Odvaži se i reci Bogu: Evo me!

Više nego prije, danas se često događa da osoba koja želi krenuti putem duhovnog poziva - kao svećenik i/ili redovnik - nailazi na brojna protivljenja, osporavanja i odgovaranja sa svih strana, pa i od svojih najbližih (roditelja i drugih članova obitelji). Istina jeste da roditelji uvijek žele samo najbolje za svoju djecu koju su rodili i odgojili. Mnogo je onih koji nisu nikada razmišljali da je sreća slijediti Božju volju. Mnogi roditelji misle da nećeš biti sretan dok ne postaneš ono što oni žele.

 

Roditelji imaju različite planove, želje i snove za svoje sinove i kćeri. No, ukoliko nisu baš preveliki praktikanti u svojoj vjeri vjerojatno nikada nisu niti razmišljali o duhovnom pozivu kao životnom odabiru za svoju djecu; takvo nešto ruši njihove želje i planove. Ipak, svjedočanstva mnogih svećenika i redovnika govore da roditelji koji su se u početku protivili pozivu svoje djece, s vremenom, dožive istinsko obraćenje te i sami pronađu sreću bivajući otvoreni Božjoj riječi i volji.

Kada je u pitanju duhovni poziv tada slobodno možemo reći da se on ne javlja svakomu na isti način. Vrlo je malo svećenika i/ili redovnika koji su odmah i s apsolutnom sigurnošću i uvjerenjem otkrili svoj poziv. Npr. Franjo Asiški tu je sigurnost tražilo nekoliko godina pitajući se: Gospodine, što želiš od mene? Kada je Krist od Franje tražio ''Idi, popravi moju Crkvu'', on je najprije mislio da treba popraviti onu materijalnu građevinu. Tek poslije je shvatio da treba obnoviti onu živu Crkvu.
Stopostotna sigurnost duhovnog poziva odmah za početak nije niti potrebna. Život i rad, zajednička i osobna molitva, studij... tijekom svećeničke i/ili redovničke formacije jest vrijeme u kojemu se više i dublje otkriva poziv. Vrijeme formacije jest i vrijeme donošenja konačne odluke.   

''Biti svećenik, biti redovnik'' nije poziv za neke daleke i 'svete' i savršene ljude. Bog nas k sebi poziva u našoj ljudskoj slabosti i konkretnosti svagdašnjeg života, baš kao što je k sebi Isus pozvao apostole. Kad Bog k sebi poziva, tada više nije važno što ''ja želim'', nego je bitno što Bog očekuje od mene u mome životu!    

Koja je tvoja isprika?

 

Jakov je bio varalica,

Petar je imao tešku narav,

David je imao izvanbračnu aferu,

Noa se znao napiti,

Jona je bježao od Boga,

Pavao je bio ubojica,

Gideon je bio nesiguran,

Mirjam je bila tračerica,

Marta se stalno brinula,

Toma je sumnjao,

Sara je bila nestrpljiva,

Ilija je bio ćudljiv,

Mojsije je mucao,

Zakej je bio niska rasta,

Abraham je bio star, ...

Koja je TVOJA isprika???

Može li te Bog upotrijebiti?

On ne poziva osposobljene,

nego pozvane osposobljuje!

 

 

* * *

Ako se odlučiš, nemoj misliti da je Bog pri tome pogriješio!

Nemoj čekati da budeš savršen i dostojan!

Nemoj se obazirati na ono što će drugi reći!  

 

Mladići zainteresirani za duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) u svojim pitanjima kao i mogućnosti dolaska na iskustvo redovničkog i samostanskog života u našoj redovničkoj zajednici slobodni su se obratiti na:   

 

Fra JURO ŠIMIĆ OFMCap

E-mail: frajurofmcap@gmail.com
Ili: duhovno.zvanje@gmail.com 

Nedjelja Dobrog Pastira, 12. svibnja 2019.

Poruka pape Franje za 56. Svjetski dan molitve za zvanja

 

 

 

 

Hrabrost da se preuzme rizik za Božje obećanje

 

Draga braćo i sestre,

nakon živog i plodnog iskustva sinode posvećene mladima u listopadu prošle godine, nedavno smo proslavili 34. Svjetski dan mladih u Panami. Ova dva velika događaja omogućila su Crkvi da prigne svoje uho glasu Duha te životu mladih, njihovim pitanjima i brigama, njihovim problemima i nadama.

Vraćajući se na ono što sam imao priliku podijeliti s mladima u Panami, na ovaj Svjetski dan molitve za zvanja htio bih razmišljati o tome kako nas Gospodinov poziv čini nositeljima jednog obećanja i, istodobno, od nas traži hrabrost preuzeti na sebe rizik s Njim i za Njega. Htio bih se kratko zadržati na ta dva aspekta – obećanju i riziku – razmišljajući zajedno s vama nad evanđeoskim izvješćem o pozivu prvih učenikâ na Galilejskome jezeru (Mk 1,16-20).

Braća Šimun i Andrija te Jakov i Ivan obavljaju svoj svakodnevni ribarski posao. U ovom zahtjevnom zanimanju naučili su zakone prirode i katkad su im, kad su vjetrovi bili protivni i valovi se poigravali lađom, morali prkositi. Nekih bi dana uloženi trud i napor bio nagrađen obilnim ulovom, ali ponekad bi cijelu noć ribarili, a da ne bi napunili ni jednu mrežu te bi se vraćali na obalu umorni i razočarani. To su uobičajene životne situacije. Svatko od nas ima želje koje nosi u svome srcu, upušta se u aktivnosti za koje se nada da će uroditi plodom, izlazi na „more” mnogih mogućnosti tražeći pravi smjer koji će zadovoljiti našu žeđ za srećom.

Katkad uživamo u dobrom ulovu, a katkad se opet moramo hrabro boriti kako bismo spriječili da nam brod potope valovi ili se, pak, nositi s frustracijom kad vidimo da su nam mreže ostale prazne. Kao u povijesti svakog poziva, tako se i u ovome događa susret. Isus prolazi, vidi te ribare i prilazi im… To se isto nama dogodilo kad smo upoznali osobu s kojom smo na kraju odlučili dijeliti život u braku ili kad smo prvi put osjetili da nas privlači Bogu posvećeni život: bili smo iznenađeni susretom i u tome smo trenutku nazreli obećanje o radosti koja može ispuniti naš život. Tako se toga dana, kod Galilejskog jezera, Isus približio tim ribarima, prekinuvši »stanje zakočenosti u kojem se čovjek nađe kad postane rob navike« (Homilija za XXII. Svjetski dan posvećenog života, 2. veljače 2018.). I odmah im je obećao: »Učinit ću vas ribarima ljudi« (Mk 1,17).

Gospodinov poziv nije uplitanje Boga u našu slobodu; to nije kavez ili teret koji nam se svaljuje na pleća. Naprotiv, to je inicijativa puna ljubavi kojom nam Bog ide ususret i poziva nas da budemo dio velikog pothvata, otvarajući pred našim očima horizont većeg mora i obilnog ulova.

Bog ne želi da naš život bude banalan i predvidljiv, ne želi da budemo robovi svakodnevnih navika i inertni prema izborima koji bi mogli dati smisao našemu životu. Gospodin ne želi da se mirimo s tim da živimo od danas do sutra i mislimo da zapravo ne postoji ništa za što se isplati gorljivo zauzimati, gaseći unutarnji nemir traženja novih putova na svojem putovanju. Ako ponekad doživimo „čudesan ribolov”, to je zato što želi da otkrijemo da je svatko od nas pozvan, na različite načine, na nešto veliko i da nam životi ne bi smjeli biti zarobljeni u mrežama učmalosti i besmisla koji otupljuju i umrtvljuju srce. Ukratko, poziv je poticaj da se ne zaustavimo na obali s mrežama u rukama, nego da slijedimo Isusa na putu koji nam je pripremio radi naše sreće i za dobro onih koji su nam blizu.

Prihvaćanje tog obećanja svakako zahtijeva hrabrost donošenja odluke. Prvi učenici, koje je Isus pozvao da budu dio nečeg većeg, »odmah ostaviše mreže i pođoše za njim« (Mk 1,18). To znači da prihvaćanje Gospodinova poziva podrazumijeva usuditi se staviti sve na kocku i uhvatiti se ukoštac s velikim izazovom, ostavljajući sve što nas drži vezane za našu malu lađu i sprečava da donesemo konačnu odluku. Od nas se traži ona odvažnost koja nas snažno potiče na otkrivanje Božjega nauma o našem životu. Ukratko, kad se nađemo pred širokim morem poziva, ne možemo nastaviti popravljati svoje mreže na lađi koja nam daje sigurnost, nego se moramo pouzdati u Gospodinovo obećanje.

 Tu prvenstveno mislim na poziv na kršćanski život koji svi primamo krštenjem i koji nas uči da naš život nije plod slučajnosti, već dar: mi smo ljubljena Gospodinova djeca, okupljena u velikoj obitelji Crkve. Upravo se u crkvenoj zajednici kršćanski život rađa i razvija, osobito kroz liturgiju, koja nas uvodi u Božju riječ i milost sakramenata; tu se, od najranije dobi, učimo umijeću molitve i bratskog dijeljenja. Upravo zato što nas rađa na novi život i vodi nas Kristu, Crkva je naša majka. Stoga je moramo ljubiti i kad na njenom licu vidimo bore krhkosti i grijeha, te i sami pridonositi tome da bude još ljepša i blistavija, kako bi mogla svjedočiti Božju ljubav u svijetu.

Kršćanski život, nadalje, nalazi svoj izraz u onim odlukama koje, dok daju precizan smjer našoj »plovidbi« kroz život, također pridonose rastu Božjega kraljevstva u društvu. Tu mislim na one koji odluče sklopiti kršćansku ženidbu i zasnovati obitelj, kao i na mnoga zvanja vezana uz svijet rada i zanimanja, rad na karitativnom i polju solidarnosti, odgovorne društvene i političke zadaće, i tako dalje.

Ta nas zvanja čine nositeljima obećanja dobrote, ljubavi i pravde ne samo za nas same, nego i za društva i kulture u kojima živimo, kojima su potrebni hrabri kršćani i vjerodostojni svjedoci kraljevstva Božjega. U susretu s Gospodinom neki mogu osjetiti oduševljenost za poziv na posvećeni život ili svećeništvo. To otkriće može izazvati uzbuđenje i u isti mah plašiti, jer se osjećamo pozvanima postati „ribarima ljudi”, u lađi Crkve, kroz potpuno darivanje sebe i vjerno služenje evanđelju i braći. Ta odluka za sobom povlači upuštanje u rizik da se ostavi sve kako bi se slijedilo Gospodina i potpuno se posvetilo Njemu, te postalo suradnicima u Njegovu djelu. Na putu donošenja ove odluke mogu stajati mnoge vrste unutarnjeg otpora, jednako kao što se u sredinama u kojima je sekularizacija uzela velikoga maha, u kojima se čini da nema mjesta za Boga i evanđelje, može lako podleći obeshrabrenju i biti ophrvan »umorom nade« (Homilija na misi sa svećenicima, Bogu posvećenim osobama i laičkim pokretima, Panamá, 26. siječnja 2019.).

 A ipak nema veće radosti od te da se riskira život za Gospodina! Želio bih posebno vama mladima reći: ne budite gluhi na Gospodinov poziv! Ako vas On zove na taj put, ne uvlačite vesla u barku, nego se pouzdajte u Njega. Ne dopustite da vas pred visokim vrhuncima na koje nas Gospodin zove obuzme strah koji nas paralizira. Uvijek imajte na umu da onima koji ostave svoje mreže i lađu i pođu za njim Gospodin obećava radost novog života, koji ispunjava srce i daje životnost našem putovanju.

 Predragi, nije uvijek lako razaznati vlastiti poziv i pravilno usmjeriti svoj život. Zbog toga mora postojati obnovljena predanost čitave Crkve – svećenikā, redovnikā, pastoralnih djelatnika i odgojiteljā – da se, napose mladima, pruže prilike za slušanje i razlučivanje. Postoji potreba za pastoralom mladih i pastoralom zvanja koji pomaže u otkrivanju Božjeg nauma, prije svega kroz molitvu, razmatranje Božje riječi, euharistijsko klanjanje i duhovno praćenje.

 Kao što je tijekom Svjetskog dana mladih u Panami u nekoliko navrata jasno izišlo na vidjelo, naše bi oči uvijek trebale biti uprte u Mariju. I u životu te mlade žene poziv je bio ujedno i obećanje i rizik. Njezino poslanje nije bilo lako, ali ona nije dopustila da strah prevagne. Njezin »da, bio je da onih koji se žele uključiti i riskirati, staviti sve na kocku, bez ikakva drugog jamstva osim sigurnosti i svijesti da su nositelji jednoga obećanja. I zato pitam svakog od vas: osjećate li se nositeljima jednoga obećanja? Kakvo obećanje nosim u svome srcu da bih ga pronosio dalje? Marija je nesumnjivo imala teško poslanje, ali teškoće i izazovi koji su bili pred njom nisu bili razlog da kaže ne. Naravno da će naići na komplikacije, ali to ne bi bile iste one komplikacije koje se javljaju kad nas kukavičluk paralizira zato što nam sve nije unaprijed jasno ili sigurno« (Bdjenje s mladima, Panamá, 26. siječnja 2019.).

Na ovaj se Dan ujedinimo molitvi i molimo Gospodina da nam pomogne otkriti njegov plan ljubavi za naše živote i udijeli nam hrabrost da odvažno i bez straha koračamo putem koji je od početka On izabrao za svakoga od nas.

Iz Vatikana, 31. siječnja 2019.