Božji poziv

Draga braćo i sestre, liturgija ove pete nedjelje kroz godinu predstavlja nam temu Božjeg poziva. U divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina i obuzet je velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10). U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

U ovoj Svećeničkoj godini, molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju i da oni koji osjete Gospodinov poziv slijediti ga, nakon potrebnog razaznavanja poziva, znaju odgovoriti velikodušno, ne uzdajući se u vlastite snage, nego otvarajući se djelovanju milosti. Na osobit način, pozivam svećenike da ožive svoju velikodušnu raspoloživost odgovoriti svakoga dana na Gospodinov poziv istom onom poniznošću i vjerom kojom su to učinili Izaija, Petar i Pavao.

Svetoj Djevici povjeravamo sva zvanja, osobito ona za redovnički i svećenički život. Neka Marija u svakom probudi želju izgovoriti vlastiti "da" Gospodinu s radošću i punim predanjem.

* Nagovor pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji, nedjelja 7. veljače 2010.

Redovništvo je most prema Bogu

Posvećeni život je znak besplatnosti i ljubavi u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu kratkotrajnoga i dobiti, ustvrdio je papa Benedikt XVI. u homiliji na Večernjoj molitvi u bazilici sv. Petra na blagdan Gospodinova prikazanja, 2. veljače o. g., kada se u čitavoj Crkvi moli za zvanja posvećenoga života.

Obraćajući se redovnicama i redovnicima, Papa je istaknuo kako redovničko zvanje svjedoči izobilje besplatne Stvoriteljeve ljubavi te uzajamno traženje između Boga i čovjeka. Posvećena osoba, sama po sebi, takoreći predstavlja most prema Bogu za sve one koji ju sretnu, opomena je i usmjerenje. To je zahvaljujući posredovanju Isusa Krista, koji je Očev posvećeni. On je temelj. On, koji je dijelio našu krhkost, da bismo i mi mogli sudjelovati u njegovoj božanskoj naravi, kazao je Papa.

Govoreći kako je bitno zahvaljivati Gospodinu za posvećeni život, rekao je da bi svijet bio puno siromašniji da njega nije bilo. Zanemarujući površne procjene svrhovitosti, posvećeni je život važan upravo zbog toga što je znak besplatnosti i ljubavi, tim više u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu prolaznog i probitačnoga. Posvećeni život naprotiv svjedoči izobilje ljubavi koja potiče na gubljenje života kao odgovor na izobilje Gospodinove ljubavi, koji je poradi nas prvi izgubio svoj život, pojasnio je Benedikt XVI.

Govoreći izravno zajednicama koje žive u klauzuri, Papa je rekao da one sa svojom osobitom obvezom vjernosti Gospodinu, u prebivanju pod križem, često obavljaju vikarsku ulogu, sjedinjenje s Kristom Muke, uzimajući na sebe patnje i kušnje drugih i radosno prikazujući sve za spas svijeta.

Govoreći pak o posvećenim osobama koje osjećaju teret svakodnevnog umora, rekao je kako misli na stare redovnike i redovnice, na bolesne, na one koji u svome apostolatu nailaze na poteškoće. Nitko od njih nije beskoristan, jer ih Gospodin pridružuje prijestolju milosti. Oni su zaista dragocjen dar za Crkvu i za svijet, žedan Boga i njegove riječi, dodao je Papa.