utorak, 31. srpnja 2012.

Neki mogući znakovi duhovnog poziva


Najčešće se simpatija prema svećeništvu javlja u djetinjstvu koja s vremenom sazrijeva i prerasta u životnu odluku. Nekoga će na ostvarenje duhovnog poziva potaknuti primjer nekoga uzhornog redovnika, župnika ili kapelana. Usrdne molitve roditelja ili baka također znaju biti poticaj na razmišljanje i odluku.

No, postoje znaci raspoznavanja zvanja koji mogu pokazati nečiju prikladnost za duhovno zvanje:

- spremnost na suradnju sa svećenikom, kako kod pripremanja bogoslužja, tako kod drugih poslova oko crkve;  

- otvorenost i želja da se nešto lijepo učini za Boga i svoju crkvu

- odvažnost i spremnost da ne očekujem nagradu za moju pomoć i služenje bližnjima;

- sklonost prema molitvi i čestom dolasku u crkvu;

- radost u sudjelovanju kod mise i želja za čestim primanjem svete pričesti;

- ako rado slušam, razmišljam i razgovaram o svetim stvarima

- neki nutarnji 'nemir' u pogledu sadašnjeg života i to bez vanjskog razloga (kod starijih);

- uvjerenje da uz Božju pomoć mogu živjeti u beženstvu i tako nesebično cijeli život darivati se drugima.

Pokušaj zamisliti kakav bi bio vjerski život u tvome mjestu i okolici da nema svećenika. Nije li za vjerski život određene sredine nužno potrebno i svećeničko zvanja?
I put do ostvarenja svećeničkog zvanja nije tajnovit. Štoviše, vrlo jednostavan. Sve počinje s onim: - to mi se sviđa, to volim, osjećam da ću se tu naći, ostvariti sebe. I treba krenuti.
Kad bi bio u prilici da razgovaraš s tisuću svećenika i kada bi ih pitao kako da su izabrali baš to zvanje, bio bi iznenađen kako su mnogi pozivi bili različiti i istovremeno , na neki način, slični.

Bog svakoga poziva na sebi svojstven način. Najčešće nisu u pitanju neki iznimni događaji, već sasvim obični i jednostavni. Kao što je u prirodi red i sve ide postupno svome ostvarenju, kao što se jednostavno izabiru druga zanimanja, tako je i s duhovnim zvanjem. Hod do konačnog ostvarenja duhovnog zvanja - svećeničkog ili redovničkog - iziskuje veliku žrtvu, ali je to put k radosti. Nije lako odreći se obitelji, braka.... No, kao i svako zvanje u svijetu, tako i duhovno traži velika odricanja i ustrajnost. Možda si tomu svjedok i ti sam dok promatraš vlastitu obitelj?

subota, 28. srpnja 2012.

Tko može postati svećenikom?





Isus Krist, Dobri pastir!
Svećenikom i redovnikom može postati svaki mladić, sa završenom srednjom školom, primljenim sakramentima, odgojen u vjeri, psihičkog i fizičkog zdravlja, te onaj koji osjaća Božji zov da postane Njegovim svužbenikom. Božji poziv moguće je najlakše otkriti molitvom, sakramentalnim životom, konkretnim kontaktom ili razgovorom sa nekim svećenikom ili redovnikom (usmeno ili pismeno).


No, da bi netko postao svećenikom nije dovoljno samo željeti. Za to je potrebno imati završenu četverogodišnju srednju školu  (bilo kojeg usmjerenja) koja je uvjet za upis i završetak teološkog studija.

Mladić koji je već u osnovnoj školi osjetio Božji poziv može srednju školu pohađati u vašem sjemeništu u Varaždinu. U njemu će uz srednjoškolsko obrazovanje, uz vodstvo odgojitelja - svećenika, kvalitetnije shvatiti i upoznati Božji poziv koji može biti svećenički i/ili redovnički!

* Za sve upite, oni koji se od Boga osjećaju pozvanima da Mu služe, slobodni su mi pisati na

Elektornska pošta: duhovno.zvanje@gmail.com

nedjelja, 22. srpnja 2012.

Otkriti svoj poziv


Sv. Franjo Asiški: "Gospodine, što želiš da učinim"?

Zadatak je svakoga od nas, da malo po malo otkrivamo svoj zadatak, jer Božji poziv ne prestaje našim dolaskom u život, on traje čitav život. Moramo otkriti smisao svoga postojanja, svoje poslanje. Na Božji poziv odgovaram cjelokupnim svojim životom koji obuhvaća i moje zanimanje i moj osobni poziv. Bez obzira bio u braku, redovništvu ili svećeništvu svi mi imamo jedan zajednički poziv, a to je biti čovjek.
Bitno je da čovjek bude svjestan toga svoga životnog, univerzalnog poziva i poslanja. Samo čovjek koji je toga svjestan, može svoj život proživjeti na najdublji, najiskreniji i najsmisleniji način. Čovjeku koji je prožet takvom sviješću, sve u životu ima smisao, svoju ljepotu, svoju draž, a to je neophodno da bi čovjek bio sretan i u svome pozivu i u svome poslu! Tada se čovjekov poziv i njegov posao stapaju u jedno u ŽIVOTNI POZIV!

„Vječni paradoks svećenika! On nosi u sebi proturječnosti! Cijenom vlastitog života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Uistinu, ništa nije tkao slabo kao svećenik. Nema u svojim rukama ni političkih sredstava, ni financijskih izvora, ni snagu oružja, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova snaga je baš u tome da je razoružan i da sve „može u onome koji ga jača“. Ništa nije tako maleno tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao što je svećenstvo. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Najviše urastao u zemaljsko i najviše ga nadilazi. On je najbliži brat i jedini protivnik. Do konca vremena – njegov misterij – koji je u njemu samom zagonetka vrijedna svakog poštovanja – probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivog kraljevstva.“

                                       Kardinal Suhard, nadbiskup pariza

utorak, 3. srpnja 2012.