Poruka pape Franje za 56. Svjetski dan molitve za zvanja
Hrabrost da
se preuzme rizik za Božje obećanje
Draga braćo i sestre,
nakon živog i plodnog iskustva
sinode posvećene mladima u listopadu prošle godine, nedavno smo proslavili 34.
Svjetski dan mladih u Panami. Ova dva velika događaja omogućila su Crkvi da
prigne svoje uho glasu Duha te životu mladih, njihovim pitanjima i brigama,
njihovim problemima i nadama.
Vraćajući se na ono što sam imao
priliku podijeliti s mladima u Panami, na ovaj Svjetski dan molitve za zvanja
htio bih razmišljati o tome kako nas Gospodinov poziv čini nositeljima jednog
obećanja i, istodobno, od nas traži hrabrost preuzeti na sebe rizik s Njim i za
Njega. Htio bih se kratko zadržati na ta dva aspekta – obećanju i riziku –
razmišljajući zajedno s vama nad evanđeoskim izvješćem o pozivu prvih učenikâ
na Galilejskome jezeru (Mk 1,16-20).
Braća Šimun i Andrija te Jakov i
Ivan obavljaju svoj svakodnevni ribarski posao. U ovom zahtjevnom zanimanju
naučili su zakone prirode i katkad su im, kad su vjetrovi bili protivni i
valovi se poigravali lađom, morali prkositi. Nekih bi dana uloženi trud i napor
bio nagrađen obilnim ulovom, ali ponekad bi cijelu noć ribarili, a da ne bi
napunili ni jednu mrežu te bi se vraćali na obalu umorni i razočarani. To su uobičajene životne
situacije. Svatko od nas ima želje koje nosi u svome srcu, upušta se u
aktivnosti za koje se nada da će uroditi plodom, izlazi na „more” mnogih
mogućnosti tražeći pravi smjer koji će zadovoljiti našu žeđ za srećom.
Katkad uživamo u dobrom ulovu, a
katkad se opet moramo hrabro boriti kako bismo spriječili da nam brod potope
valovi ili se, pak, nositi s frustracijom kad vidimo da su nam mreže ostale
prazne. Kao u povijesti svakog poziva,
tako se i u ovome događa susret. Isus prolazi, vidi te ribare i prilazi im… To
se isto nama dogodilo kad smo upoznali osobu s kojom smo na kraju odlučili
dijeliti život u braku ili kad smo prvi put osjetili da nas privlači Bogu
posvećeni život: bili smo iznenađeni susretom i u tome smo trenutku nazreli
obećanje o radosti koja može ispuniti naš život. Tako se toga dana, kod
Galilejskog jezera, Isus približio tim ribarima, prekinuvši »stanje zakočenosti
u kojem se čovjek nađe kad postane rob navike« (Homilija za XXII. Svjetski dan
posvećenog života, 2. veljače 2018.). I odmah im je obećao: »Učinit ću vas
ribarima ljudi« (Mk 1,17).
Gospodinov poziv nije uplitanje
Boga u našu slobodu; to nije kavez ili teret koji nam se svaljuje na pleća.
Naprotiv, to je inicijativa puna ljubavi kojom nam Bog ide ususret i poziva nas
da budemo dio velikog pothvata, otvarajući pred našim očima horizont većeg mora
i obilnog ulova.
Bog ne želi da naš život bude
banalan i predvidljiv, ne želi da budemo robovi svakodnevnih navika i inertni
prema izborima koji bi mogli dati smisao našemu životu. Gospodin ne želi da se
mirimo s tim da živimo od danas do sutra i mislimo da zapravo ne postoji ništa
za što se isplati gorljivo zauzimati, gaseći unutarnji nemir traženja novih putova
na svojem putovanju. Ako ponekad doživimo „čudesan
ribolov”, to je zato što želi da otkrijemo da je svatko od nas pozvan, na
različite načine, na nešto veliko i da nam životi ne bi smjeli biti zarobljeni
u mrežama učmalosti i besmisla koji otupljuju i umrtvljuju srce. Ukratko, poziv
je poticaj da se ne zaustavimo na obali s mrežama u rukama, nego da slijedimo
Isusa na putu koji nam je pripremio radi naše sreće i za dobro onih koji su nam
blizu.
Prihvaćanje tog obećanja svakako
zahtijeva hrabrost donošenja odluke. Prvi učenici, koje je Isus pozvao da budu
dio nečeg većeg, »odmah ostaviše mreže i pođoše za njim« (Mk 1,18). To znači da prihvaćanje
Gospodinova poziva podrazumijeva usuditi se staviti sve na kocku i uhvatiti se
ukoštac s velikim izazovom, ostavljajući sve što nas drži vezane za našu malu
lađu i sprečava da donesemo konačnu odluku. Od nas se traži ona odvažnost koja
nas snažno potiče na otkrivanje Božjega nauma o našem životu. Ukratko, kad se
nađemo pred širokim morem poziva, ne možemo nastaviti popravljati svoje mreže
na lađi koja nam daje sigurnost, nego se moramo pouzdati u Gospodinovo
obećanje.
Tu prvenstveno mislim na poziv na
kršćanski život koji svi primamo krštenjem i koji nas uči da naš život nije
plod slučajnosti, već dar: mi smo ljubljena Gospodinova djeca, okupljena u
velikoj obitelji Crkve. Upravo se u crkvenoj zajednici
kršćanski život rađa i razvija, osobito kroz liturgiju, koja nas uvodi u Božju
riječ i milost sakramenata; tu se, od najranije dobi, učimo umijeću molitve i
bratskog dijeljenja. Upravo zato što nas rađa na novi život i vodi nas Kristu,
Crkva je naša majka. Stoga je moramo ljubiti i kad na njenom licu vidimo bore
krhkosti i grijeha, te i sami pridonositi tome da bude još ljepša i blistavija,
kako bi mogla svjedočiti Božju ljubav u svijetu.
Kršćanski život, nadalje, nalazi
svoj izraz u onim odlukama koje, dok daju precizan smjer našoj »plovidbi« kroz
život, također pridonose rastu Božjega kraljevstva u društvu. Tu mislim na one
koji odluče sklopiti kršćansku ženidbu i zasnovati obitelj, kao i na mnoga
zvanja vezana uz svijet rada i zanimanja, rad na karitativnom i polju
solidarnosti, odgovorne društvene i političke zadaće, i tako dalje.
Ta nas zvanja čine nositeljima
obećanja dobrote, ljubavi i pravde ne samo za nas same, nego i za društva i
kulture u kojima živimo, kojima su potrebni hrabri kršćani i vjerodostojni
svjedoci kraljevstva Božjega. U susretu s Gospodinom neki mogu
osjetiti oduševljenost za poziv na posvećeni život ili svećeništvo. To otkriće
može izazvati uzbuđenje i u isti mah plašiti, jer se osjećamo pozvanima postati
„ribarima ljudi”, u lađi Crkve, kroz potpuno darivanje sebe i vjerno služenje
evanđelju i braći. Ta odluka za sobom povlači upuštanje u rizik da se ostavi
sve kako bi se slijedilo Gospodina i potpuno se posvetilo Njemu, te postalo
suradnicima u Njegovu djelu. Na putu donošenja ove odluke mogu stajati mnoge
vrste unutarnjeg otpora, jednako kao što se u sredinama u kojima je
sekularizacija uzela velikoga maha, u kojima se čini da nema mjesta za Boga i
evanđelje, može lako podleći obeshrabrenju i biti ophrvan »umorom nade«
(Homilija na misi sa svećenicima, Bogu posvećenim osobama i laičkim pokretima,
Panamá, 26. siječnja 2019.).
A ipak nema veće radosti od te da
se riskira život za Gospodina! Želio bih posebno vama mladima reći: ne budite
gluhi na Gospodinov poziv! Ako vas On zove na taj put, ne uvlačite vesla u
barku, nego se pouzdajte u Njega. Ne dopustite da vas pred visokim vrhuncima na
koje nas Gospodin zove obuzme strah koji nas paralizira. Uvijek imajte na umu
da onima koji ostave svoje mreže i lađu i pođu za njim Gospodin obećava radost
novog života, koji ispunjava srce i daje životnost našem putovanju.
Predragi, nije uvijek lako
razaznati vlastiti poziv i pravilno usmjeriti svoj život. Zbog toga mora
postojati obnovljena predanost čitave Crkve – svećenikā, redovnikā, pastoralnih
djelatnika i odgojiteljā – da se, napose mladima, pruže prilike za slušanje i
razlučivanje. Postoji potreba za pastoralom mladih i pastoralom zvanja koji
pomaže u otkrivanju Božjeg nauma, prije svega kroz molitvu, razmatranje Božje
riječi, euharistijsko klanjanje i duhovno praćenje.
Kao što je tijekom Svjetskog dana
mladih u Panami u nekoliko navrata jasno izišlo na vidjelo, naše bi oči uvijek
trebale biti uprte u Mariju. I u životu te mlade žene poziv je bio ujedno i
obećanje i rizik. Njezino poslanje nije bilo lako, ali ona nije dopustila da
strah prevagne. Njezin »da, bio je da onih koji se žele uključiti i
riskirati, staviti sve na kocku, bez ikakva drugog jamstva osim sigurnosti i
svijesti da su nositelji jednoga obećanja. I zato pitam svakog od vas: osjećate
li se nositeljima jednoga obećanja? Kakvo obećanje nosim u svome srcu da bih ga
pronosio dalje? Marija je nesumnjivo imala teško poslanje, ali teškoće i
izazovi koji su bili pred njom nisu bili razlog da kaže ne. Naravno da će naići na komplikacije, ali to ne bi bile iste one
komplikacije koje se javljaju kad nas kukavičluk paralizira zato što nam sve
nije unaprijed jasno ili sigurno« (Bdjenje s mladima, Panamá, 26. siječnja
2019.).
Na ovaj se Dan ujedinimo molitvi
i molimo Gospodina da nam pomogne otkriti njegov plan ljubavi za naše živote i
udijeli nam hrabrost da odvažno i bez straha koračamo putem koji je od početka
On izabrao za svakoga od nas.
Iz Vatikana, 31. siječnja 2019.
