učinio sv. Franjo Asiški, naš duhovni utemeljitelj i nadahnitelj.

* Zainteresirani mladići za duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) kao i za prijem u Postulaturu-bogosloviju (razdoblje nakon završetka srednje škole) i/ili sjemenište franjevaca-kapucina slobodni su u svojim pitanjima kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
sv. Leopolda Mandića 41
10040 ZAGREB
E-mail: frajurofmcap@gmail.com

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Biti svećenik je najsretnije zanimanje

 
Svugdje po svijetu, a posebno u Europi, Crkva danas prolazi kroz veliku muku zbog nedostatka svećenika. Mnoge biskupije i redovničke zajednice ne znaju kako i što dalje činiti sa župama i samostanima. Sve više se piše i govori o krizi duhovnih zvanja. No, zašto je došlo do te krize? Je li 'problem' u Bogu koji više ne poziva ili je problem u čovjeku koji se ne odaziva? Jedno je sigurno: Bog i danas poziva k sebi čovjeka jednako kao što je to činio i kroz vrijeme prije nas. Ključno pitanje uvijek ostaje: čujemo li mi taj glas? Bog je strpljiv i uvijek čeka naš odgovor. Božji glas najbolje ćemo razumjeti u ozračju molitve te čitanja i slušanja Božje riječi koja je prostor zajedništva i blizine s Bogom. Molitva se uvijek rađa i raste u međusobnom i prisnom odnosu s Bogom. Ona je prostor za sazrijevanje izbora zvanja i za njegovo svakidašnje obnavljanje, jer to nije nikada završeni proces nego projekt kojega treba stalno usavršavati.
 
Kao mogući razlog krize duhovnog zvanja jest zasigurno i to što danas više nema spremnosti na žrtvu. Mladi žive u svijetu u kojemu je žrtva izgubila svaki smisao, ponajviše smisao zahvalnosti i radosti koje je u sebi uvijek nosila (Abraham je u Starom zavjetu najčešće žrtvovao iz zahvalnosti Bogu). Nijedan životni poziv nije bez poteškoća... No, budući da je duhovno zvanje najviša, najuzvišenija i najblaženija avantura s Bogom, posve je razumljivo da je onda u isti mah i najugroženije i najteže.
 
Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo životno zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan na najizravniji način služiti Bogu i ljudima. Tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primit će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni. Prihvaćajući duhovni poziv čovjek je pozvan na nešto najveće što postoji: pozvan je svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornog svijeta, naviještati Radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.

Na iznenađenje mnogih, nedavno je jedno istraživanje pokazalo kako je svećeništvo najsretnije zvanje. Prema istraživanju koje je proveo Nacionalni istraživački centar Sveučilišta u Chicagu, svećeništvo je ''zanimanje'' kod kojega su sreća i osjećaji radosti i zadovoljstva na najvišoj razini. Prema istraživanju koje je objavio ugledni Forbes, redovnici i svećenici su osobe zadovoljnije od npr. vatrogasaca, fizioterapeuta ili učitelja. Premda su u istraživanje o svećeništvu bili uključeni i rabini i protestantski pastori kod kojih npr. celibat nije obavezan, teško je ne primijetiti činjenicu kako žrtvovanje sebi radi davanja drugima (što svakako vrijedi i za učitelje i vatrogasce) čovjeka čini sretnim i ispunjenim.
 
Bog nam svaki dan upućuje poziv: ''Slijedi me''! Imamo li hrabrosti reći: ''Evo me''? Bog treba suradnike koji će govoriti o ''najvećem Umjetniku svih vremena'' Isusu Kristu! Odvažimo se i nemojmo se bojati reći: ''Evo me, Gospode moj, sve moje! Želim biti tvoj ''kist'' kojim ćeš oslikati svaki kontinent, ''boja'' kojom ćeš obojati sva srca i ''stalak'' na kojem ćeš biti slavljen!''
 
Pitali su jednog svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik? Odgovorio je: ''Nikad smislenije nego danas! Nikad ljepše nego danas!''
Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Loisu Martinu u prigodi njegove Mlade mise: ''Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!''
Nedavno je jedan mladić odlučio poći u bogosloviju, a njegova profesorica mu je tada rekla: ''Izabrali ste najteže, ali najljepše!''
 
Dragi mladiću!
Ukoliko osjećaš poziv u duhovno zvanje nemoj se bojati. Odgovori na Božji poziv i odluči se za najsretnije zvanje/zanimanje na svijetu!
 
* Mladići zainteresirani za svećenički i/ili redovnički poziv slobodni su u svojim pitanjima kontakritati:

petak, 7. travnja 2017.

Mladi pred izborom poziva

 
Papa je nedavno kazao mladima da su njima upućene riječi koje je Bog uputio Abrahamu: ''Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati'' (Post 12,1). To su riječi Oca koji ih poziva da ''idu'', da se upute prema nepoznatoj budućnosti, koja će ih sigurno dovesti do ispunjenja. ''Pozivam vas da čujete Božji glas koji odzvanja u vašem srcu po Duhu Svetom'', stoji u poruci. ''Kad je Bog rekao Abrahu: ''Idi'', što je time htio reći?'' upitao je Papa. ''Zasigurno mu nije rekao da se udalji od svoje obitelji ili da se povuče iz svijeta. Abrah je primio neodoljiv poziv, izazov da napusti sve te se uputi u novu zemlju. A što je ta ''nova zemlja'' za nas danas ako li ne pravednije i bratskije društvo za kojim vi mladi duboko težite i koje želite izgraditi sve do krajeva zemlje?''
 
Sveti je Otac također istaknuo kako ovo ''idi'', nažalost, ima i jedno drugo značenje: zloporaba moći, nepravda i rat. Mnogi mladi ''su izvrgnuti stvarnim prijetnjama nasilja'' te su prisiljeni pobjeći iz svoje domovine, ali ''krik tih mladih dopire do Boga, kao i onaj krik Izraelaca, kada ih je faraon porobio i tlačio'' (usp. Izl 2,23).
 
''Isus te gleda i poziva te da ideš s Njim'', poručio je Papa mladima te je nastavio: ''Siguran sam da unatoč budi i zbunjenosti, koji naizgled prevladavaju u našem svijetu, taj (Gospodinov) poziv nastalvja odjekivati u dibinama vašeg srca kako biste ga otvorili punini radosti.'' Papa objašnjava kako je vrlo važno jasno razlučivanje, ''također u pratnji stručnih vodiča'', kako bi mladi otkrili Božji plan za svoj život, dodajući: ''Čak i kada se vaše putovanje čini neizvjesnim te padnete, Bog, bogat milosrđem, pružit će svoju ruku kako bi vas podigao.''
 
OPĆA NAKANA ZA TRAVANJ
 
Za mladiće i djevojke, da umiju velikodušno odgovoriti na svoj poziv, promotrivši ozbiljno i mogućnost da se posvete Gospodinu u svećeništvu ili u posvećenom životu.

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Ima li smisla danas biti svećenik?

Svugdje u svijetu, a posebno u Europi, Crkva danas prolazi kroz veliku muku zbog nedostatka svećenika. Mnoge biskupije i redovničke zajednice ne znaju kako i što dalje činiti sa župama i samostanima. Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…
 
 
Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.
Mladi prijatelju, odvaži se i ti i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.
Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornog svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.
Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik? Odgovorio je: "Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!"
Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: "Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!"
Prije par godina jedan mladić odlučio je poći u sjemenište, a njegova profesorica mu je tada rekla: "Izabrali ste najteže, ali najljepše!"

nedjelja, 5. ožujka 2017.

Roditelji, ne branite djeci ostvarenje duhovnog poziva

 
Sveti Padre Pio bio je franjevac kapucin (OFMCap) koji je dugi niz godina nosio na svome tijelu svete Isusove rane (stigme). Iz povijesti je poznato da je i sam začetnik franjevačkog reda, sveti Franjo Asiški, također na svome tijelo imao stigme (ali on nije bio svećenik).
Preko ruku svetog Padre Pija dogodila su se mnogobrojna čuda. On sam kaže da je „samo promatrač“, sredstvo preko kojeg djeluje naš dragi Milosrdni Gospodin. Imao je nevjerojatne darove i milosti, jedan od darova koje je primio bilo je i prepoznavanje poziva.
 
 

Evo jedne priče o jednoj djevojci: „Djevojci koja je htjela u samostan rekao je: „Ti imaš poziv, moraš ići.“ A ona odgovori: „Ali majka me ne pušta“ (otac joj je već davno bio mrtav). „Morat će te pustiti, ako te zove Gospodin“, reče otac Pio. „Ja ću moliti za tebe“. Kada je djevojka došla kući, njezina je majka još uvijek imala isto stajalište. Pola godine poslije toga majka je umrla i djevojka je mogla otići u samostan. Nije li to bio odgovor Neba? Iz mnogih slučajeva koji su se dogodili kod oca Pija možemo zaključiti da nikada ne trebamo zadržavati  onoga koga Bog poziva. Često bi umirali, ili roditelji ili dijete, ako bi se suprotstavljali.“

Preuzeto iz: Karl Wagner, Potresno svjedočanstvo o ocu Piju

četvrtak, 26. siječnja 2017.

Milosrđe u oca Pija


''Svijetu je potrebno milosrđe, svijetu je potrebna sućut, tj. patnja s njima. Navikli smo se na loše vijesti, okrutne vijesti i najveće grozote koje vrijeđaju ime i život Boga. Svijetu je potrebno otkriti da je Bog Otac, da je milosrđe, da okrutnost nije put, da osuda nije put, jer i sama Crkva ponekad slijedi tvrdu liniju, pada u napast da slijedi tvrdu liniju, pada u napast da ističe samo moralne propise, ali koliko ljudi ostaje vani'' (papa Franjo).

Upravo zato što je danas, više možda nego ikad, svijetu potrebno milosrđe papa Franjo je 2016. godinu proglasio GODINOM BOŽANSKOG MILOSRĐA. Iako je ta Sveta godina već za nama, no sama vrata Božjega milosrđa se ne zatvaraju.
Milosrđe je poput rijeke uz čiju su obali zasađeni sveci, pokazujući izdaleka gdje treba tražiti okrepu. Takav je svetac i otac Pio koji je zajedno sa svetim Leopoldom Mandićem (obojica franjevci-kapucini), dijeleći istu ispovjednu karizmu, postao uzor i apostol Božjega milosrđa.

Otac Pio rodio se u mjestu Pietrelcina, pokrajina Campania, 25. svibnja 1887. U novicijat Manje braće kapucina ušao je 1903. i tada svoje prvotno ime Francesco zamijenio u fra Pio. Nakon godine novicijata, položio je prve redovničke zavjete, a 27. siječnja 1907. doživotne. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. u Beneventu. Zbog zdravstvenih razloga ostao je kod svojih u Pietrelcini do 1916., kada je poslan u samostan San Giovanni Rotondo, gdje će na glasu svetosti živjeti sve do smrti 23. rujna 1968. Ono po čemu je ostao zapamćen bile su svete stigme, tj. rane Kristove muke, koje je primio 1918. Iako ih je skrivao, brzo se o svemu proširio glas. Bio je čovjek krhka zdravlja, ali unatoč tomu uvijek vedrog raspoloženja. Papa Pavao VI. za njega je rekao da popularnost nije stekao ni kao mislilac, ni kao učenjak, ni time što bi raspolagao velikim sredstvima, ''nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato što je bio predstavnik otiska rana našega Gospodina''. U Crkvi je postao fenomen sveca čudotvorca. Nije prošlo mnogo vremena nakon njegove smrti pa je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Na kraju je proglašen blaženim i svetim od pape Ivana Pavla II., 2. svibnja 1999., odn. 16. lipnja 2002.

O milosrđu oca Pija, ponajprije očitovanog kroz sakrament Ispovijedi, progovara nam knjiga Stefana Campanelle pod nazivom: Milosrđe u oca Pija. U prvom poglavlju koje nosi naslov: Otac Pio djelitelj Božanskog milosrđa, autor nam progovara o Padru Piju kao ispovjedniku i to preko raznih prepreka (ljudskih i đavolskih), raznih obraćenja koja su se dogodila u susretu s njim kao ispovjednikom, njegovoj strogosti pa sve do očinske ljubavi. Drugo poglavlje nosi naslov: Karizme oca Pija, dar Božjega milosrđa. U ovom poglavlju autor nam donosi govor o čudesima, stigmama i mnogim drugim darovima koja su se očitovala u životu ova Pija. Treći dio knjige nosi naziv: Milosrdni otac Pio. Kroz ovo poglavlje možemo upoznati oca Pija izvan ispovjedaonice, njegovu spremnost da oprašta onima koji su mu nanosili nepravdu i zauzimanje za protivnike koji su ga lažno optuživali (npr. don Giovanni Miscia, mons. Pasquale Gagliardi). Zadnje, četvrto, poglavlje ima za naslov: ''Socijalno'' milosrđe oca Pija. Tu je riječ o bolnici za ublažavanje patnji, o Centru za stručno osposobljavanje, dječjem vrtiću i Potrošačkoj zadruzi ''sv. Franjo''.
Poruka koju Padre Pio ostavlja za sobom, njegova svetost života i brojni čudesni znakovi, daju suvremenom čovjeku motiv za vjeru i temeljito preispotivanje osobnog odnosa prema Bogu. 
Mladići zainteresirani za duhovni poziv knjigu mogu naručiti na kontakt: