utorak, 25. lipnja 2019.

Ako osjetite Božji poziv

 
Vama, mladi, kažem: Ako osjetite Gospodinov poziv ne odbijajte ga!“ – veli papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici  (Vita consecrata) o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu. Ako vas usrećuje život s Kristom, veseli zajedništvo s drugima ili imate  želju za požrtvovnošću  ne okrećite pogled, ohrabrite se jer poziv od Boga je iznad svih drugih poziva.
Divite se svem predivnom svijetu, nastavlja Papa u istoimenom dokumentu, svim djelima Božjim, svemu lijepom što je stvorio i stvara, ali znajte uprijeti svoj pogled u stvarnosti određene da nikada ne zađu. Današnjem svijetu u kojem je, nažalost, kako papa Franjo voli reći, zavladala globalizacija ravnodušnosti nužno je potreban zanos mladih, njihova radost, borba za trajne vrijednosti i neprolazne ideale. Bog i svijet koji nas okružuje u svoj svojoj složenosti očekuje upravo od mladih osobit doprinos, neumorni rad na poboljšanju okolnosti života za sve ljude.

Toliko je naših suvremenika koji nisu iskusili, odnosno kojima nije pokazana ljubav Božja pa  neuspješno nastoje svoje srce ispuniti kojekakvim  nadomjescima, surogatima. Svi su oni u traženju, egzistencijalnom traženju temelja svega i smisla svoga života. Bog traži suradnike  preko kojih bi im otkrio svoje lice, svoj plan s njima. Upoznavanje s Bogom promijenit će njihov život. Smisao svega koji nam Božji plan otkriva unosi sklad i ljepotu u naš život. Crkvi su danas potrebni ljudi koji će pomoću Božjom  svjedočiti radost i smislenost svega što postoji. Potrebni su joj istinski svjedoci,  muškarci i žene, čiji je život promijenjen susretom s Kristom i koji su sposobni to iskustvo prenijeti drugima.
Mladi imaju velika očekivanja od svijeta, Crkve i drugih ljudi. Oni nose u sebi ideal života za koji su se spremni boriti. Papa Benedikt XVI. poznajući mladenačku narav u jednom govoru ih poziva: „Znam da kao mladi ljudi želite velike stvari i da se želite založiti za bolji svijet. Pokažite to svjedočanstvo ljudima koji upravo od učenika Isusa Krista to očekuju i koji će po znaku vaše ljubavi otkriti zvijezdu koju slijedimo“.

Stoga, dragi mladi, ne bojte se!Ne skrivajte svoju vjeru, već hrabro i sa zanosom pokažite svima u koga vjerujete; pokažite svima Isusa Krista, vašega Kralja, jedinog uzora i Boga. Pokažite svijetu ono isto drevno kršćanstvo samo na novi način: moderan, uvjerljiv, snažan i mladenački. Koristite pritom sva sredstva komunikacije ali ne zaboravite da Krist ima prvenstvo: prvo se ide k Njemu a onda se iskustvo s Njim prenosi drugima. Put do drugoga vodi preko Krista, radosti i svetosti. ''Svetost je najljepše lice Crkve'' reći će Sinode održana u Rimu u listopadu 2018. godine na temu: Mladi, vjera i razlučivanje poziva. Zato vi mladi, iziđite i oduševite svijet; pokažite svu ljepotu života s Kristom; budite Mu svjedoci i pokažite da je Bogu stalo do čovjeka i da tu brigu preko vas pokazuje svima. Učinite da se Njegovo Kraljevstvo riječju i životom naviješta i raste! I ako osjetite Gospodinov poziv na svećeništvo i/ili redovništvo ne bojte se i ne odbijajte ga!
 
* Kontakt-osoba za duhovna zvanja
Fra Juro Šimić OFMCap
Tel. 01/29 58 212
       ILI: duhovno.zvanje@gmail.com

petak, 14. lipnja 2019.

Oproštajno pismo majke sinu svećeniku

 
Dragi sine!
 
Prošlo je mnogo godina, mnogo molitava, žrtava, suza, neprospavanih noći i samoodricanja, do današnjeg dana, kad će dragi Bog dozvoliti da Mu prikažeš prvu svetu Misu na oltaru. Zato smo Mu danas od srca zahvalni što je odabrao našega sina za Svoga učenika, a tebi zahvaljujemo što si se odazvao riječima: ''Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša!''
 
Danas, kad zapjevaš ''Slava Bogu na visini'', bit će nam naplaćen sav naš trud. Pri prikazanju svoje prve Mise sjeti se svih koji su te godinama pomagali i prikaži ih Ocu nebeskome, moleći Ga da im On naplati. Moli se za našu jadnu župu u kojoj, nažalost, ima sve manje djece, a sve više napuštenih i nemoćnih. Prikaži Gospodinu sama sebe i moli Ga da te primi takva kakav jesi, nastojeći da uz Njegovu pomoć živiš za Krista i braću ljude, koji ti po Njegovoj providnosti budu povjereni.
 
Svjesni smo da time što si zaređen za svećenika za Tebe nije nastalo vrijeme odmora, nego još više i jače treba moliti za tebe, da živiš po Božjem zakonu, te da ni u kojoj prilici ne zaboraviš one riječi: ''Ti si svećenik dovijeka!''
 
Znamo dobro da je svećenički život težak, no prisustvovala sam jednoj Mladoj misi gdje su prilikom pozdrava dosta spominjali kako je danas svećenik ponižen, kako mnogo trpi, kako ga svijet ne razumije. Jednom riječju, moglo se razumjeti kako žali sam sebe. Ali, zar je danas lako biti u jednoj osobi žena koja živi i drži obećanje kod oltara; odgojitelj koji vrši dužnost obaju roditelja, voditi djecu putem Gospodnjim, dok na drugoj strani slušaju suprotno. Često biti krivo optužena, a ne možeš dokazati istinu? Da ne nabrajam sve dužnosti, dosta je samo jedno pitanje: Je li danas lako biti kršćanin, pravi kršćanin, a ne samo na papiru?
 
No, ne smijemo klonuti duhom u najtežim časovima, jer za vas svećenike, kao i za nas kršćane, vrijede iste Isusove riječi: ''Što se plašite, malovjerni?'' A za sav trud što ćeš ga podnijeti na zemlji, ne traži priznanje od ljudi, nego imaj čvrstu vjeru u Onoga koji je rekao: ''Velika je vaša plaća na nebesima.''
 
Dragi sine!
 
Kad dođeš na dužnost koju ti Gospodin preko ruku tvojih poglavara povjeri, budi blag prema svakome. Ako te tko vrijeđa, opet se sjeti Isusovih riječi: ''Oče, oprosti im.'' Gledaj da u tebi svako dijete nađe dobra roditelja, mladež iskrenog prijatelja, roditelji dobrog savjetnika, a svaki starac čvrst oslonac. Za svakoga nađi lijepu riječ, koja često više znači od svake materijalne pomoći. Svaki dan se sjeti knjige ''Nasljeduj Krista''! Budi u mislima uvijek s nama, koji ćemo te dnevno pratiti svojim molitvama i žrtvama.
 
Svi zajedno molimo našu Nebesku Majku Mariju i zaufano, ne dvojbeno, nego živom vjerom, i Ona će te pratiti i zagovarati kod Presvetog Srca svoga Sina, koji je rekao: ''Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.'' I tako će nam zajednički biti lakše prebroditi sve teškoće života. Još jednom: hvala svima koji su te pratili do Božjeg oltara. Neka sve naplati vječnom nagradom Presveto Trojstvo, kojemu neka je vječna hvala i slava u vijeka. Amen.
 
* Ovo pismo napisala je majka svome sinu koji je prvi put prikazao Misnu žrtvu. Željela je ostati anonimna!   

ponedjeljak, 10. lipnja 2019.

Tko smije podijeliti, a tko primiti sakrament svetog Reda?


 
Nalazimo se u razdoblju godine kada se po našoj domovini, odn. biskupijama rede novi svećenici i/ili đakoni. Taj događaj nam je prigoda da u nekoliko riječi opišemo taj sveti sakrament!
 
* * * *
 
Jedan od sedam Svetih sakramenata Katoličke crkve jest i Sveti red. To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Možemo reći i da je to sakrament apostolske službe koji ima svoja tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.

 Zašto se zove sakrament reda?

Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…

Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament.
Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.

 Tko može podijeliti ovaj sakrament?

 Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

Budući da je sakrament reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

 Tko može primiti ovaj sakrament?

 “Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.

Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.

U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.

 Koji su učinci sakramenta reda?
 
 NEIZBRISIV BILJEG

Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.

To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.

Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek.

Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

 MILOST DUHA SVETOGA

 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.

Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce.

Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu… 

U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda. 

Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.

Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

A sveti Arški župnik (Ivan Maria Vianey) kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.

 Izvor: Katekizam Katoličke Crkve