četvrtak, 4. veljače 2016.

Duhovni poziv - služiti Bogu i braći ljudima



Sedamnaestogodišnji Argentinac Jorge Mario Bergoglio 21. rujna 1953. godine nije otišao s prijateljima na izlet u povodu Učeničkog dana, iako je to planirao. Bez nekog osobitog razloga posjetio je crk­vu San José de Flores u svojoj župi, gdje je zatekao svećenika kojega nikada prije nije upoznao i koji je zračio dubokom duhovnoš­ću. Odlučio je da se neće vratiti prijateljima koji su ga čekali na željezničkoj postaji, nego da će se ispovjediti. Ova odluka mu je, kaže, zauvijek promijenila život. "Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži", ispričao je nedavno novinarima Jorge Mario Bergoglio, koji je u međuvremenu postao vrhovni poglavar Katoličke crk­ve, u svijetu poznat pod imenom papa Franjo. To "nešto", shvatio je kasnije, bilo je redovničko zvanje.

Božji poziv na specifičan način doživjela je i Dijana Lončarek. Ona će čitav život pamtiti glas koji je čula prije nekoliko godina dok je šetala rodnim krajem. Iako je vrijeme bilo loše, a glas neobičan, učinilo joj se da je čula riječi: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš da živiš." "Ma kud ćeš mene?!", odgovorila je nepoznatom glasu zatečena Dijana. U to vrijeme je bila tinejdžerica sa širokim krugom prijatelja i izglednom glazbenom karijerom koja joj se smiješila nakon nekoliko uspješnih nastupa na glazbenim festivalima, a i smatrala je da za Božji poziv ima mnogo boljih, kvalitetnijih i pobožnijih osoba od nje.

Unatoč tomu, Dijana je 2011. godine položila prve i doživotne zavjete čime je i zvanično postala časna sestra, a široj javnosti je postala poznata nakon što je, imitirajući poznate hrvatske glazbenike i pjevajući njihove hitove simbolični naziva: Skitnica, Bube su u glavi..., objasnila učenicima jedne hrvatske škole kako se odlučila za redovnički poziv.

Zašto baš ja?

Jorge Mario Bergoglio i s. Dijana dvoje su od gotovo milijun članova Katoličke crk­ve koji su životni i vjernički smisao pronašli u nekom od muških i ženskih crk­venih redova ili drugih oblika redovničkog-zajedničkoga života. Ova impozantna brojka navodi nas na promišljanje kako se postaje redovnik ili redovnica i tko se sve može baviti ovim pozivom.

Analizirajući javno objavljena svjedočanstva redovnika i redovnica o razlozima zbog kojih su se odlučili za redovnički poziv može se zaključiti da se najveći broj njih posveti Bogu nakon što "čuju" Božji glas, kao što je to bio slučaj s papom Franjom i s. Dijanom. Drugi redovnicima postaju nakon što u Bogu i "svetim knjigama" pronađu odgovore na životna pitanja i nedaće. Mnogo je onih koji prihvate Božji poziv nakon što upoznaju druge duhovne redovnike i redovnice, a u nekim obiteljima, prvenstveno iz ruralnih područja, u kojima živi puno djece, običaj je da se bar jedno od njih bavi duhovnim pozivom.


Privlačnost redovničkog života

Mnogi mladi ljudi žele postati svećenicima/redovnicima jer smatraju da to Bog želi od njih. Smatraju da će ih ako se ne odazovu Božjem pozivu Bog kazniti ili da će biti nesretni cijeli život. Bog ne djeluje na takav način, nego je, naprotiv, svakom od nas dao slobodu u odlučivanju i izboru. Ako je nekome redovnički život privlačan, to je dobar znak, ali su uz to važni i drugi znakovi.

Pozitivni motivi zbog kojih se mladi ljudi odlučuju živjeti redovnički život su, prema navedenom izvoru, želja za služenje Bogu na izvanredan način, želja za produbljivanje ljubavi i znanja o Bogu, želja za proširivanje kraljevstva Božjeg, te želja za življenjem evanđeoskog života što savršenije.

Ukoliko se, pak, netko odluči za redovnički poziv iz tzv. neprimjerenih motiva, odnosno kako bi materijalno profitirao, stekao "krov nad glavom", osigurao hranu ili životno osiguranje, kako bi riješio problem osamljenosti ili zato što se boji da ne može ostvariti bračni život, velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga.

Prikladnost za redovnički život na navedenoj stranici objašnjena je na sljedeći način: "Mnogi pokušaju ostvariti poziv o kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe."


Nema 100% sigurnosti

Nakon što se mlada osoba suoči sa sva tri ranije navedena znaka, pitanje koje se logično nameće glasi: moram li biti 100% siguran da ću biti redovnik ili redovnica ako pođem za Božjim glasom?

Stopostotna sigurnost poziva u početku nije potrebna, a postoje i oni koji možda nikada neće biti sigurni u svoj izbor životnog poziva.

Redovnici iz New Yorka na svojoj stranici www.nypriest.com potencijalnim redovnicima i redovnicima preporučuju da urade sljedeće stvari nakon što čuju Božji poziv:

- Budite tihi kako biste čuli Gospodinove glasovne pozive. Odvojite vrijeme za molitvu i meditaciju u tišini kako biste na miru razmislili o Božjem glasu.

- Pronađite redovnika ili redovnicu – nekoga s kim možete otvoreno razgovarati i tko Vam može pomoći da razvijete svoj odnos s Bogom i da upoznate samog sebe. Ostanite u kontaktu s redovnikom ili redovnicom. Razgovor s redovnikom ili redovnicom ne znači da i Vi morate to postati, nego Vam omogućuje da naučite više o redovništvu.

- Sudjelujte u crk­venom životu. Čitajte o redovničkom i svećeničkom životu, sudjelujte u crk­venom životu i pohađajte duhovne vježbe.


Siromaštvo, poslušnost i čistoća

Hoće li svoj život posvetiti Bogu, potencijalni redovnici odlučuju dok se pripremaju za redovništvo u sjemeništu, novicijatu i bogosloviji. Oni koji Bogu i Božjem narodu kažu konačno DA, polažu zavjete siromaštva, čistoće i poslušnost. Ova tri zavjeta se temelje na Evanđelju života, primjeru Isusa Krista i Crk­va ih naziva "evanđeoskim savjetima".

Zavjetom siromaštva redovnik pristaje da ništa osobno ne posjeduje. Stvari koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama braće (odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u zajednici).

Zavjetom čistoće (celibata) redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji Božjoj i potrebama Crk­ve i služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.

Zavjetom poslušnosti redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, prema istom izvoru, ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.

Upravo zbog navedenih zavjeta ne može svatko biti redovnik ili redovnica. Mnogi od njih se cijeli život bore s nekim od navedenih (ili sa svim) postulata Katoličke crk­ve. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da čovjek najmanje jednu trećinu svoga života provede obavljajući profesionalne aktivnosti, a redovnici i mnogo više, postaje jasno zašto je pravilan izbor poziva velika, možda i najveća životna dilema. Za one koji odluče pratiti Božji glas, uvažavajući naprijed navedeno, duhovno zvanje predstavlja posebnu milost kao što je to slučaj s papom Franjom i s. Dijanom.

Crkva, biskupi, svećenici... fratri


Katoličku Crkvu sačinjavaju svi kršteni koji ujedno tvore Božji narod, a koji praktično živi podijeljen po teritorijalnom principu u biskupijama.
Katolička Crkva hijerarhijska je ustanova. Riječ koju tako često upotrebljavamo ne samo za crkvene stupnjeve vlasti, nego i za stupnjevanje vlasti i poretka općenito, dolazi iz grčkog govornog područja, a znači »sveta vlast« (hieros = svet i arhos ‑ vladar, vođa). Hijerarhija Katoličke crkve danas se sastoji od pape, biskupa, svećenika, đakona i pripadnika nižih redova. Ovu vlast kršćani stječu primanjem sakramenta svetog reda koji ima tri stupnja: episkopat, prezbiterat i đakonat.

Ovi nazivi dolaze također iz grčkog jezika. Episkopos, ili kod nas stegnuto biskup, (grčki episkopos ‑ nadglednik) je najviši stupanj svećeništva. Prezbiter (presbis ‑ stariji) je pojam kojim se označavao starješina, ili jednostavno stariji, iskusniji čovjek, jer su za takve u prvom kršćanstvu birani iskusni obiteljski ljudi koji su svoje ukućane uzorno odgojili da mogu biti primjer i vođe ostalima. Ovaj je na rimskom upravnom području s vremenom dobio ime sacerdos, što je kod nas prevedeno kao svećenik. Đakon (diakonos ‑ poslužitelj kod stola ili suvremenim jezikom rečeno: konobar) je bio prvotno zadužen da se brine za siromahe i da poslužuje u liturgijskom slavlju.

 U ranom kršćanstvu biskup je bio središnji i glavni voditelj zajednice vjernika u jednom gradu. Njemu su pomagali svećenici, đakoni i ostalo pomoćno osoblje. On je slavio euharistiju ‑ misu i dijelio sakramente. Biskupi većih gradova (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i u četvrtom stoljeću Konstantinopol ‑ Carigrad) dobili su naziv patrijarh (od patria ‑ pleme i arhos ‑ vladar). Rimski biskup je s vremenom  dobio naziv papa (grčki papas ‑ otac) koji se (kao ni patrijarh), što se sakramenta reda tiče, ni po čemu ne razlikuje od biskupa.

 Kršćanstvo se na početku širilo uglavnom po gradovima, dok su stanovnici sela i dalje držali staru mnogobožačku vjeru, ali se samo zato nisu nazivali pogani jer riječ pagani znači jednostavno »seljaci«. Tek naknadno je ovaj pojam prihvaćen kao stručni naziv za pristaše nekršćanskih religija. Seosku zajednicu vjernika nije vodio biskup nego obični svećenik koji je na početku nazivan »seoskim biskupom« (grčki: horoepiskopos), dok nije dobio naziv parok (grčki paroikia - malo naselje), kod nas prihvaćeno kao župnik. Ovaj svećenik mogao je slaviti misu, ali neke sakramente nije mogao dijeliti (svećenički red i potvrdu ili krizmu) nego su vjernici odlazili u grad da im to podijeli biskup kao starješina pokrajinske zajednice vjernika.

 U suvremenom ustrojstvu Katoličke Crkve na čelu hijerarhije nalazi se rimski biskup ili Papa. U pojedinim crkvenim pokrajinama nalaze se nadbiskupije. Njima na čelu stoji nadbiskup, a na čelu tzv. sufraganskih biskupija stoje biskupi koji su u upravljanju svojom biskupijom potpuno samostalni i nisu ovisni o nadbiskupu. Biskupije pojedinih država sačinjavaju tzv. Biskupsku konferenciju (npr. Hrvatska biskupska konferencija). Što se kardinala tiče, to je više stvar časti nego upravnih struktura, jer u načelu kardinalom može biti imenovan i svećenik koji nije biskup.

 Pojedine biskupije dijele se na manje upravne jedinice tzv. dekanije kojima na čelu stoji dekan. Najmanja upravna jedinica je župa (ili parokija). Još jednom naglasimo da je svaki biskup samostalan u svojoj biskupiji. On ima svoje vijeće ili kaptol s određenim brojem vijećnika ‑ kanonika.

Na čelu svih biskupija nalazi se Rimski biskup ili Papa, nasljednik apostola Petra na rimskoj biskupskoj stolici, koji upravlja čitavom Crkvom preko posebnih administrativnih jedinica ‑ kongregacija. Papa upravlja Crkvom zajedno s biskupima što se posebno izražava na općem saboru ili koncilu.

Papa imenuje biskupe na pojedine biskupije. Biskupi su nasljednici apostola. Oni vrše službu upravljanja mjesnom Crkvom. Biskup imenuje župnike na pojedine župe. Ukoliko je potrebno daje im jednoga ili više pomoćnika ‑ kapelana. Svećenici koji pripadaju jednoj biskupiji nazivaju se dijecezanskim svećenicima. Pojam dolazi od riječi dijeceza (grčki dioikein ‑ upravljati kućom), što je upotrebljavano za dio jedne pokrajine, provincije, a kasnije je pod tim shvaćena čitava pokrajina pa i crkvena. Znači, svećenici jedne mjesne Crkve dobili su naziv dijecezanski ili svjetovni svećenici, za razliku od redovnika. koji su u svojim redovima imali i redovničke svećenike.


Redovnici

 Redovnici ne spadaju na hijerarhijsku strukturu Crkve, ali spadaju na njezinu svetost. Redovnici nisu pojava koja se nalazi samo u kršćanstvu, nego i u mnogim velikim religijama. Bitni im je cilj posvećenje vjerskom životu, a da bi to postigli obdržavaju tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću (celibat).

 U ranom kršćanstvu su se pojedini vjernici zavjetovali na stroži način života, povlačili se u samoću ili čak u pustinju (odatle naziv pustinjaci) gdje su živjeli sami pa su nazvani monasi (od grčke riječi monos ‑ sam) i stanovali u monaškim naseobima ‑ manastirima (monasteria). Tako je u ranom kršćanstvu bio glasovit sv. Antun Pustinjak. Smatraju ga ocem kršćanskog redovništva.

Utemeljitelj istočnog monaštva je Bazilije Veliki (umro 379.). On je napisao redovničko pravilo (grčki kanon, a latinski regula), koje propisuje način monaškog života u poslušnosti, siromaštvu i čistoći pozivajući se na Isusove savjete, ali ne zapovijedi. Njegovi sljedbenici nazivaju se bazilijanci. Na Zapadu je poznat Benedikt iz Nursije (umro 547.)  koji je napisao Pravilo i osnovao redovničku zajednicu na Monte Casinu. Srž njegova pravila je: moli i radi! (latinski: Ora et labora!).

 U XIII. stoljeću javljaju se tzv. prosjački redovi (mendicantes) koje osniva Dominik (Red propovjednika) i Franjo iz Asiza (Manja braća). Dok se dotada nastojalo zadržati redovnike unutar zidova opatije, ova dvojica osnivača šalju svoju braću da propovijedaju i uče narod a da žive ne od bogatih posjeda nego od rada svojih ruku, pa i od toga da prose da bi pokazali koliko preziru bogatstvo da bi bili slobodni.

Redovnici, a ima ih vrlo različitih zajednica - bili svećenici ili ne (časna braća) -, u svom redovničkom, zajedničkom životu ravnaju se po posebnim svojim redovničkim pravilima koje odobrava papa. Redovnicima-svećenicima dijecezanski biskup može povjeriti gotovo sve službe u biskupiji, kao i dijecezanskim ili biskupijskim svećenicima, tj. onima koji su ređeni na titul biskupije te tvore biskupijski prezbiterij i na raspolaganju su za sve službe svome mjesnom biskupu.


Koja je razlika između dijecezanskkog svećenika, monaha, redovnika?

 Svećenik može biti monah, redovnik ili pak “svjetovni”, odn. “dijecezanski” (kod nas poznati i kao “petrovci”.
Svećenik u Katoličkoj Crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda, te stoga ima dužnost slaviti svetu misu, ispovijedati tj. davati oprost i dijeliti druge sakramente “in persona Christi” te obavljati pastoralne poslove, a ponekad i upravne. Svećenik može biti član neke biskupije, redovničke zajednice ili pak monaškom kućom (opatija ili samostan). Svi svećenici, bili oni dijecezanski, redovnički ili monaški, daju obećanje celibata i poslušnosti njihovim poglavarima:

          - Dijecezanski svećenik obećava poslušnost biskupu.

           - Svećenik-redovnik obećava poslušnost svojem poglavaru (provincijalu).

           - Svećenik-monak obećava poslušnost opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (ako živi u samostanu).

Dijecezanski svećenici ne zavjetuju se na siromaštvo te mogu posjedovati i nasljeđivati imovinu.
Redovnički svećenici polažu zavjete siromaštva, prepuštajući svoje prihode nadređenima, za dobrobit zajednice. Dakle, ako npr. kapucin ostvaruje prihod pišući knjige, on će taj prihod proslijediti čitavoj zajednici Kapucinskog reda..

Redovnici imaju jednostavne naslove ‑ titule: brat ili fratar (od latinskog frater) pa je uobičajeno da neki redovnici pred svoje ime stavljaju skraćenicu »fra«.
Riječ “fratar” dolazi od riječi od fraire (srednjovjekovnog provansalskog jezika) što znači “brat”. Ova je riječ nastala osnivanjem tzv. prosjačkih redova u kasnom srednjem vijeku, i to redova sv. Franje Asiškog (franjevci) i sv. Dominika (Red propovjednika). Ovi “novi redovnici” više nisu vezani uz opatije, već izlaze među ljude, propovijedajući i moleći, obrazujući i služeći bolesnima.

Svećenik koji pripada prosjačkom (redovničkom) redu je također fratar, a svećenik koji je dio monaške zajednice (kontemplativne) je monah.

No, redovnici i monasi ne moraju nužno biti i svećenici. Neki redovnici i monasi prepoznaju svoje zvanje kao časna braća unutar svoga reda ili zajednice te ne bivaju zaređeni za svećenike, ali polažu iste redovničke zavjete kao i oni koji kao redovnici bivaju zaređeni za svećenika.