četvrtak, 16. travnja 2015.

Duhovni poziv: poziv koji mi odgovara

 
Iako se o pozivu češće govori na „Nedjelju Dobrog pastira”, mislim da je ovo intenzivno „proživljavanje” otajstava našega spasenja vrijeme i kada se dubinski susrećemo s krikom – bio on glasan ili tih – iz dubine naše mladenačke duše – Odgovara li mi poziv biti svećenik, redovnik ili redovnica?

Susrećući se s mladićima i djevojkama koji žele istražiti mogućnost da se ostvare u svećeničkom ili redovničkom zvanju uvjeren sam da su današnji mladi ljudi dobra vijest za Crkvu i za cijeli svijet. Vjerujte mi, nije svaki naraštaj koji je dolazio poticao takvo povjerenje kao ova vaša generacija. Ova godina „Posvećenog života” također je razlog zašto sam gorio od želje objaviti ovaj tekst, drugi razlog je svakako poticaj onih mladih koji su me kroz proteklo razdoblje stavili u situaciju da i njima budem pomoć u prvim koracima njihova odaziva, pa se iskreno nadam da će ovi reci biti od pomoći i vama dragi mladi s kojima se susrećem ovako virtualnim putem.

U vama vidim pravu otvorenost dok donosite odluke danas i gradite plan za svoju budućnost. Za neke u vašoj generaciji to uključuje i ozbiljno promišljanje čak i biranje svećeničkog i/ili redovničkog poziva. Čini se da imate potencijala i da ste dobro prilagođeni za takav životni izbor.

Tko, ja?

Mislim da ćemo se uistinu iznenaditi od današnje generacije mladih! Ova generacija neće svoju pobunu očitovati gorim ponašanjem nego boljim. Njihova životna misija neće biti srušiti stare institucije koje ne funkcioniraju, nego graditi nove i funkcionalne!

Kako će zablistati vaš trenutak?

Budući da dobre vijesti rijetko pune naslovnice, želio bih neke stvari ovdje podijeliti s vama.

Ne čini se da vas granice, pravila i naporan rad izbacuju iz takta ili obeshrabruju. Čak se čini i da vjerujete kako vaši roditelji i drugi odrasli ljudi posjeduju mudrost koju je vrijedno usvojiti. Mladi ljudi danas na nov način razumiju nepredvidivost budućnosti (ekološke katastrofe, ratovi i terorizam, nestašica fosilnih goriva, krah financijskog sustava itd.) i znaju da će dugo držana uvjerenja i pretpostavke itekako biti na testu u sljedećih godina.

Što ćeš ti učiniti od vremena koje ti je dano? Kako situacija u svijetu djeluje na tvoje mišljenje o budućnosti - vlastitoj budućnosti?

Tri duboke čežnje

U razgovoru s mladima o njihovim najvećim željama, primjećujem tri ključna faktora:
  • čežnja za osobnim duhovnim rastom
  • čežnja kako bi osobnim doprinosom napravili promjenu u svijetu
  • čežnja za osjećajem pripadnosti
Ove duboke čežnje potiču osobu na akciju i izbor. U nekom smislu, to je ono što je poziv zapravo - slijediti taj Bogom dani poticaj i shvaćanje kako to dolazi iz dubine našeg bića. Nije uvijek jasno što to Bog traži od nas, ali ako nastavimo slušati, tražiti, vjerovati da je Bog na djelu u tomu svemu, smjernice će postati jasnije...

Ono što je sigurno je da se Bog ne šali s nama, poziv nije „prvoaprilska fora” iako bi nam možda par udaraca munjom i privuklo pozornost! Bog zapravo najčešće progovara kroz uobičajene prilike našega života. Ohrabrite se i vjerujte da se Božja želja, Njegova volja za nas otkriva u ljudima koje svakodnevno susrećemo i u događajima koji nam se danomice događaju. Mislim da bismo stoga trebali biti pozorni i ne propuštati jednostavne načine Božjeg djelovanja u našem životu samo zato što bi po našem mišljenju i očekivanju ti Božji znakovi trebali biti drugačiji i dublji.

Pozvani ste!

Sada počinje vaša budućnost. Pozivam vas da razmislite o mogućnosti da postanete svećenik, redovnik ili redovnica. To zvanje se razlikuje od uobičajenog posla ili karijere. To je cijeli način života koji zahvaća osobu u potpunosti, u načinu življenja u odnosu prema sebi, drugima i Bogu.

No biti svećenik, redovnik ili redovnica nije za svakoga, ali je odličan izbor za neke. Jamčim vam iz osobnog iskustva da vam nikad neće biti dosadno!

Ne mogu zamisliti plemenitiji i uzbudljiviji način života – doduše, cijena koju plaćate je sve što imate! Drugim riječima, to je izazov – biti najbolji što možeš biti – i sve to „za Nekoga i Nešto” veće od sebe samoga.

Glavni razlog zašto netko razmišlja o svećeništvu i redovništvu je jer je netko poslao poziv! Dakle, smatrajte se pozvanima! Ako uistinu u sebi prepoznajete profil „likova” koji s nadom gledaju u budućnost, koji su u ozbiljnom odnosu s Isusom Kristom i koji su uvjereni da se može napraviti razlika u životima drugih ljudi, to bi moglo uistinu biti za vas.


Što je potrebno?

Dobri kandidati za svećenički i redovnički život su ljudi koji vode dobar život, ljudi s mogućnostima. To sigurno nije za nekoga tko je pokušavao sve, pa kada je vidio da ništa drugo ne funkcionira onda je odlučio vidjeti što je to svećenički ili redovnički život!

To je za onoga tko voli Boga i Crkvu, onoga tko ima strastvenu želju služiti drugima, čak i kada ga to skupo košta. To je za onoga tko se dobro slaže s drugima i koji ne mora uvijek biti u prvom planu. Zapravo se radi o posjedovanju osjećaja za cjelovitost, fleksibilnost i prilagodljivost. To znači biti vođa, ali i sljedbenik. Morate biti u mogućnosti studirati i učiti.

To je za onoga tko na celibat (slobodan izbor nesklapanja ženidbe) gleda kao na pozitivnu i zdravu odluku. To je za ljude koji su u osnovi sretni, uravnoteženi i žele dijeliti život s drugima. A svakako je potreban i smisao za humor – to je isto iz osobnog iskustva:)

Nije tajna da je danas manje svećenika, redovnika i redovnica nego li prijašnjih godina. Ali samo zato što ih je manje ne znači da možemo biti bezbrižni o tomu tko postaje svećenik, redovnik ili redovnica. Uvjeren sam, međutim, da postoje mladi ljudi kojima ovaj poziv odgovara, ali koji zbog različitih razloga odgađaju razmišljanje o njemu.

Htio bih istaknuti po mom mišljenju nekoliko razloga zašto se to događa i nekoliko misli o tome što se može učiniti. Imajte na umu da ih nisam navodio po redu važnosti:

Nedostatak informacija

Ne možete izabrati ono što ne znate. dakle, možda ćete trebati pomoć u dobivanju informacija: preporučena literatura ili sugestije o tomu kako se povezati s nekim svećenikom, redovnikom ili redovnicom. Vjerujte mi, ono što vidite na TV-u o svećenicima, redovnicima i redovnicama je sve samo ne točno!

Razgovarajte sa svojim župnikom, kapelanom, roditeljima, vjeroučiteljima, animatorima za mlade ili povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja na svom području. Obilje tih adresa je na internetu, ovdje na Laudato.hr također možete uputiti pitanje, ako što vidim da su neki od vas već učinili. Mnoge biskupije, redovničke zajednice i župe imaju svoje internet stranice ili organiziraju susrete za mlade koji razmišljaju o duhovnom zvanju.

Strah
Ako ne znate nikoga tko razmišlja o svećeništvu ili redovništvu, to može biti prilično zastrašujuće. Ali moram istaknuti, bili biste jako iznenađeni kad biste znali tko sve o tomu razmišlja i jednako je nervozan kao i vi dok nastoji to priopćiti. Pokušajte da vas strah ne obeshrabri od daljnjeg djelovanja. Razgovarajte s nekom odraslom osobom u koju imate povjerenja i koja bi vas mogla upoznati s drugima koji isto o tome razmišljaju.

Samopouzdanje
Mnogi mladi ljudi ne vide sebe kao dovoljno dobre da bi bili svećenici ili redovnici. Neki misle da su previše grešni da bi mogli uzeti u obzir ovaj način života.

Da, naša djela sa sobom nose i svoje posljedice, ali Bog je taj koji nas ljubi i oprašta nam. Osim toga, život svećenika ili redovnika nije retroaktivan. On počinje kad ga započnete. Nije da vam se život broji tek od ove točke. No, važno je da znate što želite biti od sada nadalje.

Predanost
Što ako to ne bude funkcioniralo? Što ako je to pogreška? Takva pitanja često čujem od ljudi koji razmišljaju o duhovnom zvanju. Sve što mogu reći je ovo: Koji drugi način života ti daje toliko vremena da vidiš je li to za tebe? Imat ćete godine priprave prije ređenja ili vječnih zavjeta.

Znate ono kad se kaže “Dođi i vidi”, [to vam je biblijski citat kad su prvi apostoli pitali Isusa „Učitelju gdje stanuješ?” pa je on odgovorio „Dođite i vidjet ćete” danas se taj citat često koristi kao naslov za susrete mladih koji razmišljaju o duhovnom zvanju] tu se baš to misli „Dođi i vidi”, a ne misli se “Dođi i ostani”. „Zauvijek” se sastoji od dana za danom.

Ne postoji mnogo izvora ohrabrenja oko nas koji bi nas uvjerili da je takvo opredjeljenje moguće. Umjesto toga bombardirani smo porukama kako možemo imati sve. No, ono što je istina - kada odaberemo jednu stvar, odričemo se svih drugih mogućnosti koje smo imali na raspolaganju prije negoli smo konačno stvar odabrali. Ne možete, međutim pogriješiti ako samo provjeravate sve svoje mogućnosti!

Samoća
Nijedna zdrava osoba ne odabire način života koji je stvoren da nekoga učini osamljenim. Slobodno izabrati život u celibatu, ne ženiti se i ne imati supruga, suprugu znači voljeti na drugi način, ali to je uistinu put ljubavi, put odnosa i način da drugima pružate život.

Svaki način života ima svoja razdoblja samoće. Pitajte svoje roditelje. Nitko na ovoj strani neba nije uvijek i u potpunosti zadovoljan. I svaki način života ima u sebi ugrađene izazove i žrtve. Vjeruješ li da ti Bog može biti dovoljan, čak i kada ti se ne čini tako?

Mišljenja drugih
Donijeti odluku koja ne nailazi na razumijevanje i podršku je veoma teško. Vaši prijatelji i obitelj vam možda neće uspjeti biti od najbolje pomoći i potpore u vašoj odluci. Ne želite ih razočarati ili ih tjerati na razmišljanje da s vama nešto nije u redu. U isto vrijeme, možda podcjenjujete njihove mogućnosti i potporu kada biste im rekli cijelu vašu priču. Na kraju, to je vaš život i vaša odluka.

Znajte svoje mogućnosti!

Nema vremena poput sadašnjosti i to „sada” je jedinstveno. Kao nikada prije potrebni su nam ljudi hrabrosti, nade i velikodušnosti. Mladi ljudi koji razmišljaju o duhovnom zvanju čine to iz niza razloga:
  • Mnogi od njih su već uključeni u neku vrst služenja drugima.
  • Drugi izražavaju želju da budu dio nečega većeg od sebe i žele raditi kao timski igrači, a odgovor na tu želju nalaze u životu zajednice.
Ono što nam se bistri pred očima je činjenica da Bog još uvijek poziva mladiće i djevojke u svećenički i redovnički život. U srcu vašeg odgovora mora biti čežnja - biti učenik Isusa Krista na radikalan način. Bez toga ništa drugo nema smisla.

Sveti Ivan Pavao II. rekao je to najbolje u svom obraćanju mladima u Kazahstanu 23. rujna 2001., rekao je: „Shvatite da je svaki pojedini od vas jedinstvene vrijednosti, i budite spremni prihvatiti jedni druge s uvjerenim poštivanjem dok zajednički tragate za puninom istine. Otvorite se Onomu tko vas je stvorio iz ljubavi i želi od vas načiniti dostojne, slobodne i dobre ljude. Naučite slušati u tišini Božji glas, koji govori u dubinama svakog srca, gradite svoje živote na sigurnim i čvrstim temeljima; ne bojte se predanosti i žrtve, koji danas zahtijevaju ogromno ulaganje energije, ali koji su jamstvo uspjeha sutra. Otkrijte istinu o sebi, a novi horizonti se neće prestati otvarati pred vama.”

Božji plan je taj da možemo biti sretni. Mi nismo uvijek najbolji suci o tomu kako bi to trebalo izgledati. Vjerojatno se značenje toga doživotno otkriva.

Upoznao sam ljude koji misle da ako postoji nešto što doista ne želim učiniti, to mora biti Božja volja za mene. Ne mislim da Bog djeluje na taj način!!! Vjerujem, kada se radi o odabiru između dviju ili više dobrih stvari, Bog želi ono što mi želimo. Možemo li vjerovati da takva naklonost dolazi od Boga koji nas ljubi?

Dragi mladi čitatelji ovih redaka!
Ono što mogu obećati je da ću vas pratiti molitvom, svakog pojedinog od vas, kako biste i vi donijeli dobre odluke za život, iako se osobno ne znamo, ali naši anđeli čuvari se poznaju :) No, ne bi dobro završilo kad bi svi vi pošli putem svećeništva ili redovništva! Bog možda od vas traži da razmislite o svim opcijama za budućnost, između svih tih opcija koje su dobre i koje vam se nude i ova je aktualna. Nemojte misliti da je duhovno zvanje samo nešto što se može dogoditi vašim prijateljima ili nekima koje ne poznajete. Danas se upitaj ne zove li Bog baš tebe!
 
Sada je tvoj trenutak! Što ćeš učiniti?

srijeda, 15. travnja 2015.

Obitelj i duhovni poziv

 
Duh obitelji jesu osjećaji, međuljudski odnosi, atmosfera u kući, razumijevanje i još puno više. To je kvaliteta odnosa, dubina, zrelost i osjećaji članova obitelji jednih prema drugima, ali i odgovornost. Duh obitelji se stvara zajedničkim naporima i ponašanjem koje je karakteristično za jednu obitelj, a sve se to opet temelji na zajedničkim uvjerenjima i vrednotama koje često, na prvu, nisu upadno vidljive. Kad članovi obitelji vole biti zajedno na okupu, kad nedostaju jedni drugima i žele što prije podijeliti svoja nedavna iskustva ili traže utjehu, sve to svjedoči snagu i važnost obitelji.
 
Obitelj poput magneta privlači svoje članove baš stoga što dijele ista uvjerenja i vrednote i načela koja upravljaju svime u životu. To je kultura obitelji u kojoj veze nisu apsolutne niti ograničavajuće. Naprotiv. Kako dijete odrasta i ide prema vlastitoj zrelosti, tako teži i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti. Time se očituje i njegova/njezina osobnost a kroz to i moguće zvanje, pa i ono koje dolazi od Boga. Roditelji trebaju uvažiti izbor djeteta i biti mu podrška, jer pravo zvanje krš¬ćanina i jest ići za Isusom, slijediti ga, bez obzira na profesiju kojom se bavi.
 
Obitelj ima iskustvo zajedništva, međuovisnost i potrebitost, ljepotu i zadovoljstvo. Da vam je obitelj doista na prvom mjestu, znat ćete po tome što ćete osjećati zadovoljstvo i sreću zbog sreće drugih. Kad se umorni vratite s posla i kad vam djeca ili drugi članovi obitelji odnesu brige svojim osmijehom i radoš¬ću što vas vide, kad riječi utjehe i razumijevanja donesu spokoj, tada znate da vaša obitelj i vi imate zajednički cilj prema kojemu hodite zajedno bez bojazni da ćete biti ostavljeni ili iznevjereni. Ljudi često podrazumijevaju dobrobit obitelji i svoje mjesto u njoj. Prepuštaju se da ih nosi vrijeme i poslovne obveze i gube ono najvažnije, vrijeme provedeno s obitelji. Jedan je čovjek rekao da se cijeli život penjao ljestvama uspjeha težeći napretku u karijeri, ali kad se našao na samom vrhu, shvatio je da su ljestve oslonjene na pogrešan zid. Postao je stranac u svojoj obitelji.
 
U obitelji nam se usađuju prve vrijednosti i odnosi prema drugima. Duhovnost se širi kroz obitelj. Dobre navike, loše navike, sve to vučemo iz obitelji dok smo mali, a kasnije ih dalje širimo ili umanjujemo, ovisno o životnim izazovima. Koliko god mislimo da se djeca udaljuju, da su vremena teška, nikad ne smijemo odustati od obitelji, doma i sigurnosti. Sjetimo se razmetnoga sina i njegova života. Na kraju se vraća tamo gdje zna da je željen, da ga vole, usprkos njegovima propustima. Najveće tuge i radosti donose nam obiteljska zbivanja i okupljanja, a ipak ih želimo i planiramo i tijekom godine smišljamo kako ih dodatno oplemeniti i obogatiti, pa i kad bi neke njezine članove rado izbjegli.
 
Ranije su obitelji s puno djece bile presretne kad bi barem jedan član odabrao duhovni poziv. Bio je to blagoslov i ponos za obitelj. U aristokratskim obiteljima bi uvijek jedan član, najčešće drugorođeni sin, postajao svećenik, bio je to moralni zadatak i to je povećavalo ugled obitelji. Bilo je i drugačije, u komunizmu, sjećam se, kad bi dijete izrazilo želju za duhovnim pozivom, roditelji su se snebivali, bojali se, plakali bi, pokušali odgovoriti dijete od te "bijele smrti", od odlaska od kuće i rijetkih susreta. Zbunjivale su takve reakcije i suze pred živom žrtvom. Rodbina bi izmišljala stotinu razloga, ali pozvani/pozvana ne bi odustajali ili ipak bi, ovisno o jačini poziva i iskrenosti odluke. Bilo je to vrijeme dubokih promjena i obitelj se mijenjala. Zašto je bilo toliko teško pustiti dijete da ode u samostan, a olako ga se prepuštalo svijetu i njegovim izazovima?
 
Zašto je nekih vremena to bilo znak respekta i plemenitosti, a nekih drugih, boli i odricanja, pa čak i sramote, danas već i ravnodušnosti?
Obitelj često zaboravlja da je upravo ona ta koja djetetu ulijeva odgovornost za Crkvu i čašćenje Boga. To se ogleda kroz moralne vrednote, pažljivost i zauzetost za druge članove obitelji, mlađe ili starije, za bolesne, siromašne, napuštene. Ranije su obitelji bile velike i nekoliko generacija je živjelo u istoj kući. Učilo se suživotu, strpljivosti, dijeljenju, radosti i tuzi. Zajedno je sve lakše i bolje, još ako je bilo članova koji su Bogu posvetili život i molitvom obogatili međusobne odnose...
 
Važno je podcrtati da je jedino uloga obitelji u životu ljudi trajna dok su sve druge privremene i varave. Ovo se često zaboravlja. Tagore je napisao: "Pjesma koju sam došao otpjevati ostala je neotpjevana. Proveo sam dane ugađajući svoj instrument." Drugim riječima, svima smo ugađali a najmanje onima kojima smo trebali najviše.
 
Uloga roditelja je jedinstvena i sveta, jer obuhvaća skrb za posebno, jedinstveno, ljudsko biće od Boga darovano. Ima li išta važnije, vrjednije od važnosti ove skrbi na svakome području ljudskog razvitka. Nema nadomjeska za poseban odnos koji imaju roditelji i dijete. Jedan stručnjak za dječji razvoj je rekao: "Nikome ne možete platiti da učini za dijete ono što roditelji rade besplatno."