četvrtak, 14. ožujka 2013.

Posao, karijera ili zvanje?


Sveto pismo govori o povijesti spasenja u kojoj je Bog tijekom stoljeća pozivao pojedince da ispune zadamo im poslanje. Na Božji poziv ljudi su odgovarali odazivom i tako su poziv i idaziv postali međusobno isprepleteni kao dvije isprepletene niti koje su plele uže. Svako je zvanje bilo osobno upućeno pojedincu, uvijek je to bio jedinstveni događaj, no ujedno događaj za zajednicu i Crkvu. Nitko nije pozvan da bude osamljeni otok!

Što je to zvanje? Često se zvanje miješa s poslom, zanimanjem ili karijerom. Moram raditi da podmirim račune, prehranim obitelj, idem na ljetovanje.... Posao može biti vrlo naporan, ali on ne donosi nutarnje zadovoljstvo jer posao je sredstvo, a ne svrha. To nije zvanje.

U riječi zvanje prepoznaje se glagol zvati, obratiti se komu imenom da bi mu se nešto priopćilo. Zov traži odaziv. Odakle dolazi taj zov? U prvom redu iz naše nutrine. Svatko je od nas jedinstvena i neponovljiva osoba. Od ranoga djetinjstva čovjek pokazjje svoje osobine, naklonosti, što voli, a što ne, kakvi se talenti u njemu skrivaju. Često se događa da životne odluke donosimo pod utjecajem i zbog očekivanja roditelja, prijatelja, učitelja, medija, umjesto da slušamo nutarnji zov. Rabi Zusya zgodno reče: "U budućem svijetu ne će pitati: 'Zašto nisi bio Mojsije?2 Pitati će me: 'Zašto nisi bio Zusya?'"

Općenito govoreći, čovjekovo je zvanje da odgovori na Božji poziv. Svaki je čovjek pozvan da Boga upozna, da ga ljubi i služi mu. Isus će to izraziti riječima: "Dođi i slijedi me." Ispuniti volju Božju razlog je naše duboke radosti, ključ našega određenja, put u vječnu radost. Razlika je u tome kako će čovjek to posebno poslanje ostvariti. A čovjek taj poziv može realizirati kao samac, u braku ili u duhovnom staležu. Odgovor ne ovisi ni o poslu, niti o karijeri. 

Poziv na nasljedovanje Isusa Krista u svećeništvu ili redovništvu po sebi je milost. Općenito redovničke zajednice ili biskupije imaju tzv. promicatelja duhovnih zvanja. Mi zapravo takvo zvanje ne možemo promovirati. Ono uvijek dolazi od Boga i stoga: ili jest, ili nije! Nažalost, ljudi mogu odmoći u tome da mladi ne ostvare Božji poziv, a isto tako mogu im pomoći da ga oni sami otkriju i ostvare u nekoj zajednici. A po čemu će ga otkriti? Ako su vjerni Evanđelju i Kristovoj crkvi. Ako njeguju molitveni i sakramentalni život. Ako su spremni svoj život uložiti za opće dobro zajednice i za nasljedovanje Krista. 

Krist Gospodin, koji je osnovao Crkvu, brine se da u njoj ima dovoljno onih koji će ga izbližega slijediti (nasljedovati). Stoga On u svakome vremenu poziva neke da mu se na poseban način pridruže kao svećenici i/ili redovnici/ce. No, mnogi na taj poziv ne reagiraju i svijet će ostati bez njihova udjela u izgradnji boljega svijeta putem širenja Evanđelja. Poziv biti čovjek za druge, biti sredstvo Božje ljubavi, mira i pravde upućen je mladićima i djevojkama. Da budu sredstvo koje blista novim sjajem i nesebično se zauzima za novi i bolji svijet.  

utorak, 12. ožujka 2013.

Molitva kad razmišljaš o svome životnom pozivu


Gospodine Isuse,
dugo sam čekao ovaj trenutak.
Trebalo mi je vremena da razgovaram
s tobom 'u četiri oka', posebice da te slušam.

Da budem iskren, doista mi ne
prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.

Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom...
No, usprsko tome, ne mogu zanijekati -
osjećam veliku prazninu, čak i ako se to izvana ne vidi.

Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: ''Hajde za znom'',
srce mi preplave tvoje svjetlo i mir.
Čim začujem ovaj poziv u dubini svoje duše,
pitam se kako to da si odabrao baš mene
između stotina i tisuća drugih mladih.

Ali zašto Gospodine? Zašto baš mene?
Što je toliko posebno u meni da me
pozivaš slijediti Te kao svog odabranog apostola?

Tada mi pada na pamet tvoj prvi
poziv učenicima i kažem si:
''A što je to bilo tako osobito
u Petru, Jakovu, Ivanu, Andriji...?
Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?
Nisu li griješili poput svih drugih? Nisu li bili slabi, ponašali se
izdajnički i kukavički poput svih drugih?
A ipak si ih odabrao: "Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe."

Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera
nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,
'mrtve mreže' cijelog svog života.

A meni je tako teško ostaviti obitelj, udobnost moga doma, 
navezanost na djevojku (dečka), izglede da ostavim karijeru, 
svoje osobne planove, svoju slobodu... 
Ali s druge strane ti me također privlačiš 
i to nekom osobitom silom jer si mnogo više od bilo koje 
osobe ili stvari ovoga svijeta. 

Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost, 
nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva, 
sve me to strahovito privlači. 

Znam da ću uz tebe biti istinski sretan; znam da ćeš ugasiti
moju žeđ za vječnošću, i da ću s tobom trajno obilježiti 
ovaj svijet, čineći dobro u tvoje ime. 

Ali mojim se! Plaši me upuštanje u pustolovinu 
kojom riskiram sve, premda znam da njome mogu 
zadobiti sve. 
Gospodine, udijeli mi velikodušnost da krenem za tobom
bez ikakvog oklijevanja, da prerežem spone tugovanja 
koje me vezuju uz obalu i zadržavaju me 
da se ne otisnem na more svijeta, s Tobom, 
kapetanom moga broda. 

Podaj mi hrabost, podaj mi snagu. 
Znam da neću imati viđenja, ukazanja, 
ni ništa slično. Ipak, tvoj glas neće 
prestati jasno odjekivati mojom dušom 
i nesumnjivo me pozivati: "Hajte za mnom". 

Slijedit ću te, Gospodine. Slijedit ću te kamo god išao, 
i kamo god me vodio. Ići ću s tobom, 
nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet. 

Molim te samo za tri stvari: 
podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost; 
jednom riječju - vatrenu ljubav!