Poziv sv. Franje Asiškog

Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?

Proces poziva Franje Asiškoga, odnosno iskustva koja ga dovode do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest

Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.

Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu

Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.

U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.

Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim

Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu

Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.

U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.' I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)

Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'

To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

* * * * *

Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.

Sveti Franjo je uvijek suvremen

Jednoga se trena, u proljeće, trs vinove loze, naizgled mrtav i osušen, počeo micati i ovijati zelenilom i cvatom i lišćem. Do jeseni na cvjetnim peteljkama bili su bujni grozdovi sa sočnim bobama grožđa, slatkog za jelo i dobrog za vino.

Nije mrtvo sve ono što se čini mrtvim. Čak i kamenje raste, a stara vina dozrijevaju i cvjetaju.

Vinu je sličan život onih negdašnjih Božjih ljudi koji su svojim suvremenicima prenosili nedokučive tragove tajne koja živi u ljudskom biću. Iako dolaze iz nezapamćenih vremena, oni se zadržavaju u svijesti ljudi i u osjećaju zahvalnosti.

Prije više od 800 godina rodio se Franjo Asiški. On je kao skupocjeno, rijetko vino. Ustrajno zori i donosi bogati plod u kulturi, u Crkvi i u franjevačkim obiteljima. S Franjom se proljeće Isusa Krista ponovno vratilo u svijet.

Svako vrijeme ima svoja ozbiljna pitanja na koje ne zna pronaći odgovora. I naše vrijeme ima neizmjerno mnogo pitanja na koja ne znamo odgovora. Izdvojit ćemo pet pitanja, važnih za naše vrijeme i postaviti ih svetom Franji, da bi nam odgovorio što misli o njima. Franjini odgovori nisu srednjovjekovni, nego suvremeni, današnji. Kad god sveci u nasljedovanju Isusa Krista idu do korijena ljudske egzistencije, iskazuje se trajna suvremenost Evanđelja. Oni lome uskost svoga vremena i postaju suvremenici svake epohe i svakoga čovjeka koji traži svoju zvijezdu. U tom trenutku oni nisu ni stari ni moderni nego, jednostavno, uvijek aktualni.

1.

U prvom se pitanju radi o problematici sustava u kojemu živimo, o krizi u oblicima akumulacije i u sustavu koji prenaglašava razum. Franjo nas upućuje na druga strukturna načela koja se temelje n srcu, na nježnosti i na skladu s prirodom.

2.

Drugo se pitanje odnosi na moderno društvo, raspuknuto od vrha do dna – podjelom na siromašne i bogate. Na jednoj strani obilje, na drugoj oskudica. Tako dolazi do nepravde u svjetskim razmjerima. Franjo, siromašak, živio je korjenito razbaštinjenje samoga sebe, kao solidarnost sa siromašnima i sa siromašnim Kristom. Život nema svoj smisao u stvaranju bogatstva nego bratstva, ne u posjedovanju nego u solidarnosti i suosjećanju sa svim stvorenim bićima.

3.

Treće je pitanje – pitanje sveukupnog oslobađanja. Svi su sustavi i sva su društva obilježeni čežnjom potlačenih za oslobođenjem. Franjo nas susreće kao jedan od najslobodnijih svetaca u povijesti kršćanstva, kao nositelj slobode koju nam donosi evanđelje Isusa Krista – Osloboditelja. Franjo, zvan i brat, oslobađa svojom dobrotom i povjerenjem koje on ubrizgava u skrivene energije svjetla, položene u svako srce, sposobne da se odupru tami grijeha i tlačenja.

4.

N četvrtom mjestu okrenimo se prema stalnom nastajanju Crkve. Crkva nije samo dvotisućljetna institucija koja počiva na događaju svoga osnivanja u Kristu, Duhu, apostolima i prorocima. Ona je, prije svega, događanje vjere i ona nastaje kao odgovor na Riječ koja se čuje i prakticira na širokom prostoru svijeta a ne samo u zatvorenoj unutrašnjosti crkava i samostana. Franjo je za Crkvu stvorio izraz puk koji iskazuje njezinu povezanost s narodom. Tajna se Crkve konkretizira u malim zajednicama braće i sestara, povezanim s narodom i s najsiromašnijim u narodu Božjemu.

5.

Petim pitanjem otvaramo problem integracije zla u život čovjeka. Naš je životni put velika drama. Uspon postoji samo kao proces oslobođenja od mnogih okova, svetost uvijek izrasta iz teških sukoba i do kraja našega života ići će grijeh i milost zajedno. U osvajanju svoga srca Franjo je išao vlastitim putom. Velikom jednostavnošću i poniznošću krčio je put prema Bogu kroz tamne strane svoga života. Zato on ne pjeva samo o životu i ljubavi nego i o bolesti i smrti. Sve ovo pripada zajedno, kao braća i sestre, velikoj Božjoj obitelji.

Odgovornost za duhovna zvanja

„Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh“ (Optatam Totius, Uvod). Drugi vatikanski sabor potiče kršćanske zajednice da promiču i njeguju svećenička i redovnička zvanja. Tako preporuča skladno djelovanje obitelji, svećenika, zajednice i biskupa da bi Crkva uvijek imala dovoljno svećenika (usp. Presbiterorum Ordinis, br. 11). Može li se reći da je ta svijest prisutna u našim zajednicama (župnim i redovničkim)? Koliko se o tome govori i potiče i čini? Moramo li skrušeno priznati da je ta svijest malo prisutna u dušama naših vjernika, kao i u dušama svećenika i redovnika? Nije li vrijeme da si svi skupa posvijestimo „moj grijeh“ propustom?! Toliki mladi izaberu krive pozive i dođu na pogrešna mjesta, jer nije bilo nikoga tko bi s njima pričao, usmjerio ih. Svećenici, redovnici, obitelji, zajednice vjernika imaju svoju nezaobilaznu i važnu ulogu u rađanju, dozrijevanju i ostvarivanju zvanja. Dekret II. vatikanskog sabora „O službi i životu prezbitera“ (1965.) ističe da bi svećenicima u prvom redu trebala biti na srcu briga za nova zvanja. U tom smislu je potrebna razborita selekcija i ozbiljno ispitivanje svakoga pojedinoga mladića s obzirom na njegove ljudske, moralne, duhovne i intelektualne sposobnosti. Nestankom autoriteta čitava odgojna atmosfera kandidata koji su i tako „psihološki klimavi i krhki“ odiše „slobodarstvom“, što pogoduje stvaranju „kolebljivog“ i „klimavog karaktera“.

Suvremena Crkva stavlja problematiku duhovnih zvanja u okvir sveopće obnove putem nove evantelizacije kojoj su potrebni evangelizatori. Tako je pastoral zvanja bitno povezan s Crkvom i intimno uključen u njezin opći pastoral, a u Crkvi koja je sva poziv, svi su animatori zvanja (usp. „Nova zvanja za zovu Europu“, Zagreb, 2000., br. 25).

U pastoralu duhovnih zvanja važna su dva elementa:

1) Struktura, putovi i kanali koji će omogućiti širenje i kolanje potrebnih informacija i poticaja (na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini);

2. Sudionici uključeni u neposredni odgoj djece i mladih.

Budući da nije jednostavno uvijek oduševljavati i poticati na autentičnost evanđeoskog života, potrebni su jasni i ujednačeni načini poticani i vođeni od biskupijskog središta za pastoral zvanja. Može biti dragocjen pastoral zvanja među bolesnicima, koji ne poziva bolesne da jednostavno žrtvuju vlastito trpljenje za svećenička zvanja, nego im pomaže da, potpuno prihvaćaju tajnu koju bolest u sebi sadrži, žive događaj bolesti kao osobno zvanje koje bolesnik-vjernik ima dužnost živjeti za Crkvu i u Crkvi, ali ima i pravo da mu Crkva pomaže živjeti (usp. Nova zvanja, br. 26).

Važnost ambijenta i kontinuiranoga rada u pastoralu zvanja

Velika većina svećeničkih zvanja ima svoje početke već u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Ozbiljan rad s ministrantima uvelike može doprinijeti utvrđivanju i sazrijevanju klice zvanja. U radu s ministrancima potreban je veći sklad i struktura rada. Ministrante možemo dijeliti na. ministrante pripravnike (2. ili 3. razred), mlađe ministrante (4., 5. i 6. razred) i starije ministrante (7. i 8. razred i srednjoškolci). Svaka od ovih skupina ima svoj tjedni, mjesečni i godišnji ritam, na župskoj, ili dekanatskoj ili biskupijskoj razini kroz katehetsko-poučni, duhovno-sakramentalni i sportsko-rekreativni program.

Pastoral zvanja nalazi svoj životni prostor u pastoralu mladih. Zato je pastoral mladih potpun i djelotvoran ako se otvori potrebama zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanju poziva i poslanja. Gdje je u središtu okupljanja mladih Isus Krist, tu raste i oduševljenje da se krene za njim. Potrebne su zajednice mladih unutar župnih zajed nica.

Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnoga projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnoga traženja možda otkriti „svoju zvijezdu“ i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste po vrednotama.

Župa je prvo i najvažnije središte u promicanju svih zvanja. U tom smislu svećenik ima nezamjenjivu ulogu: zato ga treba uvijek poticati i raznim načinima senzibilizirati za ovu tako važnu stvar Crkve. Dobar primjer svećenika ima važan utjecaj u buđenju duhovnih zvanja u vlastitoj sredini. Postoji istina koja nas sve više uvjerava da se zvanja rađaju i uspijevaju samo ondje gdje postoji stanovito nadnaravno ozračje. U tom smislu je potrebno stvarati jako duhovno ozračje u župi kroz različite oblike pobožnosti malih obnoviteljskih skupina, kao i redovito klanjanje pred Presvetim s nakanom za duhovna zvanja. Dobro bi bilo jednom godišnje u župi organizirati tzv. Dane molitve za duhovna zvanja. Može to biti u Tjednu molitve za duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira ili u neko drugo prikladno vrijeme, sve u smislu buđenja brige i osjećaja za duhovna zvanja i kod svećenika i kod vjernika, a posebno kod djece i mladih. U ovu aktivnost svojim aktivnim sudjelovanjem mogu se uključiti sjemeništarci, bogoslovi, redovnici, redovnice, bračni parovi…

Govor pape Benedikta XVI. na teološkom skupu u organizaciji Zbora za kler

Potrebni su svećenici koji, ne slijedeći modu u kulturi, svjedoče Božju prisutnost u svijetu – srž je govora koji je papa Benedikt XVI., u petak, 12. ožujka, održao pred oko 700 biskupa i svećenika, sudionikâ teološkoga skupa koji je organizirao Zbor za kler. Osvrnuvši se na temu susreta, „Kristova vjernost, svećenikova vjernost“, Sveti je Otac istaknuo vrednotu celibata, te pozvao svećenike da se protive ograničavanjima koja bi svećenika željela pretvoriti u „socijalnoga djelatnika“.

Današnjem su svijetu potrebni svećenici koji su to u potpunosti. U prilikama raširene sekularizacije, koja Boga postupno isključuje iz javnoga područja, a teži i njegovu isključivanju iz zajedničke društvene svijesti, svećenik često izgleda izvan općega mišljenja, i to upravo zbog najdubljih vidika svoje službe, poput onoga da je on sveti čovjek, uzet od svijeta kako bi posredovao u korist svijeta, i u to poslanje poslan od Boga, a ne od ljudi – napomenuo je Sveti Otac te upozorio da je važno nadići opasna ograničavanja koja su, u proteklim desetljećima, svećenika prikazivala gotovo kao 'socijalnoga djelatnika', čime se moglo iznevjeriti i samo Kristovo svećeništvo.

Naprotiv, potrebno je i u naše vrijeme ponovno potvrditi vrednotu svetoga celibata – naglasio je Papa pojasnivši da je on istinsko proročanstvo Kraljevstva, izraz darivanja sebe Bogu i drugima. Kao što se pokazuje da je sve žurnije potrebna hermeneutika kontinuiteta, kako bi se na odgovarajući način shvatilo dokumente Drugoga vatikanskog sabora, isto se tako pokazuje potrebnom ona koju bismo mogli nazvati „hermeneutikom svećeničkoga kontinuiteta“ koja stiže sve do naših dana, polazeći od Isusa iz Nazareta, Gospodina i Krista, i prolazeći kroz dvije tisuće godina povijesti veličine i svetosti, kulture i milosrđa, koju je svećeništvo napisalo u svijetu – istaknuo je Sveti Otac.

Jako su potrebni svećenici koji svijetu govore o Bogu, i koji svijetu Boga predstavljaju; muškarci koji nisu podložni prolaznim kulturnim modama, nego su sposobni istinski živjeti slobodu koju može dati samo sigurnost u pripadanje Bogu – primijetio je Sveti Otac te istaknuo kako je najpotrebnije proroštvo, proroštvo vjernosti, koje polazeći od Kristove vjernosti čovječanstvu, kroz Crkvu i ministerijalno svećeništvo, vodi do življenja vlastita svećeništva u potpunome prianjanju Kristu i Crkvi. Svećenik, naime, ne pripada više sebi, nego je on Božje 'vlasništvo' – napomenuo je Papa te dodao kako to treba postati prepoznatljivo svima, i to kroz jasno svjedočanstvo. Kroz način razmišljanja, govora, suda o zbivanjima u svijetu, kroz služenje i ljubav, odnose s ljudima, pa i odjeću, svećenik treba crpiti proročku snagu iz svojega sakramentalnoga pripadanja, iz svoje dubine – napomenuo je Sveti Otac te istaknuo kako slijedom toga, svećenik treba sva nastojanja uložiti u izbjegavanje prevladavajućega mentaliteta koji vrednotu svećenika želi povezati, ne s njegovom biti nego njegovom službom, ne priznajući tako Božje djelo koje utječe na duboki identitet osobe svećenika, uobličavajući ga Sebi na neopoziv način.

Sveti je Otac potom istaknuo da je zvanje svećenika vrlo uzvišeno zvanje, te ono ostaje veliko otajstvo i za one koji su ga primili na dar. Naša ograničenja i naše slabosti trebaju nas potaknuti da taj dragocjeni dar, kojim nas je Krist uobličio sebi, čineći nas sudionicima Njegova spasenjskoga poslanja, živimo i čuvamo u dubokoj vjeri – rekao je Papa te uputio poticaj koji je za današnje svećenike i jedan od izazova. Dragi svećenici, muškarci i žene našega doba od nas traže samo to da u potpunosti budemo svećenici, i ništa drugo. Vjernici laici pronaći će u brojnim drugim osobama ono što im je ljudski potrebno, ali samo u svećeniku moći će pronaći Riječ Božju koja uvijek treba biti na njegovim usnama – rekao je na koncu Sveti Otac.

Svećeništvo je nadnaravni dar

Svećeništvo je u biti nadnaravni dar koji su uvijek svi pozvani priznati – istaknuo je nadbiskup Mauro Piacenza u pismu koje je, u prigodi Svećeničke godine, nedavno poslao svim svećenicima na svijetu.

Nadbiskup Piacenza, tajnik Zbora za kler, piše da dostojanstvo svećenika ne dolazi od ljudi, nego je ono čisti dar milosti. To se dostojanstvo, darovano od Svemogućega Oca, treba vidjeti u životu svećenikâ, posebno u njihovoj svetosti, te čovječnosti koja je ugodna i puna poniznosti i pastoralne ljubavi. Osim toga, ono se treba vidjeti u sjaju vjernosti Evanđelju i crkvenome nauku, u ozbiljnosti i svečanosti slavlja božanskih otajstava, kao i u svećeničkome odijelu. Kod svećenika sve treba podsjećati na to da je on primio nezasluženi dar, koji se ne može zaslužiti, a koji ga čini djelotvornom prisutnošću Apsolutnoga u svijetu – napomenuo je nadbiskup.

Evo zašto je svećenik pozvan, poučavanjem i slavljenjem sakramenata, te ponajviše vlastitim životom, voditi na putu posvećenja naroda koji mu je povjeren – stoji nadalje u pismu. Vjernost je divan susret između vjerne Božje slobode te stvorene i ranjene slobode čovjeka koji ipak, snagom Duha postaje sakramentalno sposoban voditi sve prema potpunome vođenju života. Taj poticaj, koji daleko od toga da svodi svećeničku službu na moralističke kategorije, pokazuje puninu života, život koji treba doista biti takav, te u potpunosti kršćanski – napomenuo je nadbiskup Piacenza na koncu pisma.

Duhovno i biološko očinstvo/majčinstvo

Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si se odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. Međutim, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se podrazumijeva da je 'biti automehaničar' sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu.

Čudno je kako se netko želi odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao 'nužnost bez koje nije moguće živjet' i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja 'liberalno-modernog' od 'konzervativno-zastarjelog'. Kako se, onda, netko u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – odluči prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.

Upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom 'zašto' i 'kada' se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelj ovog poziva. Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da se radi o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića a manifestira se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv jest potrebno vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje preko noći.

Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre 'padaju s neba' i kako je sasvim normalno da to bude netko iz nekog 'tamo' kraja, a nikako netko poznat.

Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On 'digao ruke' od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog a i sadašnjeg društvenog ambijenata, Njegov se nenametljivi glas, koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.

Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se 'lošom materijalnom situacijom' i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće ne će ni imati potomstva.

Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Strašna bolest koja uzima danak, a prezentan je primjer ploda modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu, jest SIDA. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod (bebu). U Zapadnom svijetu od SIDE najčešće obolijevaju narkomani, prostitutke (muške i ženske) i homoseksualci.

Prema izvješću UN-ova Programa za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS) danas u svijetu živi 33,2 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a samo tijekom ove godine ih je zaraženo 2,5 milijuna. Od toga je u 2007. umrlo 2,1 milijuna oboljelih. Većina (novo)zaraženih je s područja Afrike (68% od ukupnog broja). U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 656 osoba inficiranih ovim virusom a u BiH su, od 1986. (kad je registriran prvi slučaj) od kraja 2006. evidentirane 133 osobe.

Svijet je, svjestan činjeničnog stanja, od 1988. počeo obilježavati 01. prosinca kao Svjetski dan borbe protiv SIDA-e. Međutim, pitanje je hoće li uočiti uzroke i, sukladno tome, nastojati mijenjati mentalitet?

Proširujući misao pape Ivana Pavla II. možemo reći: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo/redovništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo: ''to je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja''.

Život kao poziv

Znakovi i strahovi u odabiru duhovnog poziva

Kada neka osoba osjeća poticaj za duhovni poziv, obično postoje neki znakovi koji mogu biti od pomoći. Važno je da budemo iskreni sami pred sobom, da ne glumimo jer je tu riječ o nama samima.

Postoje mnogi načini otkrivanja Božjega poziva.

Najčešći znakovi mogu biti:

- želim ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;

- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;

- iskreno suosjećanje s ljudima koji pate i traže pomoć;

- tzv. obični, normalni život koji sada živimo možda nam se sviđa, no ipak u svojoj dubini osjećamo da nešto nesotaje.

U svomu tome potrebno je biti iskren prema samome sebi i prema Bogu jer osoba koja je pozvana treba odgovoriti Bogu. Danas ima mnogo mladih osoba koje se boje duhovnog poziva i radije se skrivaju iza tisuću razloga da se ne odazovu. S druge pak strane, pogrešno je promatrati poziv od Boga kao nešto što čovjeka ne čini sretnim.

Ako nas Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve potrebno da bismo postali posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može dotičnome pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom dublje živeći poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otrije što zapravo Bog od nje želi, a ne da se npr. neku osobu uvjerava kako ima zvanje!

Strahovi i nesigurnost pri prepoznavanju i odlučivanju za duhovno zvanje

Sve govre navedeno vodi nas do zaključka da je duhovni poziv proces, kao uostalom i sve drugo u životu. Uvijek je bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja uvijek mjesta za slobodan izbor, inače to ne bi bio slobodan odgovor iz ljubavi. Zato je tino biti odlučan i s vjerom tražiti Božju volju kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Često puta nam se u razmišljanju i odluci za duhovni poziv znaju javljati određeni strahovi ili nesigurnosti, pa i  mnoga pitanja kao npr: je li to ono pravo? Da li me Gospodin, doista poziva da mu se stavim na raspolaganje? Pitanja i nesigurnosti je mnogo, ali odgovor i sigurnost nam može dati jedino Gospodin koji nas i poziva u službu.  

Prvi strah je: Nisam slobodan!

To si opravdavam time da već imam svoj životni progran, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni stil i ritam.

I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih svojih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje, odaziva se i kreće na daleki put. 

Drugi strah je: Nisam sposoban!

Netko može reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj zadnji korak. 

Tipičan primjer nam je za to Mojsije koji razgovara s Bogom pred goručim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega dopuštenje da Izraelci napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente kako ne bi išao u Egipat. Na kraju, kada je sve svoje ljudske razloge iscrpio, go vori: "Tko sam ja da idem pred faraona?" (Izl 3, 11). 

Treći strah: Nisam dostojan!

Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati duhovnome pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas u sebi nosi i iskustvo Božje ljubavi i blizine koja se za nas brinula i usmjeravala nas na ispravan put. Isus nam govori istim riječima kao i apostolu Pavlu: "Dosta ti je moja milost." (2 Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: "Jer kada sam slab, onda sam jak!" (" Kor 12, 10).  

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga!

To je potpuno krivo pitanje, jer npr. mladić i djevojka kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. I njihov život je, kao i osoba duhovnog poziva, pun neizvjesnosti i nesigurnosti, ali upravo u tome i jest 'čar' ljudkoga života. Uostalom, ni Blažena Djevica Marija nije tražila Anđela da joj dadne plan što će učiniti u slučaju bijeg u Egipat. To se jednostavno dogodilo, otišna je u nepoznato s Josipom i djetetom Isusom. U životu se, dakle, jednostavno mnoge stvari iznenada dogode, ali kad se već dogode također se iznenada i nađu mnoga rješenja!

Peti strah: Nemam dovoljno jamstvo!

U bilo kojem pozivu, ili poslovima, nikada nećemo imati apsolutno jamstvo ili sigurnost. Ono što je bitno jest naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni nas mogu usmjeravat, s nama tražiti Božju volju. Onaj tko nas prati može u nama lakše prepoznati klicu zvanja, no onaj tko treba donijeti konačnu odluku to mora učiniti apsolutno sam i u svojoj slobodi, dakle, bez ičijega nagovaranja ili obećavanje nekih stvari. Moramo se slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih jamstava koja često mogu stvarati samo pomutnju i teret u čovjekovu srcu i glavi. 

Šesti strah: Bojim se doživjet ću neuspjeh!

Ako iskreno promišljamo i odazovemo se, nećemo doživjeti neuspjeh svoga izbora. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo, popt sv. Franje Asiškog, postavljati pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?, ne možemo pogriješti. Bitno je sebi odgovoriti na ono što nosimo u svome srcu: "Gdje ti je blago ondje ti je i srce" (Sv. Augustin).

Ovi i slični strahovi i nesigurnosti uvijek će postojati, ali ako se ne odvažimo na ono više, nećemo postići svoje potpuno ljudsko i kršćansko ostvarenje. 

Molitva za duhovna zvanja

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička i redovnička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu supomenu
na Tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata, po kojima
neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa, koji neka šire
radost tvoga praštanja, putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama brine za zvanja
u svećeničkom služenju i redovničkom posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone
posvećene redovnike i redovnice
i sve koji su kršteni u Krista,
da bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.

To te molimo po Kristu
našem Gospodinu. Amen.