Rijetki su sveci poput Padra Pija već za života bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: sv. rane ili stigme (1918.), tajanstveni miris koje je širilo njegovo tijelo, dar bilokacije i levitacije, čitanje srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovom zagovoru.
U jednoj prigodi izjavio je: ''Ja ne želim biti ništa drugo doli samo obični fratar i kapucin koji moli!'' I doista, bio je čovjek velike i žarke molitve i patnje. Spavao je na zemlji, s kamenom umjesto jastuka i svakodnevno je molio najmanje petnaest krunica. Ispovijedao je od jutra do mraka. Žarko je ljubio Boga braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom te služenjem sv. Mise.
Iako je već za života bio planetarno poznat, malo je poznato da je Padre Pio u početku oklijevao odgovoriti na duhovni poziv i to iz razloga što je već zarana naslućivao da će imati brojnih problema. A kroz život sva njegova predviđanja uglavnom su se i obistinila!
Odlazak u samostan
Odluku da svoju želju za služenjem Bogu ostvari upravo u Redu franjevaca kapucina, potaknulo je poznanstvo s fra Camilom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno navraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju redovničku subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor priskrbiti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je tada imao petnaest godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti.
Odlazak u ''novi život''
Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prijem u Kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti tzv. godinu redovničke kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine. Dana 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život. U to se vrijeme novicijat kod braće kapucina odvijao u Morconeu (pokrajina Campania), otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon sv. Mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. U samostan su ga otpratili učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na samostanska vrata. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bilo je hladan, ali ne i fratri kapucini koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje susreo i fra Camilla, mladog sakupljača milodara kojega je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijatelji.
''Rastanak sa svijetom''
Objedovao je u samostanu u zasebnoj maloj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje redovničkog i svećeničkog poziva. Nakon godine novicijata Francesco je, naime, trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati potrebiti teološki studij kako bi mogao postati svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojega su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u Kapucinski red. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi civilno (građansko) odijelo i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom iskusnog redovnika, za obred ''rastanka sa svijetom''. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine.
Tog su se jutra Francesco i njegova redovnička subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Prostrli su se pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji Reda, sa sebe su svukli civilnu (građansku) odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli habit braće kapucina, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su svoje dotadašnje ime, a prezime su zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao i potpisivao do kraja zemaljskog života.
