nedjelja, 14. veljače 2010.

Život kao poziv

Znakovi i strahovi u odabiru duhovnog poziva
Kada neka osoba osjeća poticaj za duhovni poziv, obično postoje neki znakovi koji mogu biti od pomoći. Važno je da budemo iskreni sami pred sobom, da ne glumimo jer je tu riječ o nama samima.
Postoje mnogi načini otkrivanja Božjega poziva.
Najčešći znakovi mogu biti:
- želim ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- iskreno suosjećanje s ljudima koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo možda nam se sviđa, no ipak u svojoj dubini osjećamo da nešto nesotaje.

U svomu tome potrebno je biti iskren prema samome sebi i prema Bogu jer osoba koja je pozvana treba odgovoriti Bogu. Danas ima mnogo mladih osoba koje se boje duhovnog poziva i radije se skrivaju iza tisuću razloga da se ne odazovu. S druge pak strane, pogrešno je promatrati poziv od Boga kao nešto što čovjeka ne čini sretnim.
Ako nas Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve potrebno da bismo postali posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može dotičnome pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom dublje živeći poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otrije što zapravo Bog od nje želi, a ne da se npr. neku osobu uvjerava kako ima zvanje!

Strahovi i nesigurnost pri prepoznavanju i odlučivanju za duhovno zvanje
Sve govre navedeno vodi nas do zaključka da je duhovni poziv proces, kao uostalom i sve drugo u životu. Uvijek je bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja uvijek mjesta za slobodan izbor, inače to ne bi bio slobodan odgovor iz ljubavi. Zato je tino biti odlučan i s vjerom tražiti Božju volju kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Često puta nam se u razmišljanju i odluci za duhovni poziv znaju javljati određeni strahovi ili nesigurnosti, pa i  mnoga pitanja kao npr: je li to ono pravo? Da li me Gospodin, doista poziva da mu se stavim na raspolaganje? Pitanja i nesigurnosti je mnogo, ali odgovor i sigurnost nam može dati jedino Gospodin koji nas i poziva u službu.  

Prvi strah je: Nisam slobodan!
To si opravdavam time da već imam svoj životni progran, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni stil i ritam.
I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih svojih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje, odaziva se i kreće na daleki put. 

Drugi strah je: Nisam sposoban!
Netko može reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj zadnji korak. 
Tipičan primjer nam je za to Mojsije koji razgovara s Bogom pred goručim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega dopuštenje da Izraelci napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente kako ne bi išao u Egipat. Na kraju, kada je sve svoje ljudske razloge iscrpio, go vori: "Tko sam ja da idem pred faraona?" (Izl 3, 11). 

Treći strah: Nisam dostojan!
Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati duhovnome pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas u sebi nosi i iskustvo Božje ljubavi i blizine koja se za nas brinula i usmjeravala nas na ispravan put. Isus nam govori istim riječima kao i apostolu Pavlu: "Dosta ti je moja milost." (2 Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: "Jer kada sam slab, onda sam jak!" (" Kor 12, 10).  

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga!
To je potpuno krivo pitanje, jer npr. mladić i djevojka kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. I njihov život je, kao i osoba duhovnog poziva, pun neizvjesnosti i nesigurnosti, ali upravo u tome i jest 'čar' ljudkoga života. Uostalom, ni Blažena Djevica Marija nije tražila Anđela da joj dadne plan što će učiniti u slučaju bijeg u Egipat. To se jednostavno dogodilo, otišna je u nepoznato s Josipom i djetetom Isusom. U životu se, dakle, jednostavno mnoge stvari iznenada dogode, ali kad se već dogode također se iznenada i nađu mnoga rješenja!

Peti strah: Nemam dovoljno jamstvo!
U bilo kojem pozivu, ili poslovima, nikada nećemo imati apsolutno jamstvo ili sigurnost. Ono što je bitno jest naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni nas mogu usmjeravat, s nama tražiti Božju volju. Onaj tko nas prati može u nama lakše prepoznati klicu zvanja, no onaj tko treba donijeti konačnu odluku to mora učiniti apsolutno sam i u svojoj slobodi, dakle, bez ičijega nagovaranja ili obećavanje nekih stvari. Moramo se slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih jamstava koja često mogu stvarati samo pomutnju i teret u čovjekovu srcu i glavi. 

Šesti strah: Bojim se doživjet ću neuspjeh!
Ako iskreno promišljamo i odazovemo se, nećemo doživjeti neuspjeh svoga izbora. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo, popt sv. Franje Asiškog, postavljati pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?, ne možemo pogriješti. Bitno je sebi odgovoriti na ono što nosimo u svome srcu: "Gdje ti je blago ondje ti je i srce" (Sv. Augustin).
Ovi i slični strahovi i nesigurnosti uvijek će postojati, ali ako se ne odvažimo na ono više, nećemo postići svoje potpuno ljudsko i kršćansko ostvarenje. 

Molitva za duhovna zvanja

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička i redovnička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu supomenu
na Tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata, po kojima
neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa, koji neka šire
radost tvoga praštanja, putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama brine za zvanja
u svećeničkom služenju i redovničkom posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone
posvećene redovnike i redovnice
i sve koji su kršteni u Krista,
da bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.

To te molimo po Kristu
našem Gospodinu. Amen.

ponedjeljak, 8. veljače 2010.

Božji poziv

Draga braćo i sestre, liturgija ove pete nedjelje kroz godinu predstavlja nam temu Božjeg poziva. U divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina i obuzet je velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).
Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10). U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

U ovoj Svećeničkoj godini, molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju i da oni koji osjete Gospodinov poziv slijediti ga, nakon potrebnog razaznavanja poziva, znaju odgovoriti velikodušno, ne uzdajući se u vlastite snage, nego otvarajući se djelovanju milosti. Na osobit način, pozivam svećenike da ožive svoju velikodušnu raspoloživost odgovoriti svakoga dana na Gospodinov poziv istom onom poniznošću i vjerom kojom su to učinili Izaija, Petar i Pavao.

Svetoj Djevici povjeravamo sva zvanja, osobito ona za redovnički i svećenički život. Neka Marija u svakom probudi želju izgovoriti vlastiti "da" Gospodinu s radošću i punim predanjem.

* Nagovor pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji, nedjelja 7. veljače 2010.

četvrtak, 4. veljače 2010.

Redovništvo je most prema Bogu

Posvećeni život je znak besplatnosti i ljubavi u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu kratkotrajnoga i dobiti, ustvrdio je papa Benedikt XVI. u homiliji na Večernjoj molitvi u bazilici sv. Petra na blagdan Gospodinova prikazanja, 2. veljače o. g., kada se u čitavoj Crkvi moli za zvanja posvećenoga života.

Obraćajući se redovnicama i redovnicima, Papa je istaknuo kako redovničko zvanje svjedoči izobilje besplatne Stvoriteljeve ljubavi te uzajamno traženje između Boga i čovjeka. Posvećena osoba, sama po sebi, takoreći predstavlja most prema Bogu za sve one koji ju sretnu, opomena je i usmjerenje. To je zahvaljujući posredovanju Isusa Krista, koji je Očev posvećeni. On je temelj. On, koji je dijelio našu krhkost, da bismo i mi mogli sudjelovati u njegovoj božanskoj naravi, kazao je Papa.

Govoreći kako je bitno zahvaljivati Gospodinu za posvećeni život, rekao je da bi svijet bio puno siromašniji da njega nije bilo. Zanemarujući površne procjene svrhovitosti, posvećeni je život važan upravo zbog toga što je znak besplatnosti i ljubavi, tim više u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu prolaznog i probitačnoga. Posvećeni život naprotiv svjedoči izobilje ljubavi koja potiče na gubljenje života kao odgovor na izobilje Gospodinove ljubavi, koji je poradi nas prvi izgubio svoj život, pojasnio je Benedikt XVI.

Govoreći izravno zajednicama koje žive u klauzuri, Papa je rekao da one sa svojom osobitom obvezom vjernosti Gospodinu, u prebivanju pod križem, često obavljaju vikarsku ulogu, sjedinjenje s Kristom Muke, uzimajući na sebe patnje i kušnje drugih i radosno prikazujući sve za spas svijeta.

Govoreći pak o posvećenim osobama koje osjećaju teret svakodnevnog umora, rekao je kako misli na stare redovnike i redovnice, na bolesne, na one koji u svome apostolatu nailaze na poteškoće. Nitko od njih nije beskoristan, jer ih Gospodin pridružuje prijestolju milosti. Oni su zaista dragocjen dar za Crkvu i za svijet, žedan Boga i njegove riječi, dodao je Papa.

utorak, 2. veljače 2010.

Papa Benedikt XVI. o redovnicima

Korjenito nasljedovanje Isusa, to je jedna od brojnih definicija Benedikta XVI. o redovnicima, čiji se dan, tradicionalno, obilježava 2. veljače, na blagdan Gospodinova prikazanja.

Naziva ih se posvećeni a kao brojni drugi odabrali su nasljedovati Isusa, ali se možda ni u kome kao u njima u potpunosti, providno, ne nazire Njegov lik. Muškarci i žene nekog dana u njihovu životu su bili, poradi neke rečenice, susreta, duševnoga pokreta – zahvaćeni snagom karizme i stoga su se odrekli obiteljske ljubavi, dugogodišnjih osobnih planova, materijalne sigurnosti, taženja mjesta u društvu da omoguće neodoljivom nutarnjem nadahnuću da postanu obitelj, projekt, dobro i identitet. Njihova osobna povijest u vrijeme njihova poziva postaje povijest opće Crkve i umetak velikoga mozaika koji je evanđelje sagradilo u dvotisućnoj povijesti karizma. Na molitvi Večernje 2. veljače tijekom pontifikata, a koju će i sutra predvoditi s početkom u 17 sati i trideset minuta u bazilici svetoga Petra, Papa je s velikim poštovanjem i divljenjem tumačio obilježja posvećena života, nazvavši ga „posvemašnjim nasljedovanjem Isusa“.

Kao što je ustvari Isusov život, u poslušnosti i odanosti Ocu, živuća prispodoba o 'Bogu s nama', tako i stvarna privrženost posvećenih osoba Bogu i braći biva za današnji svijet rječiti znak kraljevstva Božjega (...). Njihovo je potpuno predanje u Kristove ruke i Crkve snažno i jasno naviještanje Božje nazočnosti našim suvremenicima. Dar svjetla, povlašteni put: brojne su definicije za izbor života koji zahtijeva, bez obzira na različite oblike u kojima se može očitovati, – tvrdi Sveti Otac – istu reakciju: „bezrezervni odgovor“ na Božji poziv. Tako se događa – primijetio je Papa – da „znak proturječja“ životâ sasvim potrošenih za nebesko kraljevstvo, u očitoj suprotnosti s logikom svijeta, otkriva svijetu „često zanemarivane istine“: Sa svojim primjerom nerijetko zbunjenome svijetu, koji ustvari sve više žudi za smislom, naviještaju da je Bog gospodar života. Birajući poslušnost, siromaštvo i čistoću poradi nebeskoga kraljevstva, svjedoče da nikakva privrženost i ljubav prema stvarima nije kadra sasvim zasititi srce; da je zemaljski život više-manje dugo iščekivanje susreta 'licem u lice' s božanskim zaručnikom.

Za Crkvu je, dakle, svetkovina Gospodinova prikazanja prigoda da zahvali Kristu za trajnu vatru koja dvadeset stoljeća pali srce brojnih zaljubljenika u evanđelje. Plamen Duha Svetoga koji u velikodušnome srcu tih osoba – tvrdi Sveti Otac – „novim svjetlom“osvjetljava onaj posebni naglasak riječi Božje koja je u njihovo doba prosvijetlila utemeljitelje i utemeljiteljice raznih redovničkih ustanova. Duh Sveti privlači neke osobe da na korjenit način žive evanđelje i da ga pretaču u velikodušniji način nasljedovanja. Tako se iz njega rađa djelo, redovnička obitelj koja, sa svojom nazočnošću, na svoj način biva živo tumačenje Božje riječi. Nastajanje karizmi posvećenoga života – kaže II. vatikanski sabor – može se dakle tumačiti kao Kristovo očitovanje kroz vjekove, kao živo evanđelje koje se aktualizira u uvijek novim oblicima – kazao je Benedikt XVI. 2008. godine.

A kad životne teškoće i raznovrsni izazovi modernoga doba s namazom umora i obeshrabrenja, zatamne kristal redovničkoga zvanja, dragi redovnici – rekao je Papa 2007. godine – budite sigurni, jer je posvećeni život „božanski dar“, da ga sam Bog prema svojim nacrtima vodi dobrome svršetku“. A između brojnih uzora na kojima se moguće nadahnuti Benedikt XVI. je ukazao na svetoga Pavla: Možemo reći da on pripada onome mnoštvu „mističnih graditelja“, čiji je život ujedno kontemplativan i aktivan, otvoren Bogu i ljudima kako bi obavljao učinkovitu službu evanđelju – ustvrdio je Benedikt XVI. 2009. godine govoreći o svetome Pavlu.