Fra Ivica Petanjak treći hrvatski kapucin biskup

FRA IVICA PETANJAK koji je u nedjelju, 22. ožujka zaređen za krčkog biskupa, treći je hrvatski kapucin koji postaje biskupom. Prije njega bili su to fra Robert Antun Menini i fra Angelik Juraj Bedenik.

 

Biskupsko ređenje Ivice Petanjka, Krk 22. 03. 2015.

FRA ROBERT ANTUN MENINI rođen je u Splitu 18. listopada 1837. Školuje se u Zadru, Grazu i Beču gdje je završio studij prava. U Beču je upoznao i kapucine, te odlučio stupiti u njihov red. Nekako u to vrijeme bečki je samostan posjetio fra Nikola Bacchini, generalni ministar Reda. U razgovoru je Antunu predložio da stupi u tridentsku (Trento) provinciju i postane njezinim članom. Krajem studenoga 1860. Antun odlazi u Trento, a potom u novicijat u Alu, gdje je 1. prosinca 1860. primio redovničko odijelo, započeo novicijat i dobio novo ime Robert. Nakon novicijata studirao je teologiju, a za svećenika je zaređen 5. srpnja 1863. u Trentu za svećenika, i to s posebnom dozvolom Svete Stolice, jer još nije bio položio doživotne zavjete. Nakon toga nastavlja daljnji studij teologije i 2. prosinca 1864. u Mantovi polaže doživotne zavjete. Nakon studija teologije imenovan je za pomoćnika učitelja novaka, a nakon pola godine preuzima službu profesora pastoralne teologije. Godine 1868. preuzeo je dužnost propovjednika pučkih misija – i tu je dužnost vršio kroz 12 godina. Jedno od prvih mjesta gdje je propovijedao bila je crkva sv. Franje u Zadru, u koju je kao dječak s tetom redovito zalazio. Godine 1880. papa Leon XIII. imenovao ga je biskupom koadjutorom talijanskom kapucinu fra Dominiku Reynaudiju. Nakon biskupskoga posvećenja u Rimu 3. veljače 1880. odlazi u Plovdiv. Vodstvo biskupije preuzima 1885.

Kao biskup Menini se odmah na početku posvetio organiziranju karitativne i kulturne djelatnosti Katoličke Crkve u Bugarskoj, ali i traženja što bolje mogućnosti za stvaranje dobrih odnosa s pravoslavnim klerom i vjernicima. Tako je, da bi doskočio stvarnim problemima, u početku odmah započeo s odgojem domaćeg bugarskog katoličkog klera i redovništva. Godine 1882. u Plovdivu otvara sjemenište koje je prvenstveno bilo namijenjeno odgoju bugarskog kapucinskog podmlatka, ali to nije bila njegova isključiva svrha, jer je Menini želio da ono ujedno služi i za odgoj dijecezanskog klera.

U rujnu 1887. doživio je veliku radost kada je, iz toga sjemeništa, za svećenike zaredio prva dva kapucina Bugara, a 30. listopada njima osmorici podijeli niže redove. Za vrijeme njegova upravljanja vikarijatom, crkvene se zgrade intenzivno obnavljaju i grade se nove. Organiziraju se pučke misije po svim župama. Po svim katoličkim selima utemeljene su zajednice OFS-a, što mnogo pomaže duhovnoj obnovi vjernika. Svake je godine u mjesecu studenomu i prosincu biskup Menini vršio pastoralnu vizitaciju u svakom selu svojega vikarijata, jer su ljudi u to vrijeme bili slobodniji, iako se od njega tražilo veoma naporno putovanje. Godine 1891. otvara bolnicu u gradu Sofiji, a vodstvo bolnice su, na njegov poziv, preuzele sestre milosrdnice iz Zagreba. Odmah nakon toga započeo je i s gradnjom bolnice u gradu Plovdivu. Kad je i ta bolnica bila gotova došle su također, na njegov poziv, 1898. g. opet sestre milosrdnice iz Zagreba. Godine 1904. započeo je s gradnjom dječjeg sirotišta i škole u Sofiji. Upravu toga sirotišta i škole također je povjerio istim sestrama iz Zagreba.

Zdravlje su je počelo nagla slabiti krajem 1915., a na Božić je slavio svoju posljednju pontifikalnu misu. Prije Uskrsa 1916. godine otputovao je u Sofiju, gdje je primljen u bolnicu „Princeza Klementina" koju je sam osnovao i u kojoj su radile sestre Sv. Križa iz Đakova. Preminuo je 14. listopada u prisutnosti jednog brata kapucina i nekoliko sestara Sv. Križa. Kapucin, misionar i biskup fra Robert Antun Menini odlikovao se miroljubivošću i mirotvornošću. Tražio je mir sa svima, osobito da živi u miru s pravoslavnim klerom. Zato ga je taj kler i cijenio i poštovao. U kronici sestara milosrdnica ovako je o njemu zapisano: „Plemenit ovaj čovjek bio je revan i pravi apostol, a Bog ga je obdario lijepim sposobnostima, te je rijetkom rječitošću i dostojanstvenom svojom pojavom znao privući sve i potaknuti na dobro." Crkvi u Bugarskoj služio je 36 godina. Godine 1912. dobiva pomoćnika i nasljednika na biskupskoj stolici u bugarskom kapucinu fra Vinku Pejovu, koji je prije bio njegov sjemeništarac i učenik.

FRA ANGELIK JURAJ BEDENIK rođen je u Koprivnici 3. travnja 1808. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnazijske i tzv. humanističke nauke u varaždinskoj gimnaziji. U 16. godini života, 13. ožujka 1824. stupio je u samostan braće kapucina u Varaždinu, gdje dobiva i novo ime Angelik. Teološke nauke studirao je i završio s odličnim uspjehom na ondašnjoj kapucinskoj teološkoj školi u Rijeci. Veoma mlad, kada mu je bilo samo 28 godina postaje poglavarom samostana na Rijeci. Isto tako, sa samo 37 godina biva 3. lipnja 1845. izabran na Rijeci za kustosa, tj. poglavara hrvatske kapucinske kustodije. Njegovim nastojanjem ondašnja hrvatska kustodija biva 1847. uzdignuta na čast Provincije, a njega biraju na provincijskom kapitulu 1848. za prvoga provincijala. Na generalnom kapitulu Reda u Rimu, koji je održan u svibnju 1853., Angelik je imenovan generalnim konzultorom generala Reda. Njegova dužnost bila je savjetovati i pratiti generala Reda na njegovim putovanjima po provincijama. Međutim, na toj dužnosti nije dugo ostao, jer mu je „Kongregacija za širenje vjere" još iste godine povjerila službu osnivanja misijskog kolegija za Indiju. Kao apostolski misionar Angelik prvi put odlazi u Indiju, u Bombay, koncem 1855. Tamo je boravio godinu dana, kada se vraća i dolazi u Trst gdje počinje graditi u želji da on postane sastavnim dijelom hrvatske Provincije, ali to se nikada nije ostvarilo. Početkom 1861. imenovan je generalnim vizitatorom Irske. U lipnju iste godine papa Pio IX. imenuje ga apostolskim vikarom Agre u Indiji, kao i naslovnim biskupom Leuce u Traciji. Za biskupa je posvećen u Rimu 21. srpnja 1861. U biskupskom grbu imao je dvije koprive, asocijacija na rodni grad Koprivnicu, ruke s križem – kapucini, zvijezda s mladim mjesecom – Hrvat. Na svoj ponovni put u Indiju, ali ovaj put kao biskup, Angelik je krenuo 20. listopada 1861. brodom iz Trsta. Kao biskup i misionar često je posjećivao svoje misijske postaje od kojih su se neke nalazile na obroncima Himalaje. No, na žalost nije dugo djelovao na svome velikom zadatku. Ni pune četiri godine. Iako je u Indiji imao velikih problema, iz nje nikada nije otišao, nego je ondje 2. studenog 1865. Preminuo, a pokopan je u katedrali Bezgrešnog začeća BDM u Agri (Indija).

Biskupski grb i geslo  fra Ivice Petanjka OFMCap

 

     Inače, danas Kapucinski red u svijetu ima preko devedesetak biskupa te jednog kardinala nadbiskupa Bostona (SAD) Seana Patricka O'Malleya, koji je i član skupine od osam kardinala savjetnika pape Franje.

Za više vidi:

http://www.catholic-hierarchy.org/diocese/dqfmc.html

http://www.gcatholic.org/orders/004.htm

www.ofmcap.org

Čovjek - Božji suradnik u stvaranju svijeta

Kad promatramo naš život, otkrivamo da čovjek nije samo bačen na ovu zemlju da na njoj životari, ili da se samo bori za preživljavanje, a još manje da pokušava stvarati materijalni raj na zemlji. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi, pozvao ga je u postojanje da s Bogom surađuje u njegovom stvarateljskom djelu. Svijet nije dovršen, svijet je u razvoju u nastajanju. Bog traži čovjekovu suradnju i to ne samo u preobrazbi ovoga vidljivog svijeta nego još više u izgradnji onoga nevidljivoga svijeta, Božjega Kraljevstva što je posljednji cilj našeg postojanja.

Stvarajući čovjeka, Bog želi biti njegov partner, suradnik. Svakom čovjeku samim činom stvaranja dan je poziv, zvanje i to je zvanje na ostvarenje ljubavi. Stvoreni smo iz Božje ljubavi kroz ljubav naših roditelja i pozvani smo da i mi surađujemo u ljubavi s Bogom ostvarujući naš život, naše životno zvanje i poziv. Ovo životno zvanje na ljubav ostvaruje se tijekom života na mnogo raznih načina.

Razlikovati dvije stvarnosti: životno zvanje ili poziv od profesije ili zanimanja

Treba najprije razlikovati dvije stvari i dva pojma: jedno je životno zvanje ili poziv, a drugo je zanimanje ili profesija. Životno zvanje ili poziv je jedinstveno za sve ljude: svi smo pozvani na zvanje ljubavi, da u svojoj okolini budemo ostvaritelji i širitelji ljubavi. To životno zvanje traje cijeli život, do groba. Ostvaruje se na dva načina: većina ljudi pozvana je da to životno zvanje ili poziv ostvari kroz obitelj, osnivajući obitelj i sudjelujući s Bogom u dovođenju novih ljudskih bića na svijet. Jedan manji broj pozvan je od Boga da taj poziv na ljubav ostvaruje na drugi način, tj. odričući se zemaljske obitelji i posvećujući svoju ljubav široj ljudskoj obitelji; to su svećenici, časne sestre, redovnici. Oni se odriču vlastitih obitelji da bi se svi posvetili velikoj Božjoj obitelji, da bi nju okupljali, njoj služili, dovodili ih do Boga, do Isusa Krista. To životno zvanje na ljubav ostvaruje se kroz razne profesije ili zanimanja a za što se spremamo tijekom školovanja i čime ćemo si zasluživati svoj svagdanji kruh. Zanimanje ili profesija jest u službi životnog zvanja ili poziva na ljubav i njemu je podređena. Najdulje traje do mirovine. Ali često se u životu mijenja. Poznata je stvar da prosječni Amerikanci (ali ne samo oni, i kod nas to već postaje praksa) nekoliko puta u životu promijene svoju profesiju. Tu promjenu redovito diktiraju ekonomski razlozi. I kod nas sve češće susrećemo ljude koji moraju promijeniti svoje zanimanje i ne rade ono što su studirali ili za što su se u mladosti pripremali.

Životno zvanje, tj. poziv na ljubav, i profesija, tj. zanimanje kojim si zaslužujem svakidašnji kruh, u uzajamnoj su međuovisnosti. Što čovjek ima bolju profesiju to će moći sigurno i lakše ostvarivati svoje životno zvanje ili poziv.

Zablude o "životnom uspjehu"

Stoga je za vrijeme mladosti veoma važno da se čovjek ozbiljno priprema za svoje i životno zvanje kao i za profesiju. Neposredna priprema za životno zvanje na ljubav jest upravo priprema za zanimanje. Drugim riječima, treba ozbiljno shvatiti svoje svakodnevne dužnosti učenja, škole što je ujedno i neposredni izraz Božje volje u životu mladog čovjeka. Vršeći sada savjesno svoje dužnosti kao učenik, student ili mladi radnik, lakše ću moći vršiti kasnije dužnosti u svojoj obitelji, na svome poslu, u društvenom životu.
"Čovjek u životu ništa ne postiže bez truda" kaže jedna izreka izvedena iz jedne latinske izreke napisane na vratima dvorca Ferde Livadića u Samoboru a glasi: Nihil sine labore vita dedit hominibus (Život čovjeku ništa ne pruža bez truda). Obmana mnogih mladih današnjice sastoji se u tome da na lagan i jeftin način, bez truda, kroz razne mućke i "snalaženja" pokušavaju doći do "uspjeha, do velike love" i slično. Sve su to međutim obmane i iluzije. Tko želi uspjeti u životu, treba se ipak dobro oznojiti, potruditi. Svi oni koji su to pokušavali drukčije, znamo kako su završili. Nedavni primjeri iz prošlosti: marksizam, socijalizam, komunizam propali su ne samo u svojim namjerama nego i kao sistemi i otišli su u ropotarnicu povijesti. I još se jednom na njima ostvarila velika istina da svaki onaj pojedinac ili skupina ili sistem koji pokušava graditi svijet bez Boga, gradi ga, ustvari, protiv čovjeka.

Obavljanje vlastitih dužnosti kod kuće - priprema za život

U pripremi za život važno je da mladi shvate kolika je vrijednost kad roditelji od njih traže da pomažu u obavljanju kućnih poslova. Ima roditelja koji nažalost nisu svjesni koliko škode svojoj djeci kad ih "štede" od kućnog posla, kad im sve daju na tanjuru. Takvi mladi redovito su razmaženi, bez radnih navika, teško se kasnije snalaze u životu a i u braku; a "razmaženost" i "poštede", koje završavaju u egoizmu, i te kako im se osvećuju u životu i kasnije u vlastitoj obitelji kad i ako je osnuju.

Ozbiljno shvatiti pripremu za životno zvanje i zanimanje

Život je dar Božji koji nam je Bog darovao i zato se za život treba ozbiljno pripremiti i ozbiljno ga živjeti. Život nije samo dar nego i talent koji nam Bog stavlja u ruke kako bismo s njime surađivali, a ne zakapali ga, tj. prepuštali se uživalačkom shvaćanju i načinu života koji gleda samo vlastiti interes. Kad se budemo pojavili pred Bogom, pitat će nas kako smo surađivali s njegovim talentima, koliko smo drugih talenata stekli. Blago nama ako budemo čuli Isusove riječi: Uđi slugo dobri i vjerni u radost Gospodara svoga!

 

Molitva za duhovna zvanja

Žarko te molimo, Gospodine,

udijeli "pastirima duša",

redovnicima i redovnicama,

misionarima

i drugim posvećenim osobama

dar nade, savjeta i razboritosti

u pozivanju drugih

na potpuno služenje Bogu i Crkvi.

Daj također sve većem

broju mladih

velikodušnost i hrabrost da ponude svoj život

i da budu ustrajni u svom odvažnom "DA".

 

/Ivan Pavao II./