Slika svećenika nekoć i danas

 

Vremena se mijenjaju – i dobro je da je tako, jer se inače neke nepravde nikada ne bi dokrajčile niti bi se, u određenim kontekstima, dobrota mogla pokazati. Ipak, sve to ne znači kako na ovom svijetu ne postoje neke konstante koje ne bi jednako vrijedile za sva vremena. Vjerske istine, moralni zakoni, transcendentali..., istovjetni su kako nekoć tako i danas. Bez obzira što suvremeno društvo pretendira sve relativizirati, na kraju, vrlo često čak i nesvjesno, svojim postupcima potvrđuje suprotno. Kao i svaka druga diktatura tako je, očito, i diktatura relativizma osuđena na propast. Čovjek prema svojoj prirodi teži slobodi i izvršavanju božanskih zakona kao načela koja ju omogućavaju (za njega i njegovog bližnjega) te mu je u naravi boriti se protiv svega onoga što mu ne dopušta „biti svoj“. Stoga je očekivati da sljedeće stoljeće bude obilježeno upravo tom borbom. Naime, civilizacijski procesi idu prema tome da čovjekovo dostojanstvo bude načelo i zakon u svakom društvu i za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu društvenu ulogu. Ono se ne realizira samo riječima nego, prvotno, djelima i stavovima prema čovjeku.

 

Zbog toga i kada se govori o svećenicima i njihovu položaju u zajednici treba uvidjeti da deklarativno izražavanje poštovanja prema njima vrlo često ne prati i ono sadržajno, tj. bitno.

 

Slika svećenika u postmodernom društvu u mnogomu se promijenila, poglavito u odnosu na razdoblje prije 70-ih godina prošloga stoljeća. Ta promjena je dvosmjerna: svećenici u društvu ne izgledaju kao nekoć, ali ni društvo više ne poima ili traži da svećenik izgleda kao prije 50-ak godina.

Profil jednog svećenika ili redovnika prije se mogao opisati riječima da je to pobožan i povučen čovjek koji je uvijek u svojem službenom odijelu (kolaru ili habitu), Časoslovom ili krunicom u ruci. Na mnogim je područjima bio prava enciklopedija znanja, ali i analfabet kada je riječ o „sporednim“ događanjima kao što su: sport, zabava, glazba, film i moda. Njega nisu zanimale „prizemne“ stvari i zbog toga je dobro pazio kakvu literaturu čita, u kojem se društvu kreće i kako komunicira s ljudima. Stoga je postojao i strogo određeni način kako netko s njim treba razgovarati i kako ga oslovljavati. Takvoga je „pastira“i društvo uvažavalo bez obzira što su o njemu mnogi pogrdno govorili, posebno u onim sustavima koja nazivamo „bezbožnim“.

 

Današnji se, pak, svećenik u vanjštini u mnogomu razlikuje. Nerijetko je u „farmerkama“, bez očitih svećeničkih i redovničkih insignija (oznaka); umjesto cipela ima tenisice, a odijelo vrlo često zamijeni sportska odjeća. Časoslov i ako moli onda je to, skoro pa u načelu, privatna stvar – rijetko ga tko može vidjeti kako oko crkve ili po župnom dvorištu šeće dok to radi. No, zato on dosta zna o svemu onomu što je crkvenim osobama nekoć bilo nevažno i sporedno. S društvom će redovito izići „na piće“ i neće mu biti strano razgovarati o svim mogućim temama. On ima dosta onih koje smatra prijateljima, ali ne uživa ugled kao što su to osobe iz njegove „branše“ nekoć imale. Vrlo vjerojatno je da će ga najviše „oblatiti“ upravo oni koji s njim „popiju koju“. Oni poznaju i njegove loše strane, pa im on malo što može prigovoriti.

Osobito su tome podložni tzv. „kućni svećenici“ – oni koji se kod nekih obitelji tako udomaće, pa se bez njih ništa važno ne događa. Dakako da su tomu znatnim dijelom krivi sami svećenici, ali također i oni koji ih ustima časte, a srcem samo iskorištavaju. Takvo nešto je do sada viđeno u odnosu političara i „duhovnjaka“: oni koji su „bliskiji“ sa svećenikom dopuštaju si da ga izigraju gdje god stignu. A oni koji to nisu – pa čak i ne pripadaju Katoličkoj Crkvi – s puno se više poštovanja odnose prema njemu i instituciji koju predstavlja.

 

Nekoć je, dakle, biti župnikom, svećenikom i/ili redovnikom istovremeno značilo imati ugled i utjecaj u društvu, a danas to nije slučaj iz mnogo razloga. I to je razumljivo. No kada je riječ o sadržaju svećeničkoga „posla“, o svetinjama koje su mu povjerene, onda ne bi smjelo izostati dužno poštovanje. Istodobno, ni svećenik ne bi smio nekomu davati privilegije niti bi taj netko, zbog navodnoga prijateljstva, mogao omalovažavati ono što ulazi u opis svećeničkoga zvanja. Jer zbilja, ne može se sve relativizirati!

Oproštajno pismo majke sinu svećeniku

 

Dragi sine!

 

Prošlo je mnogo godina, mnogo molitava, žrtava, suza, neprospavanih noći i samoodricanja, do današnjeg dana, kad će dragi Bog dozvoliti da Mu prikažeš prvu svetu Misu na oltaru. Zato smo Mu danas od srca zahvalni što je odabrao našega sina za Svoga učenika, a tebi zahvaljujemo što si se odazvao riječima: ''Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša!''

 

Danas, kad zapjevaš ''Slava Bogu na visini'', bit će nam naplaćen sav naš trud. Pri prikazanju svoje prve Mise sjeti se svih koji su te godinama pomagali i prikaži ih Ocu nebeskome, moleći Ga da im On naplati. Moli se za našu jadnu župu u kojoj, nažalost, ima sve manje djece, a sve više napuštenih i nemoćnih. Prikaži Gospodinu sama sebe i moli Ga da te primi takva kakav jesi, nastojeći da uz Njegovu pomoć živiš za Krista i braću ljude, koji ti po Njegovoj providnosti budu povjereni.

 

Svjesni smo da time što si zaređen za svećenika za Tebe nije nastalo vrijeme odmora, nego još više i jače treba moliti za tebe, da živiš po Božjem zakonu, te da ni u kojoj prilici ne zaboraviš one riječi: ''Ti si svećenik dovijeka!''

 

Znamo dobro da je svećenički život težak, no prisustvovala sam jednoj Mladoj misi gdje su prilikom pozdrava dosta spominjali kako je danas svećenik ponižen, kako mnogo trpi, kako ga svijet ne razumije. Jednom riječju, moglo se razumjeti kako žali sam sebe. Ali, zar je danas lako biti u jednoj osobi žena koja živi i drži obećanje kod oltara; odgojitelj koji vrši dužnost obaju roditelja, voditi djecu putem Gospodnjim, dok na drugoj strani slušaju suprotno. Često biti krivo optužena, a ne možeš dokazati istinu? Da ne nabrajam sve dužnosti, dosta je samo jedno pitanje: Je li danas lako biti kršćanin, pravi kršćanin, a ne samo na papiru?

 

No, ne smijemo klonuti duhom u najtežim časovima, jer za vas svećenike, kao i za nas kršćane, vrijede iste Isusove riječi: ''Što se plašite, malovjerni?'' A za sav trud što ćeš ga podnijeti na zemlji, ne traži priznanje od ljudi, nego imaj čvrstu vjeru u Onoga koji je rekao: ''Velika je vaša plaća na nebesima.''

 

Dragi sine!

 

Kad dođeš na dužnost koju ti Gospodin preko ruku tvojih poglavara povjeri, budi blag prema svakome. Ako te tko vrijeđa, opet se sjeti Isusovih riječi: ''Oče, oprosti im.'' Gledaj da u tebi svako dijete nađe dobra roditelja, mladež iskrenog prijatelja, roditelji dobrog savjetnika, a svaki starac čvrst oslonac. Za svakoga nađi lijepu riječ, koja često više znači od svake materijalne pomoći. Svaki dan se sjeti knjige ''Nasljeduj Krista''! Budi u mislima uvijek s nama, koji ćemo te dnevno pratiti svojim molitvama i žrtvama.

 

Svi zajedno molimo našu Nebesku Majku Mariju i zaufano, ne dvojbeno, nego živom vjerom, i Ona će te pratiti i zagovarati kod Presvetog Srca svoga Sina, koji je rekao: ''Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.'' I tako će nam zajednički biti lakše prebroditi sve teškoće života. Još jednom: hvala svima koji su te pratili do Božjeg oltara. Neka sve naplati vječnom nagradom Presveto Trojstvo, kojemu neka je vječna hvala i slava u vijeka. Amen.

 

* Ovo pismo napisala je majka svome sinu koji je prvi put prikazao Misnu žrtvu. Željela je ostati anonimna!   

Tko smije podijeliti, a tko primiti sakrament svetog Reda?

 

Nalazimo se u razdoblju godine kada se po našoj domovini, odn. biskupijama rede novi svećenici i/ili đakoni. Taj događaj nam je prigoda da u nekoliko riječi opišemo taj sveti sakrament!

 

* * * *

 

Jedan od sedam Svetih sakramenata Katoličke crkve jest i Sveti red. To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Možemo reći i da je to sakrament apostolske službe koji ima svoja tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.

 Zašto se zove sakrament reda?

Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…

Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament.
Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.

 Tko može podijeliti ovaj sakrament?

 Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

Budući da je sakrament reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

 Tko može primiti ovaj sakrament?

 “Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.

Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.

U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.

 Koji su učinci sakramenta reda?

 

 NEIZBRISIV BILJEG

Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.

To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.

Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek.

Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

 MILOST DUHA SVETOGA

 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.

Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce.

Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu… 

U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda. 

Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.

Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

A sveti Arški župnik (Ivan Maria Vianey) kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.

 Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

Gospodin te zove? Odazovi se!

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' (sv. Ivan Pavao II.)

 

 

Dragi mladiću!

 

Ako razmišljaš o pozivu za svećenika i/ili redovnika tada su:

 

Dob, podrijetlo i stručna sprema: nevažni!

 

Neophodno: sposobnost za rad prema Mt 25, 35-36 kao i prema Kor 12, 4-6.

 

Radno vrijeme: neograničeno!

 

Plaća: sve prema Mt 25, 34 te Mt 25,40.

 

Potrebne kvalitete: srce veće od svijeta; svakodnevno spremno i velikodušno predavanje u Božje ruke; bezgranična vjera i nada te isključiva želja za služenjem Kristu i braći ljudima po primjeru sv. Franje Asiškog!

 

* * * *

 

Papa Franjo današnjim mladima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na njihovo pitanje i bojazan: A što ako pogriješimo?, Papa odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš!

KONTAKT OSOBA:

Fra Juro Šimić, promicatelj duhovnih zvanja

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

ILI: duhovno.zvanje@gmail.com

 

Odvaži se i reci Bogu: Evo me!

Više nego prije, danas se često događa da osoba koja želi krenuti putem duhovnog poziva - kao svećenik i/ili redovnik - nailazi na brojna protivljenja, osporavanja i odgovaranja sa svih strana, pa i od svojih najbližih (roditelja i drugih članova obitelji). Istina jeste da roditelji uvijek žele samo najbolje za svoju djecu koju su rodili i odgojili. Mnogo je onih koji nisu nikada razmišljali da je sreća slijediti Božju volju. Mnogi roditelji misle da nećeš biti sretan dok ne postaneš ono što oni žele.

 

Roditelji imaju različite planove, želje i snove za svoje sinove i kćeri. No, ukoliko nisu baš preveliki praktikanti u svojoj vjeri vjerojatno nikada nisu niti razmišljali o duhovnom pozivu kao životnom odabiru za svoju djecu; takvo nešto ruši njihove želje i planove. Ipak, svjedočanstva mnogih svećenika i redovnika govore da roditelji koji su se u početku protivili pozivu svoje djece, s vremenom, dožive istinsko obraćenje te i sami pronađu sreću bivajući otvoreni Božjoj riječi i volji.

Kada je u pitanju duhovni poziv tada slobodno možemo reći da se on ne javlja svakomu na isti način. Vrlo je malo svećenika i/ili redovnika koji su odmah i s apsolutnom sigurnošću i uvjerenjem otkrili svoj poziv. Npr. Franjo Asiški tu je sigurnost tražilo nekoliko godina pitajući se: Gospodine, što želiš od mene? Kada je Krist od Franje tražio ''Idi, popravi moju Crkvu'', on je najprije mislio da treba popraviti onu materijalnu građevinu. Tek poslije je shvatio da treba obnoviti onu živu Crkvu.
Stopostotna sigurnost duhovnog poziva odmah za početak nije niti potrebna. Život i rad, zajednička i osobna molitva, studij... tijekom svećeničke i/ili redovničke formacije jest vrijeme u kojemu se više i dublje otkriva poziv. Vrijeme formacije jest i vrijeme donošenja konačne odluke.   

''Biti svećenik, biti redovnik'' nije poziv za neke daleke i 'svete' i savršene ljude. Bog nas k sebi poziva u našoj ljudskoj slabosti i konkretnosti svagdašnjeg života, baš kao što je k sebi Isus pozvao apostole. Kad Bog k sebi poziva, tada više nije važno što ''ja želim'', nego je bitno što Bog očekuje od mene u mome životu!    

Koja je tvoja isprika?

 

Jakov je bio varalica,

Petar je imao tešku narav,

David je imao izvanbračnu aferu,

Noa se znao napiti,

Jona je bježao od Boga,

Pavao je bio ubojica,

Gideon je bio nesiguran,

Mirjam je bila tračerica,

Marta se stalno brinula,

Toma je sumnjao,

Sara je bila nestrpljiva,

Ilija je bio ćudljiv,

Mojsije je mucao,

Zakej je bio niska rasta,

Abraham je bio star, ...

Koja je TVOJA isprika???

Može li te Bog upotrijebiti?

On ne poziva osposobljene,

nego pozvane osposobljuje!

 

 

* * *

Ako se odlučiš, nemoj misliti da je Bog pri tome pogriješio!

Nemoj čekati da budeš savršen i dostojan!

Nemoj se obazirati na ono što će drugi reći!  

 

Mladići zainteresirani za duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) u svojim pitanjima kao i mogućnosti dolaska na iskustvo redovničkog i samostanskog života u našoj redovničkoj zajednici slobodni su se obratiti na:   

 

Fra JURO ŠIMIĆ OFMCap

E-mail: frajurofmcap@gmail.com
Ili: duhovno.zvanje@gmail.com 

Nedjelja Dobrog Pastira, 12. svibnja 2019.

Poruka pape Franje za 56. Svjetski dan molitve za zvanja

 

 

 

 

Hrabrost da se preuzme rizik za Božje obećanje

 

Draga braćo i sestre,

nakon živog i plodnog iskustva sinode posvećene mladima u listopadu prošle godine, nedavno smo proslavili 34. Svjetski dan mladih u Panami. Ova dva velika događaja omogućila su Crkvi da prigne svoje uho glasu Duha te životu mladih, njihovim pitanjima i brigama, njihovim problemima i nadama.

Vraćajući se na ono što sam imao priliku podijeliti s mladima u Panami, na ovaj Svjetski dan molitve za zvanja htio bih razmišljati o tome kako nas Gospodinov poziv čini nositeljima jednog obećanja i, istodobno, od nas traži hrabrost preuzeti na sebe rizik s Njim i za Njega. Htio bih se kratko zadržati na ta dva aspekta – obećanju i riziku – razmišljajući zajedno s vama nad evanđeoskim izvješćem o pozivu prvih učenikâ na Galilejskome jezeru (Mk 1,16-20).

Braća Šimun i Andrija te Jakov i Ivan obavljaju svoj svakodnevni ribarski posao. U ovom zahtjevnom zanimanju naučili su zakone prirode i katkad su im, kad su vjetrovi bili protivni i valovi se poigravali lađom, morali prkositi. Nekih bi dana uloženi trud i napor bio nagrađen obilnim ulovom, ali ponekad bi cijelu noć ribarili, a da ne bi napunili ni jednu mrežu te bi se vraćali na obalu umorni i razočarani. To su uobičajene životne situacije. Svatko od nas ima želje koje nosi u svome srcu, upušta se u aktivnosti za koje se nada da će uroditi plodom, izlazi na „more” mnogih mogućnosti tražeći pravi smjer koji će zadovoljiti našu žeđ za srećom.

Katkad uživamo u dobrom ulovu, a katkad se opet moramo hrabro boriti kako bismo spriječili da nam brod potope valovi ili se, pak, nositi s frustracijom kad vidimo da su nam mreže ostale prazne. Kao u povijesti svakog poziva, tako se i u ovome događa susret. Isus prolazi, vidi te ribare i prilazi im… To se isto nama dogodilo kad smo upoznali osobu s kojom smo na kraju odlučili dijeliti život u braku ili kad smo prvi put osjetili da nas privlači Bogu posvećeni život: bili smo iznenađeni susretom i u tome smo trenutku nazreli obećanje o radosti koja može ispuniti naš život. Tako se toga dana, kod Galilejskog jezera, Isus približio tim ribarima, prekinuvši »stanje zakočenosti u kojem se čovjek nađe kad postane rob navike« (Homilija za XXII. Svjetski dan posvećenog života, 2. veljače 2018.). I odmah im je obećao: »Učinit ću vas ribarima ljudi« (Mk 1,17).

Gospodinov poziv nije uplitanje Boga u našu slobodu; to nije kavez ili teret koji nam se svaljuje na pleća. Naprotiv, to je inicijativa puna ljubavi kojom nam Bog ide ususret i poziva nas da budemo dio velikog pothvata, otvarajući pred našim očima horizont većeg mora i obilnog ulova.

Bog ne želi da naš život bude banalan i predvidljiv, ne želi da budemo robovi svakodnevnih navika i inertni prema izborima koji bi mogli dati smisao našemu životu. Gospodin ne želi da se mirimo s tim da živimo od danas do sutra i mislimo da zapravo ne postoji ništa za što se isplati gorljivo zauzimati, gaseći unutarnji nemir traženja novih putova na svojem putovanju. Ako ponekad doživimo „čudesan ribolov”, to je zato što želi da otkrijemo da je svatko od nas pozvan, na različite načine, na nešto veliko i da nam životi ne bi smjeli biti zarobljeni u mrežama učmalosti i besmisla koji otupljuju i umrtvljuju srce. Ukratko, poziv je poticaj da se ne zaustavimo na obali s mrežama u rukama, nego da slijedimo Isusa na putu koji nam je pripremio radi naše sreće i za dobro onih koji su nam blizu.

Prihvaćanje tog obećanja svakako zahtijeva hrabrost donošenja odluke. Prvi učenici, koje je Isus pozvao da budu dio nečeg većeg, »odmah ostaviše mreže i pođoše za njim« (Mk 1,18). To znači da prihvaćanje Gospodinova poziva podrazumijeva usuditi se staviti sve na kocku i uhvatiti se ukoštac s velikim izazovom, ostavljajući sve što nas drži vezane za našu malu lađu i sprečava da donesemo konačnu odluku. Od nas se traži ona odvažnost koja nas snažno potiče na otkrivanje Božjega nauma o našem životu. Ukratko, kad se nađemo pred širokim morem poziva, ne možemo nastaviti popravljati svoje mreže na lađi koja nam daje sigurnost, nego se moramo pouzdati u Gospodinovo obećanje.

 Tu prvenstveno mislim na poziv na kršćanski život koji svi primamo krštenjem i koji nas uči da naš život nije plod slučajnosti, već dar: mi smo ljubljena Gospodinova djeca, okupljena u velikoj obitelji Crkve. Upravo se u crkvenoj zajednici kršćanski život rađa i razvija, osobito kroz liturgiju, koja nas uvodi u Božju riječ i milost sakramenata; tu se, od najranije dobi, učimo umijeću molitve i bratskog dijeljenja. Upravo zato što nas rađa na novi život i vodi nas Kristu, Crkva je naša majka. Stoga je moramo ljubiti i kad na njenom licu vidimo bore krhkosti i grijeha, te i sami pridonositi tome da bude još ljepša i blistavija, kako bi mogla svjedočiti Božju ljubav u svijetu.

Kršćanski život, nadalje, nalazi svoj izraz u onim odlukama koje, dok daju precizan smjer našoj »plovidbi« kroz život, također pridonose rastu Božjega kraljevstva u društvu. Tu mislim na one koji odluče sklopiti kršćansku ženidbu i zasnovati obitelj, kao i na mnoga zvanja vezana uz svijet rada i zanimanja, rad na karitativnom i polju solidarnosti, odgovorne društvene i političke zadaće, i tako dalje.

Ta nas zvanja čine nositeljima obećanja dobrote, ljubavi i pravde ne samo za nas same, nego i za društva i kulture u kojima živimo, kojima su potrebni hrabri kršćani i vjerodostojni svjedoci kraljevstva Božjega. U susretu s Gospodinom neki mogu osjetiti oduševljenost za poziv na posvećeni život ili svećeništvo. To otkriće može izazvati uzbuđenje i u isti mah plašiti, jer se osjećamo pozvanima postati „ribarima ljudi”, u lađi Crkve, kroz potpuno darivanje sebe i vjerno služenje evanđelju i braći. Ta odluka za sobom povlači upuštanje u rizik da se ostavi sve kako bi se slijedilo Gospodina i potpuno se posvetilo Njemu, te postalo suradnicima u Njegovu djelu. Na putu donošenja ove odluke mogu stajati mnoge vrste unutarnjeg otpora, jednako kao što se u sredinama u kojima je sekularizacija uzela velikoga maha, u kojima se čini da nema mjesta za Boga i evanđelje, može lako podleći obeshrabrenju i biti ophrvan »umorom nade« (Homilija na misi sa svećenicima, Bogu posvećenim osobama i laičkim pokretima, Panamá, 26. siječnja 2019.).

 A ipak nema veće radosti od te da se riskira život za Gospodina! Želio bih posebno vama mladima reći: ne budite gluhi na Gospodinov poziv! Ako vas On zove na taj put, ne uvlačite vesla u barku, nego se pouzdajte u Njega. Ne dopustite da vas pred visokim vrhuncima na koje nas Gospodin zove obuzme strah koji nas paralizira. Uvijek imajte na umu da onima koji ostave svoje mreže i lađu i pođu za njim Gospodin obećava radost novog života, koji ispunjava srce i daje životnost našem putovanju.

 Predragi, nije uvijek lako razaznati vlastiti poziv i pravilno usmjeriti svoj život. Zbog toga mora postojati obnovljena predanost čitave Crkve – svećenikā, redovnikā, pastoralnih djelatnika i odgojiteljā – da se, napose mladima, pruže prilike za slušanje i razlučivanje. Postoji potreba za pastoralom mladih i pastoralom zvanja koji pomaže u otkrivanju Božjeg nauma, prije svega kroz molitvu, razmatranje Božje riječi, euharistijsko klanjanje i duhovno praćenje.

 Kao što je tijekom Svjetskog dana mladih u Panami u nekoliko navrata jasno izišlo na vidjelo, naše bi oči uvijek trebale biti uprte u Mariju. I u životu te mlade žene poziv je bio ujedno i obećanje i rizik. Njezino poslanje nije bilo lako, ali ona nije dopustila da strah prevagne. Njezin »da, bio je da onih koji se žele uključiti i riskirati, staviti sve na kocku, bez ikakva drugog jamstva osim sigurnosti i svijesti da su nositelji jednoga obećanja. I zato pitam svakog od vas: osjećate li se nositeljima jednoga obećanja? Kakvo obećanje nosim u svome srcu da bih ga pronosio dalje? Marija je nesumnjivo imala teško poslanje, ali teškoće i izazovi koji su bili pred njom nisu bili razlog da kaže ne. Naravno da će naići na komplikacije, ali to ne bi bile iste one komplikacije koje se javljaju kad nas kukavičluk paralizira zato što nam sve nije unaprijed jasno ili sigurno« (Bdjenje s mladima, Panamá, 26. siječnja 2019.).

Na ovaj se Dan ujedinimo molitvi i molimo Gospodina da nam pomogne otkriti njegov plan ljubavi za naše živote i udijeli nam hrabrost da odvažno i bez straha koračamo putem koji je od početka On izabrao za svakoga od nas.

Iz Vatikana, 31. siječnja 2019.

 

Formacija u redovničkoj zajednici

Svećenikom i/ili redovnikom nitko ne postaje preko noći, nego se taj put sastoji od određenih odgojno-obrazovnih procesa. Program formacije od ulaska u samostan ili sjemenište pa sve do ređenja za svećenika uključuje razvoj osobe u duhovnom, osobnom, obrazovnom, kulturnom, svećeničkom i/ili redovničkom pogledu.

 

U procesu odgoja nastoji se mladu osobu usmjeriti prema cjelovitosti za život zajednice kao i za kvalitetu služenja u Crkvi. Stoga, odgoj u našoj redovničkoj zajednici jest proces koji uključuje nekoliko bitnih faza.

 

1. Proces razlučivanja

• a) osobna odluka
• b) razgovor s roditeljima
• c) razgovor s nekim svećenikom (duhovnikom)

2. Postulat(ura)

 

      U postulaturu ulaze mladići koji su već završili neku srednju školu, fakultet ili su možda već zaposleni. U ovoj početnoj fazi oni izbliza upoznavaju samostansko-redovnički život, a zajednica sa svoje strane upoznaje kandidate te im nastoji pomoći da sazriju u svojoj odluci nasljedovanja Krista i Evanđelja.

 

3. Novicijat (godina ''kušnje'')

• a) primanje i oblačenje redovničkog odijela ili habita
• b) vrijeme studija o redovničkim zavjetima, o franjevačkom načinu života i rada, dublje razumijevanje osobnog poziva na Bogu posvećeni život
• c) u redovitim prilikama novicijat ili ''godina kušnje'' traje godinu dana

4. Jednostavni (privremeni) zavjeti

• a) po završetku godine novicijata, novak podnosi Molbu za polaganje prvih redovničkih zavjeta
• b) pismeni odgovor Uprave provincije na Molbu za zavjete
• c) ako je odgovor pozitivan, novak se pripušta polaganju prvih zavjeta (siromaštvo, čistoća, poslušnost)
• d) upis na filozofsko-teološki studij (ako kandidat želi biti svećenik)

5. Svečani (doživotni) zavjeti

 

Redovnik s privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski hod kroz teološki i odgojni studij u za to određenoj samostanskoj zajednici. U našoj Provinciji ta kuća odgoja za naše studente filozofsko-teološkog studija nalazi se u Zagrebu (samostan sv. Mihaela ark.)

Taj proces razvoja svakog kandidata, uz samostansku zajednicu, prati magistar ili odgojitelj. Nakon tri ili više godina života u privremenim zavjetima, kandidat treba provincijalu uputiti Molbu za polaganje doživotnih zavjeta. Po njima onda postaje i punopravnim članom Reda i Provincije.

 

 

6. Ređenje za đakona i svećenika

 

Redovnik sa svečanim (doživotnim) zavjetima, kad ispuni sve potrebne uvjete s obzirom na propisani studij i redovnički odgoj, može pristupiti primanju sv. Reda đakonata. Đakonat redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. Vrijeme đakonata podijeljeno je na dva dijela: pohađanje posebnih predavanja i polaganje ispita važnih za kasnije svećeničko poslanje i djelovanje. Osim toga, đakonska godina predviđa i vršenje konkretnih zadaća u pastoralu u nekom našem samostanu ili župi. Nakon đakonske prakse slijedi primanje sv. Reda prezbiterata te konkretno svećeničko djelovanje.

 

 

Služiti Bogu i ljudima kao časni brat  

 

U duhovnom pozivu i redovničkoj zajednici osim svećenika moguće je biti i časni brat - brat laik. Naš Kapucinski red zasniva se na bratstvu, odn. na činjenici da smo svi međusobno braća. Zato kod nas, uz braću svećenike, kao punopravni članovi zajednice djeluju u braća laici. Oni danas mogu vršiti čitavi niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno djelovanje samostana i zajednice, sudjelujući na taj način u poslanju Reda, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima.

 

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako neki misle - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili fakultet, nego je to zvanje koje ima svoj duboki evanđeoski i kršćanski smisao, značenje i identitet. Kandidati za braću laike imaju u svemu zajednički foramciju (počevši od postulature pa do polaganja doživotnih zavjeta) s onima koji se u Redu pripremaju ili žele biti svećenici.

 

* Mladići zainteresirani za duhovni poziv - svećenički i/ili redovnički - u svojim pitanjima, dilemama i pojašnjenjima slobodni su kontaktirati:

 

Fra Juro Šimić, promicatelj duhovnih zvanja

Sv. L. Mandića 41, 10040 Zagreb

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com