nedjelja, 17. rujna 2017.

Početak novicijata hrvatskih kapucina

Novaci /s lijeva nadesno/: fra Dario, fra Domen (Slovenija), fra Mislav, fra Marko, fra Marijan.

Na blagdan uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u talijanskom gradu Tortoni, službeno je započela godina novicijata za četrnaest mladića među kojima su i četvorica iz Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića. Svečanu koncelebriranu Misu u 11,30 sati predvodio je fra Claudio Passavanti, provincijalni vikar iz Piemonta. 

Nakon nadahnute propovijedi uslijedio je obred blagoslova i oblačenja habita franjevaca kapucina koji po svome kroju i izgledu ima upravo formu križa.

Habit iz ruku magistra novaka fra Uga Secondina iz Hrvatske provincije primili su: fra Marko Nedić iz Tolise (BiH), fra Dario Tolić iz Zagreba, fra Marijan Katičić iz Nove Gradiške i fra Mislav Šebečić iz Zagreba. Nakon misnog slavlja uslijedilo je čestitanje novim novacima te je druženje unastavljeno u velikoj blagovaonici samostana u Tortoni. 



Ovom velikom i radosnom događaju iz hrvatske, kao izaslanik provincijala, prisustvovao je fra Juro Šimić zajedno s trojicom budućih postulanata u Lendinari: Mišo Biskup iz Dubrovnika, Ivan Horvat iz Zadra te Danijel Pavlić iz Sarajeva.

ponedjeljak, 11. rujna 2017.

Ljudsko DA Bogu

 
Sv. Augustin (†430.), jedan od najvećih duhovnih otaca kršćanstva, ovako opisuje svoj poziv u Ispovijestima: Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.
 
Susret s Gospodinom
 
Duhovni poziv je nadnaravni Božji poziv osobi da se posveti svećeništvu odnosno redovništvu. Takav je poziv očitovanje beskonačnog i vječnog Boga, besplatan dar koji dolazi izravno iz Božjeg srca. Jasno je da poziv prije svega treba shvatiti kao događaj, kao nešto što se dogodilo između Boga i konkretnog čovjeka; to je osobna Božja riječ upućena pojedincu. Božanska inicijativa prethodi i uvjet je ljudskog odgovora.
 
Ivan Pavao II. u enciklici Pastores dabo vobis piše: Povijest svakog svećeničkog zvanja je povijest neizrecivog odnosa između Boga i čovjeka, između ljubavi Boga koji poziva i slobode čovjeka koji, u ljubavi, odgovara Bogu. Svijest o tako velikoj milosti isključuje bilo kakvo polaganje prava na poziv. Poziv je dar, to nije ničije pravo. Bog potiče srca uz pomoć Duha Svetoga u svako vrijeme, u svim okolnostima, u svim prilikama koje nadilaze naše shvaćanje.
 
Sâm je Uskrsli Gospodin rekao svojim učenicima da će primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na njih i bit će mu svjedoci. (Usp. Dj 1, 8) Bog nam se uvijek otkriva, potiče na neki način na- šu svijest, što se očituje u našem neprestanom traženju smisla, istine, sreće. Poziv je stvaralačko djelo Božje, koje se ne može izgubiti: Bog ga stvara i trajno obnavlja – ta neopozivi su dari i pozivi Božji (Rim 11, 29). Poziv je također priča o obraćenju. Osoba koja prihvati Božji poziv ne živi više za sebe, nego za Boga i za druge.
 
Poziv je mistično djelovanje: Bog neprestano zove, a pri tomu ostaje nedostižan i tajnovit. To je uvijek različit događaj: nema ponavljanja, svatko doživljava poseban put, različit od drugih, Bog uvijek nanovo govori: Ti, idi za mnom (Iv 21, 22b). Uz to, to je razgovor u slobodi: Bog se spušta do ljudi koji u slobodi mogu odgovoriti na ponudu Božje ljubavi. Poziv je dar ljubavi koji traži odgovor u obliku darivanja cijeloga života iz i u ljubavi. Naposljetku, to je Božja blizina nama: Bog dolazi ususret ljudima i želi da budemo njegovi predstavnici na zemlji jer nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1, 4).
 
Poticati zvanja Poziv dolazi od Boga, no on želi da mi sudjelujemo u njegovu djelu – ponajviše molitvom. Isus nas upozorava: Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9, 37-38). Roditelji, svećenici i nastavnici jesu najbolji primjer zvanja i primjer kako se zvanje čuva. No, cijela je zajednica pozvana svojim primjerom upućivati na Boga i pomagati pojedincu koji se odlučio slijediti Boga.
Ako djevojka ili momak osjete duhovni poziv, treba oko njih stvarati okružje u kojem će se to sjeme buditi i cvasti; da malo-pomalo dođu do zaključka: Želim biti redovnica! Želim biti redovnik! Želim biti svećenik! Osobito su svećenici pozvani svjedočiti Krista i tako u duši mladićâ probuditi želju za svećeničkim odnosno redovničkim pozivom (zvanjem). Kada ste sigurni u poziv, pozvani ste biti ustrajni i nepokolebljivi. Sjećamo se Isusova obećanja: I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti (Mt 19, 29).
 
Sv. Toma je rekao da se božanski pozivi na savršenstvo života trebaju prihvatiti bez odlaganja. Naravno da će za to postojati prepreke koje će odugovlačiti s vašim odgovo-rom, unatoč dobroj volji. Stoga, potrebno je zaštititi ovaj Božji dar, biti u neprestanom prijateljstvu s Bogom: čestim pristupanjem sakramentima, u molitvi i meditacijama, kroz duhovno vodstvo i slično. Ponekad se za očuvanje poziva traži bolna i duga borba – ne budite potišteni i iznenađeni, nego se borite do uspjeha.
 
Dakle, svatko tko osjeća poziv od Boga, nerijetko se mora sukobiti sa samim sobom, svojim manama, strahom od odgovornosti, strahom od žrtve; ali treba se boriti i protiv đavla koji se osobito raduje gašenju duhovnog poziva. Pogotovo se nemojte nikada obeshrabriti. Sv. Pavao nam poručuje: Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati (1Kor 10,13). Ponekad se treba suočiti i s nerazumijevanjem obitelji prema vašem pozivu od Boga, što se događa zbog neznanja i manjka vjere.
 
U Crkvi i za Crkvu
 
Duhovno zvanje nije isključivo usmjereno na vlastito izgrađivanje, to je dostojanstvena uloga koju je Bog povjerio nekim osobama za posvećivanje njihovih bližnjih. Čitamo u Poslanici Hebrejima: Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5, 1). Kako bi se postalo svećenikom, treba biti posebno pozvan od Boga: I nitko – nastavlja Poslanica – sâm sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron (Heb 5, 4). U dokumentu Pastores dabo vobis, nakon što ističe da svaki poziv dolazi od Boga, Ivan Pavao II. posebno naglašava da se poziv nikada ne daje izvan ili neovisno o Crkvi, već se događa u Crkvi i njezinim posredstvom. Ne samo da poziv dolazi posredovanjem Crkve, ne samo da se prepoznaje i ostvaruje u Crkvi, nego se očituje i kao služenje Crkvi. Dakle, poziv dolazi od Boga, ostvaruje se u Crkvi i služenje je Crkvi. To je dar određen za izgradnju Crkve i širenje kraljevstva Božjega u svijetu.
 
Nitko nema pravo na redovničko i svećeničko zvanje pa kada je osobno i uvjeren u poziv. Za ovo nalazimo potvrdu i u Bibliji: sv. Pavao, nakon što je iznio Timoteju koje sve vrline trebaju imati kandidati, dodaje: Rukû prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha! (1 Tim 5, 22).
 
Biti redovnik, biti svećenik
 
Redovništvo je po sebi upućeno posvećivati ljude, to je dar Božji za Crkvu i svijet. Ono spada u bît Crkve, sâmo je srce Crkve. Redovnike je Krist Gospodin pozvao da budu s njim i da propovijedaju radosnu vijest. Pripadnost Kristu očituje se osobito polaganjem zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koji su osnovani na Gospodinovim riječima te su stoga Božji dar koji je Crkva primila od svoga Gospo-dina. (1)
 
Redovnici, potpomognuti Duhom Svetim, idu u susret suvremenom čovjeku po cijelome svijetu, uvijek se vraćajući na izvore, a to je karizma sv. Franje iz Asiza. Svakom čovjeku navješćuju Boga, odgovarajući tako na znakove vremena i potrebe Crkve. Ta i sâm je Gospodin rekao: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Promatrajući Krista, svjedoče njegovu ljubav današnjem napaćenom čovjeku (Mk 16, 15).
 
Naviještanje radosne vijesti jest prva dužnost svakog svećenika. Riječi Vittoria G. Rossa (2) pomažu nam razumjeti svećenika: Svećenik nije čovjek poput drugih – kada bi bio poput drugih, ne bi bilo potrebe za njim. Čovjek koji može izgovoriti riječi koje mi mogu pomoći da ne završim u paklu, već da se možda domognem raja, riječi koje mi mogu pomoći da smireno, s vedrinom i nadom prihvaćam nesreće, pa i onu najružniju – smrt, taj ne može biti čovjek poput mene.(3)
 
Evo me, mene pošalji
 
Dragi mladi, snagom Duha Svetoga, možete reći DA Bogu i uz neizmjernu pomoć njegove milosti možete uspjeti u pozivu na ljubav, na služenje, na zajedništvo – jednom riječju: biti svećenik i redovnik. Zagrljaj s Ljubavlju, Isusom Kristom, sigurno će uroditi plodovima u vašim životima. Bog ima plan ljubavi za svakoga od vas, samo mu se otvorite u slobodi. Odluka je vaša, uz Božju pomoć.
 
Ne bojte se slijediti Isusa! Ne bojte se napraviti najbolje od onoga što imate u svom životu s Bogom! Ne bojte se dati sve! Ne bojte se moliti, biti prijatelji Božji! Ne bojte se dati drugima, posebice onima koji pate! Ne bojte se slušati Božji glas u svojim srcima! Ne bojte se prigrliti križ! Ne bojte se hrabro svjedočiti drugim ljudima snagu i ljepotu Kristove ljubavi! Ne bojte se biti nova snaga u Crkvi! Ne bojte se! Isplati se!
 
(1) Usp. Lumen Gentium, 43, 2.
(2) V. G. Rossi (1898.–1978.), talijanski pisac.
(3) Usp. Boninsegna, Enzo, Svećeniče, tko si? Otajstvo među nama, Zagreb, 2010., str. 157.

srijeda, 6. rujna 2017.

Osjećam duhovno zvanje! Što mi je dalje činiti!?

 
Svima onima koji se zanimaju za duhovni poziv ili su se već za isti odlučili, u sljedećim redcima želimo progovoriti o tome kakva je procedura, ond. što slijedi dalje nakon odluke o nasljedovanju Isusa Krista u duhovnom pozivu. Za sve to donosimo jedan konkretan (stvaran) primjer:  
 
Moje ime je ....... Na trećoj godini studija sam shvatio da to nije ono što Bog od mene želi, da je moj poziv biti svećenik. Prošlo je to nekoliko godina i ja sam uspio završiti taj fakultet iako jako nezainteresirano i bezvoljno, ali pošto su me roditelji financirali rekao sam sam sebi da im ne mogu dopustiti takav šok, da odustanem. Razmišljao sam o odlasku u sjemenište, ali nakon što sam malo više molio i razmatrao život i djelovanje sv. Franje iz Asiza, shvatio sam da je moje mjesto u samostanu.
 
Nije se lako odvažiti tj. imati hrabrosti i krenuti na taj put, ali ja se ne bojim. Uzdam se u Boga. On će me voditi!
No, da previše ne duljim, postavio bi Vam nekoliko pitanja pa Vas molim za odgovor i pojašnjenje.
1. Sada kada sam se odlučio za samostan, šta dalje? Znam da kod vas postoji tzv. postulatura. Zanima me koliko ona traje? Kada bi se trebao javiti i kome, koji je zadnji rok, kada se ulazi u postulaturu? Da li da prvo sve kažem svome župniku pa će on sve sređivati sa zajednicom ili te korake trebam rješavati ja sam?
2. Šta se radi u postulaturi? Da li postoji kakav izbor, selekcija za ulazak, nekakv razgovor i sl.?  ili samo spakiram kofere i dođem? Koliko se kandidata prima na godinu?
3. Nakon postulature slijedi novicijat. Koliko dugo traje taj novicijat, odn. što se radi u novicijatu?
4. Nakon novicijata, naravno, želio bi upisati i studirati teologiju. Zanima me da li vi imate svoju vlastitu ili postoji zajednička za sve (redovnici i tzv. petrovci).
5. Da li postoji dobna granica za ulazak u postulaturu, samostan, studij?
Nadam se da Vam neće biti naporno odgovoriti na ovih nekoliko pitanja te da će mi barem malo ukazati na neke sitnice koje bi mi mogle pomoći.
Odgovoriti mi možete na mail sa kojeg ste dobili.
Unaprijed hvala!

* * * * * * * * * * 
Odgovor i pojašnjenja:

Postulat(ura) je vrijeme u kojemu kandidat traži da prihvati naš život, s nakanom da se prikladno pripremi za novicijat (s tvoje strane) i vrijeme u kojem bratstvo razmišlja o tvojem pripuštanju u novicijat (s druge strane).
To je vrijeme posvećeno privikavanju na samostanski život, upoznavanju samoga sebe, u upotpunjavanju  prve kršćanske formacije,u ispitivanju unutarnjih uzroka vlastitog zvanja te u postupnom stjecanju i kušanju franjevačkog života.

          
Vrijeme postulature obično i redovito traje godinu dana. No, redovnički poglavari - ako smatraju da je to korisno i dobro, kako za samog kandidata, tako i za red. zajednicu - to propisano vrijeme mogu još produžiti neko vrijeme (no, ipak ne duže od godinu dana). 
          
Stupanjem u novicijat i oblačenjem redovničkog odijela započinje stvarni i konkretni život u redovničkoj zajednici. Vrijeme novicijata jest period intezivnije osobne i redovničke formacije, a usmjereno je prema tome da kandidati upoznaju i iskustveno dožive intenzivniji molitveni odnos s Bogom po primjeru sv. Franje Asiškog.


Da bi se što bolje upoznao duh, narav i poslanje Reda vrijeme novicijata je organizirano za intenzivniju molitvu (osobnu i zajedničku), proučavanje Pravila sv. Franje Asiškog i naših Konstitucija, kao i druge za nas poticajne i važne stvari: proučavanje spisa sv. Franje A., franjevačkih izvora, upoznavanje vlastite i franjevačke povijesti, duhovne vježbe, svakodnevno čitanje i razmatranje Biblije, i tome sl.
Vrijeme trajanja novicijata kod nas jest - godinu dana. Nakon završetka novicijata polažu se prvi (privremeni) redovnički zavjeti - siromaštva, čistoće i poslušnosti. 
 
Klerikat (studentat), odn. filozofsko-teološki studij nastavak je života u tzv. početnoj formaciji s ciljem da otkrijemo Božju volju u našem vlastitom životu, odn. da se dublje propituju motivi i razlozi prihvaćanja redovničkog načina života po Evanđelju. Ovo vrijeme tzv. početne formacije završava polaganjem svečanih, odn. doživotnih zavjeta.
Po polaganju naših red. zavjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti) postajemo punopravni članovi Reda sa svim pravima i obvezama. Na koncu studija i polaganja doživontih (svečanih) zavjeta slijedi đakonsko ređenje, a nakon toga (najmanje šest mjeseci) slijedi prezbitertsko, svećeničko ređenje i konkretno pastoralno djelovanje u nekom samostanu i našoj župi. 
* * * * *
Ovo je ukratko put i proces redovničke formacije - od odluke da se krene putem duhovnog poziva do sazrijevanja u toj početnoj odluci. Uistinu, tijekom formacije svatko ima dosta vremena da razmišlja o sebi, svome životu i pozivu, ond. da sazrijeva u svojoj odluci: slijediti izbliza i radikalnije Evanđelje, odn. Isusa Krista te služiti braći ljudima i pomoći im na njihovu putu rasta u vjeri i spasenja po Isusu Kristu.
 
Mladići zainteresirani za duhovni poziv - svećenički i/ili redovnički - slobodni su se u svojim pitanjima i dodatnim pojašnjenjima obratiti na:
 
Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb
 
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com 
ILI: frajurofmcap.gmail.com 

subota, 2. rujna 2017.

Mladi, ne bojte se ako osjećate duhovni poziv

 
 
Danas u mnogim sredinama svijeta, a na poseban način u zemljama zapadne Europe, sve je manje onih koji žele biti svećenici i/ili redovnici. Smanjen broj duhovnih zvanja danas nije toliko pitanje sociologije ili demografije ili možda celibata, koliko je to teološko pitanje, odn. pitanje ili problem vjere. Vjera je temeljni dar krštenja, u kojemu rastemo i odrastamo osobno i u zajednici vjernika, u kojemu doživljavamo svoj poziv i poslanje. Vjera svoje izričaj pronalazi u molitvi i u služenju Bogu i ljudima. Molitvom se obraćamo Bogu kao svome Ocu. U molitvi, nadalje, otkrivamo svoj poziv; molitvom Mu dajemo prostora da Gospodin stanuje, prebiva u našem srcu i životu.

Vjera, odn. molitva jesu žeđ koja nas napaja; glad koja nas siti; praznina koja ispunja; tama koja osvjetljava; vjera hodi tamo gdje se ne može; gleda gdje se ne vidi; sluša gdje se ne čuje. Vjera nas uvodi u iskustvo našega priznanja - „Bog je Bog". Dakle, kriza vjere je u pozadini ne samo duhovnih zvanja, nego i svih kriza u današnjem društvu.

Sam Gospodin Isus Krist nas podsjeća i potiče na molitvu za radnike na njivi Gospodnjoj kad kaže: ''žetva je velika, a radnika malo!'' U svoj vrijeme veliki sv. Augustin reče da je puno onih u vinogradu, ali je malo istinskih radnika! Kao krštenici i kršćani svi smo pozvani biti misionari evanđelja. Osobito se to odnosi na one koji prihvaćaju duhovni poziv, koji otkrivaju u sebi želju da nose Radosnu vijest svojoj braći i sestrama kroz evangelizaciju i služenje u ljubavi. Iako je sve manje duhovnih zvanja nastojimo se othrvati napasti malodušnosti; nastojimo usrdnije moliti Gospodina kako bi poslao radnike u svoju žetvu te da nam pošalje svećenike, redovnike, redovnice – zaljubljene u Evanđelje, koji će biti kadri iskazati blizinu braći i sestrama, i biti živi znakovi Božje milosrdne ljubavi!



Mladići koji razmišljaju o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - kao i oni koji izbližega žele upoznati naš franjevačko-kapucinski način života (tj. doći k nama na nekoliko dana na iskustvo života i rada u samostanu), za sva pitanja, dileme i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:  
 

 FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap