srijeda, 30. srpnja 2014.

Obitelj - rasadište vjere i duhovnih zvanja

Obitelj je prva škola odgoja. Ona je od Boga ustanovljena kao zajednica muža i žene u ljubavi. Kršćanska obitelj posvećena je sakramentom ženidbe i na taj način, možemo kazati, zalivena krvlju Kristovom. Krist je svojom žrtvom ljubavi na križu otvorio izvore milosti, koje posvećuju čovjeka i sav njegov život. Tako je sakrament ženidbe milosni temelj da obitelj izvrši svoje poslanje u skladu s Božjom zamisli o obitelji.
Obitelj je svetište nesebične ljubavi, sebedarja, požrtvovnosti u prihvaćanju djece kao Božjega dara. Obitelj je prva škola odgoja u vjeri, nadi i ljubavi. U toj posvećenoj zajednici čovjek dolazi na svijet dočekan ljubavlju oca i majke: u obitelji čovjek raste tjelesno, duševno i duhovno u onim vrijednostima u kojima živi obitelj.
Ako obitelj živi u vjeri, nadi i ljubavi, u tom će ozračju dobra i dobrote rasti i dijete. Sazrijevat će za dosljedan i odgovoran kršćanski život. Stoga je obitelj nenadoknadiva škola ljubavi. Ako ta škola zataji, društvo će dobivati duhovno sakate građane, ljude koji će možda steći određeno obrazovanje, ali će ostati bez odgoja u duhovnim vrijednostima; zato će, doduše, biti obrazovani, ali duhovno i moralno neodgojeni i poneseni strujom materijalističkog i hedonostičkog shvaćanja života i ljudske osobe.

Danas je obitelj u krizi. Događa se nešto slično, da se slikovito izrazimo, kao što se koncem pretprošloga stoljeća u nekim dijelovima Hrvatske dogodilo s vinogradima. Zdravi i plodni vinogradi najednom su počeli žutjeti, sve dok nisu usahnuli. I to je bio jedan od važnih razloga iseljavanja mnogih ljudi u prekooceanske zemlje. Loza je bila napadnuta u korijenu i presahli su tokovi života.
Slično je s obiteljima. Materijaliziranje čovjeka i obitelji nametnik je koji izgriza korijen obitelji, te u njezinu često krhkom zajedništvu ne struje više sokovi vjere, nade i ljubavi. Zato mnogi mladi, tako brzo i tako lako upadaju u teške poroke nemorala, droge, alkohola, nasilja.

Stoga bih našim katoličkim obiteljima, za ispit savjesti postavio nekoliko pitanja: je li Evanđelje obiteljska knjiga, kako bi se Riječju Božjom hranile duše djece? Jesu li obitelji po zajedničkoj molitvi otvorene Duhu Svetomu, da On u roditelje i djecu ulijeva Božju mudrost za ispravan odgoj i za ustrajnost u dobru, protiv svih napasti i zavoditelja? Da li je nedjelja – dan Gospodnji – sveti dan za cijelu obitelj kako bi se susrela u euharistijskom slavlju s uskrsnulim Isusom Kristom?
Evo svjedočanstva jedne mlade katoličke majke o tome, kako se djeca vjerom odgajaju za ljubav: Ona kaže: «S mužem sam vjenčana prije šest godina i imamo četvero djece … Poslije vjenčanja svaku večer molimo za djecu koju nam Bog daje … Sve smo veću odgovornost osjećali mi roditelji pri krštenju svakog djeteta … Svaku se večer molimo Bogu i preporučamo mu cijeli svoj život. Posebno sam Bogu preporučivala ono koje je pod mojim srcem počelo rasti. Svako dijete, nakon što je bilo povijeno, uzela sam u naručje, učinila sam na njemu znak križa i poljubila ga. Time sam željela malenome, svojim poljupcem posredovati Božju ljubav. Djeca se jedno za drugim uključuju u molitvu … U djetetu se osjećaj za pravi odnos prema Bogu počinje razvijati odmah u početku njegova života, odnosom oca i majke prema njemu … Muž i ja zajedno se molimo za rasvjetljenje i pomoć Duha Svetoga, da ne bismo svojim odgojem pokvarili Božji nacrt s djecom. Molitvom želimo u djeci odgajati osobni odnos prema Bogu. Želimo im usaditi u svijest da s njim lako razgovaramo». Tako djeluje obitelj, ta prva škola ljubavi!

Bez obiteljske molitve, pogotovo ako još izostane i nedjeljna euharistija, djeca rastu u duhovnom smislu kao što bi cvijeće cvalo u hladnjaku. Obitelj koja zajedno moli, ostaje složna. Sveta krunica, prema drevnoj tradiciji, osobito je zgodna kao molitva na koju se okupi sva obitelj. Upravljajući svoj pogled na Isusa, postajemo sposobni pogledati jedni drugima u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom Božjim. Mnogi problemi suvremenih obitelji, osobito u gospodarski razvijenim društvima, nastaju zbog sve težeg komuniciranja. Članovi obitelji rijetko uspijevaju biti zajedno, a i u tim rijetkim prigodama najčešće su zaokupljeni gledanjem televizije. Vratiti se molitvi krunice u obitelji znači ispuniti svakodnevni život sasvim drugim slikama: slikom otajstva Božje ljubavi koja spašava, slikom Krista Otkupitelja, slikom njegove Presvete Majke Marije.
Obitelj je prenositeljica biološkog života i života vjere, ali to čini danas s velikim poteškoćama. Za nas vjernike obitelj bi trebala biti «kućna Crkva» ili Crkva u malom, to jest osnovna stanica Crkve. U tom smislu obnova Crkve i društva počinje s obnovom obitelji. Bilo bi lijepo da kvalitetom obiteljskog života, naše obitelji stvaraju ozračje u kojem će se poštivati život i kreposti čistoće, istine i ljubavi. Tako obnovljena obitelj može postati rasadište svetosti, mjesto posvećenja, života, rada, svjedočenja vjere, kao i kolijevka svećeničkih i redovničkih zvanja.

Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece. Oni su odgojitelji zato što su roditelji, sve druge institucije u odgojnom postupku mogu djelovati u ime roditelja. Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu «rađa». Roditeljski poziv sastoji se baš u tome da se djeca odgajaju u pravim vrijednostima života. Dijete nije samo tijelo kojem treba hrane i odijela; dijete ima i dušu s njezinim moćima koje treba usmjeravati mudro i ustrajno prema dobru. Vjerski odgoj u obitelji, prva je zadaća i prvi uvjet istinskoga odgoja. Evo jednog svjedočanstva koje potvrđuje ono što smo kazali o odgoju.
Jedan narkoman, izliječen metodom rada i molitve u specijalnoj zajednici, svjedočio je zašto je pao u pakao droge. Kazao je: «Moji su roditelji bili bogati, davali su mi novaca, ali ništa mi nisu dali za dušu!». Bez pravoga vjerskoga odgoja, u duši izraste šikara poroka.

Papa Ivan Pavao II. u svom govoru o obitelji godine 1998. kazao je: «U obitelji se odlučuje budućnost Crkve i cijeloga društva!». Ako je tako, a jest tako, onda se svaka obitelj mora vratiti na svoj izvor gdje je nastala, a to je TROJEDINI BOG.

Obitelj Krista stavlja na prvo mjesto kada se dnevno moli, a molitva je prva zlatna nit koja veže obitelj s Bogom i kada na dan Gospodnji slavi svetu misu-Euharistiju.
Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnog projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnog traženja možda otkriti “svoju zvijezdu” i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste preko vrednota i istinskih (živih) svjedoka življene vjere.