petak, 23. kolovoza 2019.

Žive li, doista, svećenici i redovnici lijepo i bezbrižno!

 
Vjerojatno ne postoji ni jedan poziv u današnjem društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o svećenicima, redovnicima i biskupima. Ti stereotipi se kreću od toga da mnogi misli kako oni žive vrlo lijepo i bezbrižno, kako ništa ne rade, nikome u društvu ne koriste pa sve do toga da su svakodnevno preopterećeni raznim poslovima (osobito danas kad ih je sve manje). Čut ćemo npr. i razna mišljenja, čak i od dugogodišnjih vjernika, kako svećenicim i redovnici samo dangube, povazdan odmaraju i 'kradu Bogu vrijeme i dane'. S druge, pak, strane oni koji su izbliza upoznali život i djelovanje svećenika i redovnika, kažu da su prezauzeti, da žive bez odmora, bez radnog vremena, da su rastrgani na sve strane pa se pitaju kada uopće imaju vremena za sebe, za odmor i molitvu. Što je od svega toga istina?
 
Prije nekoliko godina jedna agencija (Mullen) objavila je natječaj za najteži posao na svijetu. U tome natječaju sudjelovala su dvadeset i četiri kandidata. Bili su iznenađeni uvjetima ponude. Naime, od njih se tražilo da u svome poslu budu na raspolaganju 24 h, u svako doba dana i noći i tako sedam dana u tjednu. Nisu im jamčili ručak u miru kao niti miran sam, jer je moguće da će ih noću buditi i netko trebati. na kraju te ponude je rečeno kako za taj posao neće dobiti nikakvu plaću, neće biti osigurani te im neće biti uplaćivano mirovinsko osiguranje.
 
Kandidati su, razumije se, ostali u šoku i za sve rekli da je ludo i nemoguće. Nitko nije prihvatio tu ponudu, posao pod takvim uvjetima. Međutim, na kraju toga testa im je puštena informacija da su odbili posao svoje majke! Jer mnoge majke žive i rada takvim načinom života. Kandidati su bili ganuti spoznajom te istine, ali je - sami će sebi priznati - nikada nisu znali ispravno vrednovati niti na takav način doživljavati svoju majku.
 
Naravno, uopće ne želeći niti jednu službu ili poziv stavljati na isti rang s osim što rade naše drage majke, čini mi se da je u toj slici najbolje ocrtan život i djelovanje današnjeg svećenika, redovnika (redovnice).
 
Kako bismo danas mogli sročiti natječaj za radno mjesto svećenika? On bi otprilike mogao izgledati ovako: Traži se osoba koja je dobre naravi (ne konfliktna), dobro odgojena, nema nikakvih loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi strpljivo tračeve o sebi, dobro je školovana, poželjno je da ima neki postdiplomski studij, da govori jedan ili dva strana jezika, da je okretna u upravljanju materijalnim stvarima, da ustaje rano ujutro i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju ljudima u njihovim potrebama i teškoćama. Traži se da noću bude dostupna za intervencije. Uza sve to traži se osoba koja je sućutna kad netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričest i Krizmu, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaki dan, svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić i Uskrs. Traži se osoba koja se treba odreći braka, svoje djece, svoje obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer je nema tko zamijeniti. Traži se osoba koja neće primiti plaću, neće biti, bar u većini slučajeva, ni zdravstveno ni mirovinsko osigurana. Kad što dobije na dar ili što stekne, da sve to treba ostaviti drugima (odn. zajednici). U biti traži se osoba koja će biti 24 h na dan, 365 dana u godini na raspolaganju, uvijek sretna, nasmijana i ispunjena!
 
* * * *
 
Eto, tako bi, uz brojne druge navode i sitnice, mogao izgledati moderni, odn. današnji natječaj za radno mjesto svećenika i/ili redovnika. Svi zainteresirani, osobito oni koji pričaju kako je svećenicima i redovnicima - iz perspektive svijeta - lijepo i kako uživaju na 'grbači naroda' (tako je nedavno u našem državnom Saboru jedan zastupnik rekao za svećenike!), neka slobodno pošalju u svećenike svoju djelu ili unuke. Roditelji nek' slobodno pošalju svoje sinove i kćeri u svećenike, fratre i č. sestre pa neka i oni uživaju u bezbrižnom životu. Danas se roditelji bore da im djeca žive dobro i lagodno. Evo prilike za hedoniste i utilitariste. Poziv u duhovni poziv otvoren je - 24 h na dan, 365 dana u godini - svima zainteresiranima! Čekaju vas vaša sigurna radna mjesta, jer u Crkvi nikoga nema na burzi i nitko ne mora ići na privremeni rad u Njemačku, Austriju ili Irsku!  

nedjelja, 4. kolovoza 2019.

Čast i uzvišenost svećeništva

 
O kako je velik svećenik!
Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast.
Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha , nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova. Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve propada religija. Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik. Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.

(*Preuzeto iz djela «Zlatna zrnca župnika Arškog», L. Niderberger). 
                                              * * * * * *

                    MOLITVA BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
O Djevice Marijo, kada govorimo o zemaljskim stvarima, umorimo se, ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi. Uspoređivali su Te s majkom, a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro, a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš. Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe, da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći. Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama, nježno srce, svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda. O kako si dobra Presveta Marijo! Amen
.

subota, 3. kolovoza 2019.

Slika svećenika nekoć i danas

 
Vremena se mijenjaju – i dobro je da je tako, jer se inače neke nepravde nikada ne bi dokrajčile niti bi se, u određenim kontekstima, dobrota mogla pokazati. Ipak, sve to ne znači kako na ovom svijetu ne postoje neke konstante koje ne bi jednako vrijedile za sva vremena. Vjerske istine, moralni zakoni, transcendentali..., istovjetni su kako nekoć tako i danas. Bez obzira što suvremeno društvo pretendira sve relativizirati, na kraju, vrlo često čak i nesvjesno, svojim postupcima potvrđuje suprotno. Kao i svaka druga diktatura tako je, očito, i diktatura relativizma osuđena na propast. Čovjek prema svojoj prirodi teži slobodi i izvršavanju božanskih zakona kao načela koja ju omogućavaju (za njega i njegovog bližnjega) te mu je u naravi boriti se protiv svega onoga što mu ne dopušta „biti svoj“. Stoga je očekivati da sljedeće stoljeće bude obilježeno upravo tom borbom. Naime, civilizacijski procesi idu prema tome da čovjekovo dostojanstvo bude načelo i zakon u svakom društvu i za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu društvenu ulogu. Ono se ne realizira samo riječima nego, prvotno, djelima i stavovima prema čovjeku.
 
Zbog toga i kada se govori o svećenicima i njihovu položaju u zajednici treba uvidjeti da deklarativno izražavanje poštovanja prema njima vrlo često ne prati i ono sadržajno, tj. bitno.
 
Slika svećenika u postmodernom društvu u mnogomu se promijenila, poglavito u odnosu na razdoblje prije 70-ih godina prošloga stoljeća. Ta promjena je dvosmjerna: svećenici u društvu ne izgledaju kao nekoć, ali ni društvo više ne poima ili traži da svećenik izgleda kao prije 50-ak godina.
Profil jednog svećenika ili redovnika prije se mogao opisati riječima da je to pobožan i povučen čovjek koji je uvijek u svojem službenom odijelu (kolaru ili habitu), Časoslovom ili krunicom u ruci. Na mnogim je područjima bio prava enciklopedija znanja, ali i analfabet kada je riječ o „sporednim“ događanjima kao što su: sport, zabava, glazba, film i moda. Njega nisu zanimale „prizemne“ stvari i zbog toga je dobro pazio kakvu literaturu čita, u kojem se društvu kreće i kako komunicira s ljudima. Stoga je postojao i strogo određeni način kako netko s njim treba razgovarati i kako ga oslovljavati. Takvoga je „pastira“i društvo uvažavalo bez obzira što su o njemu mnogi pogrdno govorili, posebno u onim sustavima koja nazivamo „bezbožnim“.
 
Današnji se, pak, svećenik u vanjštini u mnogomu razlikuje. Nerijetko je u „farmerkama“, bez očitih svećeničkih i redovničkih insignija (oznaka); umjesto cipela ima tenisice, a odijelo vrlo često zamijeni sportska odjeća. Časoslov i ako moli onda je to, skoro pa u načelu, privatna stvar – rijetko ga tko može vidjeti kako oko crkve ili po župnom dvorištu šeće dok to radi. No, zato on dosta zna o svemu onomu što je crkvenim osobama nekoć bilo nevažno i sporedno. S društvom će redovito izići „na piće“ i neće mu biti strano razgovarati o svim mogućim temama. On ima dosta onih koje smatra prijateljima, ali ne uživa ugled kao što su to osobe iz njegove „branše“ nekoć imale. Vrlo vjerojatno je da će ga najviše „oblatiti“ upravo oni koji s njim „popiju koju“. Oni poznaju i njegove loše strane, pa im on malo što može prigovoriti.

Osobito su tome podložni tzv. „kućni svećenici“ – oni koji se kod nekih obitelji tako udomaće, pa se bez njih ništa važno ne događa. Dakako da su tomu znatnim dijelom krivi sami svećenici, ali također i oni koji ih ustima časte, a srcem samo iskorištavaju. Takvo nešto je do sada viđeno u odnosu političara i „duhovnjaka“: oni koji su „bliskiji“ sa svećenikom dopuštaju si da ga izigraju gdje god stignu. A oni koji to nisu – pa čak i ne pripadaju Katoličkoj Crkvi – s puno se više poštovanja odnose prema njemu i instituciji koju predstavlja.
 
Nekoć je, dakle, biti župnikom, svećenikom i/ili redovnikom istovremeno značilo imati ugled i utjecaj u društvu, a danas to nije slučaj iz mnogo razloga. I to je razumljivo. No kada je riječ o sadržaju svećeničkoga „posla“, o svetinjama koje su mu povjerene, onda ne bi smjelo izostati dužno poštovanje. Istodobno, ni svećenik ne bi smio nekomu davati privilegije niti bi taj netko, zbog navodnoga prijateljstva, mogao omalovažavati ono što ulazi u opis svećeničkoga zvanja. Jer zbilja, ne može se sve relativizirati!