srijeda, 28. travnja 2010.

Osluškivati Gospodinov glas

Draga braćo i sestre,
na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenika i posvećenih osoba" (Poruka za XLVII. svjetski dan molitve za zvanja, 13. 11. 2009.).

Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136).
Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.).

Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto).

Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

* Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba, 25. travnja 2010. g.

utorak, 27. travnja 2010.

Sve, ali svećenik nikako!

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti', koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.

Govoreći o svome svećeništvu velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.

Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.

Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.