ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Ima li smisla danas biti svećenik?

Svugdje u svijetu, a posebno u Europi, Crkva danas prolazi kroz veliku muku zbog nedostatka svećenika. Mnoge biskupije i redovničke zajednice ne znaju kako i što dalje činiti sa župama i samostanima. Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…
 
 
Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.
Mladi prijatelju, odvaži se i ti i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.
Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornog svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.
Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik? Odgovorio je: "Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!"
Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: "Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!"
Prije par godina jedan mladić odlučio je poći u sjemenište, a njegova profesorica mu je tada rekla: "Izabrali ste najteže, ali najljepše!"

nedjelja, 5. ožujka 2017.

Roditelji, ne branite djeci ostvarenje duhovnog poziva

 
Sveti Padre Pio bio je franjevac kapucin (OFMCap) koji je dugi niz godina nosio na svome tijelu svete Isusove rane (stigme). Iz povijesti je poznato da je i sam začetnik franjevačkog reda, sveti Franjo Asiški, također na svome tijelo imao stigme (ali on nije bio svećenik).
Preko ruku svetog Padre Pija dogodila su se mnogobrojna čuda. On sam kaže da je „samo promatrač“, sredstvo preko kojeg djeluje naš dragi Milosrdni Gospodin. Imao je nevjerojatne darove i milosti, jedan od darova koje je primio bilo je i prepoznavanje poziva.
 
 

Evo jedne priče o jednoj djevojci: „Djevojci koja je htjela u samostan rekao je: „Ti imaš poziv, moraš ići.“ A ona odgovori: „Ali majka me ne pušta“ (otac joj je već davno bio mrtav). „Morat će te pustiti, ako te zove Gospodin“, reče otac Pio. „Ja ću moliti za tebe“. Kada je djevojka došla kući, njezina je majka još uvijek imala isto stajalište. Pola godine poslije toga majka je umrla i djevojka je mogla otići u samostan. Nije li to bio odgovor Neba? Iz mnogih slučajeva koji su se dogodili kod oca Pija možemo zaključiti da nikada ne trebamo zadržavati  onoga koga Bog poziva. Često bi umirali, ili roditelji ili dijete, ako bi se suprotstavljali.“

Preuzeto iz: Karl Wagner, Potresno svjedočanstvo o ocu Piju