petak, 30. listopada 2009.

Obitelj: mjesto sazrijevanja svećeničkog i redovničkog poziva

Ovo je bila tema govora pape Benedikta XVI. za vrijeme Angelusa u zadnjoj nedjelji u mjesecu kolovozu o. g. Bio je kratak, sadržajan i vrlo pobudan govor. Važan je i stoga što se tiče obitelji koja stvara ozračje mladima za dobar izbor njihova poziva. Zato ga objavljujemo uz kratski komentar.

Papa jasno kaže: "Kad se supružnici velikodušno posvete odgoju djece, vodeći ih i usmjeravajući prema otkrivanju Božjega plana ljubavi, oni pripremaju plodni duhovni teren na kojemu klijaju i zriju pozivi u svećeništvo i u posvećeni život."
To je nepobitna činjenica poziva. Dovoljno je upitati svećenike, redovnike i redovnice što je utjecalo na to da su doživjeli poziv, gotovo svi će reći da je to bilo obiteljsko okruženje u kojemu su rasli. Ako i nisu u obitelji doživjeli konkretne poticaje prema svećeništvu i redovništvu, a imali su lijepo i zdravo ozračje u kojemu su rasli, onda je to siguran znak da su sazrijevali i slobodno se odlučivali za svoj poziv. Zato je i Papa posebno spomenuo sv. Moniku, majku sv. Augustina, "uzor i zaštitnicu kršćanskih majki".

U obitelji dolazi do izražaja velikodušnost supružnika u odgoju djece koju upućuju i usmjeravaju prema planu Božje ljubavi. Obitelji u kojima se poštuju Božje zapovijedi, pravo je tlo za rast Božjega poziva koji On šalje kada hoće i komu hoće.

Ne začuđjje da je Papa posebno istaknuo sv. Moniku koja je godinama molila za svoga sina i nije gubila nadu, iako nije vidjela konkretnoga ploda svojih molitava. Njezin primjer upravo pokazuje koliko je važna majka u svećeničkom pozivu. Papa kaže: "Nije prestala moliti za svoga sina Augustina i za njegovo obraćenje i doživjela je utjehu kada se vratio vjeri i primio krštenje."

Sveti otac jasno ističe: "Bog je uslišio molitve ove svete majke za koju je biskup iz Tagaste rekao: Nemoguće je da sin tolikih suza bude izgubljen." Doista, ne samo da se sv. Augustin obratio nego je odlučio prigrliti i monaški život i, kada se vratio u Afriku, osnovao je redovničku zajednicu. Isto tako sv. Augustin se nastojao odužiti svojoj majci tako što je u svojim poznatim Ispovijestima ispisao ponajlješće stranice o njoj koje su ikada napisane o majci u književnosti uopće.

Kršćanske su obitelji "male Crkve"

Nije tako bilo samo sa sv. Augustinom. Papa kaže, spominjući život sv. Bazilija Velikod i sv. Grgura Nazijanskog: "Povijest kršćanstva puna je brojnih primjera svetih roditelja i autentičnih kršćanskih obitelji koje su pratile živote velikodušnih svećenika i pastira Crkve." Uistinu, možemo reći da su sveci postajali svetima jer su u svojim obiteljima imali potporu i pratnju. To im je bila uporišna točka na koju su uvijek mogli računati, napose u trenutcima kušnji, izazova i progonstava. Budući da je svećenik uvijek na ispitu svoga vremena i trajno se prosuđuje njegov život, obitelj je kao baza u kojoj nalazi poticaj i snagu, a katkad sklonište i zaštitu.
Na kraju Angelusa papa Benedikt XVI. iskreno želi da u ovoj Svećeničkoj godini "kršćanske obitelji postanu male Crkve u kojima će moći biti prihvaćeni i cijenjeni svi pozivi i sve karizme koje daje Duh Sveti." To je i najveća zadaća kršćanskih obitelji. Koliko molimo za duhovna zvanja, trebamo moliti i za duhovnost u kršćanskim obiteljima. Trebamo, jednostavno, moliti za kršćanske obitelji da doista budu "male Crkve" iz kojih će dolaziti svećenička i redovnička zvanja za našu "veliku Crkvu."

ponedjeljak, 26. listopada 2009.

Što hoćeš da učinim?

Posve mi je jasno, Učitelju, da si me pozvao kako bi me poslao. I kako sam se lomio za sigurnost da je poziv Tvoj, tako se lomim da prepoznam putove kojima želiš upraviti moje korake. Stojim pred Tajnom poziva i poslanja, stojim i pretvaram se u pitanje: Što želiš da učinim? Za što me želiš upotrijebiti? Zašto si me pozvao? Komu me šalješ?

Neću plakati nad vremenima u kojima si me pozvao biti. I neću reći da je meni i onima oko mene danas teže nego li je bilo onima od jučer. Ipak, prepoznajem da je čovjek danas umorniji, da je mnogo više zalutalih i opterećenih, da su ljudi slomljeni. Eto, tu sam pozvan biti! Čovjek kojemu me šalješ jeedva vjeruje drugom čovjeku, pa i Ti ne prolaziš najbolje. Nameće se svijet bez Tebe. "Bez Boga, bez gospodara!" I sada bih trebao kao Tvoj glas proći ovim svijetom i vikati da je to ludost, zabluda?! Vikati sigurno neću, glas mi se neće čuti po trgovima, niti ću reklame lijepiti po ulicama. Istina se nikada ne nalazi uz put! Radije bih usvojio tvoju logiku: kucati, čekati i, ako mi se otvori, ući.

Život kao kucanje

Kucati? Čini mi se da bi Ti volio, i da to od mene tražiš, da moj život bude kucanje. Moja riječ, susret s drugim u Tvome imenu, moje shvaćanje križa, moj odnos prema nepravdi i trpljenju, moj iskustvo umiranja, snaga uskrsne pobjede u shvaćanju života, zahvalnost jer sve primam iz Tvoje ruke i jer sve Tebi pripada - sve je to provokacija. To je kucanje: bez prisile i nenametljivo. Ta, i Ti si govorio: "Hoće li tko za mnom..." Neka život Tvoga svećenika bude provokacija, izazov, sugestija, alternativa... Ponuda Tebe u dručkijosti postojanja. Moj oblik života neka bude kucanje na vrata drugih koji do mene žive. O, kada bih mogao biti jedno s Tobom, pa da moje kucanje bude Tvoje kucanje, moja riječ - Tvoja riječ, moj život - Tvoj život u meni i u svijetu...

Život kao čekanje

Čekati? Da, to je to: logika zrna posijanog u zemlju. Logika sjemena - Tvoja logika! Sav se istrošiti i ne vidjeti plod svoga rada. Ne, ne zanosim se da sam ja štogod sposoban uraditi! Ja sam Tvoj svećenik samo onoliko koliko ti u meni stvaraš, koliko dopuštam da Tvoj Duh po meni obnavlja zemlju. Pa i tada, kada si Ti u meni i po meni djelatan u svijetu, pozvan sam izdržati istinu da uvijek nisi prihvaćen, da nisi uvijek dobrodošao, da su Ti vrata zatvorena, da si ismijan, da si nepostreban, da si višak... Ništa čudnoga! Nije drugačije bilo ni svih onih godina kada si hodao Galilejom, nudeći (ne namećući!) sebe kao zalog nečega novog, trajno. I tako, dijelim sudbinu s Tobom znajući da će Gospodin dovršiti što započe za me. I da neće djelo ruku svojih zapustiti!
Ipak, priznat ću da sam često velikodušno dočekan - upravo zbog Tvoje prisutnosti u meni. Mnogi me pozivaju da imam dijela u njihovim životima, da im život pomognem tkati, da budem njihova veza s Tobom... Mnogi od mene očekuju da im otkrijem Tvoju volju i da im pomognem njihovu volju uskladiti s Tvojom... Mnogi su koji dolaze i kucaju na vrata moga života i traže da im u Tvoje ime pomognem nositi križ, da im dadnem utjehu vjere, da im korake usmjerim Tebi... I tada sam pozvan čekati! Kada kažem sebi (ponekad i drugima!) da sam učinio što sam bio dužan učiniti i da sam sluga beskoristan, i tada u muci očekujem rast Tvoga kraljevstva u njiha. Bit ću iskren i reći da sam neizmjerno radostan kada vidim plod toga rasta i preobrazbu života. Hvala Ti što si me izabrao i pozvao!

Ti i ja


No, ima nešto što me zastrašuje! Znam vrlo dobro da je moje svećeništvo od Tebe i da je ono dar za druge. Ipak, zastrašuje me (i zadivljuje!) spoznaja da u meni drugi Tebe vide! Ma, ja to želim i za tu milost mol.im, ali osjećam nekakav čudan jaz između Tebe i mene! Plaše me moja neznatnosti i nedostojnost, i veličina i snaga Tvoje prisutnosti kojom si djelatan u onome što činim! Zastrašuju me riječi: "Kada vidim svećenika, još više se zaljubim u Krista!" Ili: "Za mene je svećenik Isus na zemlji!" Što ja činim, činiš Ti! Što ja govorim, govoriš Ti! Gdje ja dolazim, dolaziš Ti! Tko bi to mogao shvatiti? Tiko zaslužiti? To je Tvoj čisti, besplatan dar! Dar Tvojoj zaručnici - Crkvi - da uzraste do punine i da se Ti u njezinu životu proslaviš! Taj dar joj pružaš po mojim drhtavim riječima, po mojim umornim koracima i mojim grješnim rukama. Idi od mene, Gospodine, grješan sam čovjek! Čujem Te kako mi uzvraćaš da mi je dosta Tvoja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje! Jedini Svećeničke, pomozi mi da izdržim Tvoje ruke kojima si obavio moj život! I pomozi mi da ostanem vjeran svim Tvojim obećanjima!
Gospodine, želim samo jedno: sve koje mi stavljaš u život učvrsti u Tebi! Ti budi početak i kraj svega što činim. Ti budi poticaj i nadahnuće. Sve što činim neka bude u Tvome imenu. Slave od sijeta ne tražim. Ti mi budi nagrada! Jer, Tebi imati - to je sve. Posve logično: biti Tvoj svećenik, a mimo Tebe htjeti i željeti bilo što drugo, graniči s ludosti.
Uporabi me za dobro drugih, za slavu Tvoga kraljevstva u njihovim životima! Sva moja riječ, svako otajstvo koje si mi povjerio da ga drugima dijelim, svaki susret u Tvome imenu, sve što riječju ili djelom činim, neka u onima među kojima jesam bude poticaj da traže Darovatelja radije negoli darove. I neka se toliko ne zanose Tvojim čudesima koliko oblikovanjem Tvoje misli u svojim srcima! To hoćeš da učinim: da u drugima Tebe oživim! Pa da i oni i ja možemo reći da ne živimo više mi, nego u nama živiš Ti!