Govor pape Benedikta XVI. na teološkom skupu u organizaciji Zbora za kler

Potrebni su svećenici koji, ne slijedeći modu u kulturi, svjedoče Božju prisutnost u svijetu – srž je govora koji je papa Benedikt XVI., u petak, 12. ožujka, održao pred oko 700 biskupa i svećenika, sudionikâ teološkoga skupa koji je organizirao Zbor za kler. Osvrnuvši se na temu susreta, „Kristova vjernost, svećenikova vjernost“, Sveti je Otac istaknuo vrednotu celibata, te pozvao svećenike da se protive ograničavanjima koja bi svećenika željela pretvoriti u „socijalnoga djelatnika“.

Današnjem su svijetu potrebni svećenici koji su to u potpunosti. U prilikama raširene sekularizacije, koja Boga postupno isključuje iz javnoga područja, a teži i njegovu isključivanju iz zajedničke društvene svijesti, svećenik često izgleda izvan općega mišljenja, i to upravo zbog najdubljih vidika svoje službe, poput onoga da je on sveti čovjek, uzet od svijeta kako bi posredovao u korist svijeta, i u to poslanje poslan od Boga, a ne od ljudi – napomenuo je Sveti Otac te upozorio da je važno nadići opasna ograničavanja koja su, u proteklim desetljećima, svećenika prikazivala gotovo kao 'socijalnoga djelatnika', čime se moglo iznevjeriti i samo Kristovo svećeništvo.

Naprotiv, potrebno je i u naše vrijeme ponovno potvrditi vrednotu svetoga celibata – naglasio je Papa pojasnivši da je on istinsko proročanstvo Kraljevstva, izraz darivanja sebe Bogu i drugima. Kao što se pokazuje da je sve žurnije potrebna hermeneutika kontinuiteta, kako bi se na odgovarajući način shvatilo dokumente Drugoga vatikanskog sabora, isto se tako pokazuje potrebnom ona koju bismo mogli nazvati „hermeneutikom svećeničkoga kontinuiteta“ koja stiže sve do naših dana, polazeći od Isusa iz Nazareta, Gospodina i Krista, i prolazeći kroz dvije tisuće godina povijesti veličine i svetosti, kulture i milosrđa, koju je svećeništvo napisalo u svijetu – istaknuo je Sveti Otac.

Jako su potrebni svećenici koji svijetu govore o Bogu, i koji svijetu Boga predstavljaju; muškarci koji nisu podložni prolaznim kulturnim modama, nego su sposobni istinski živjeti slobodu koju može dati samo sigurnost u pripadanje Bogu – primijetio je Sveti Otac te istaknuo kako je najpotrebnije proroštvo, proroštvo vjernosti, koje polazeći od Kristove vjernosti čovječanstvu, kroz Crkvu i ministerijalno svećeništvo, vodi do življenja vlastita svećeništva u potpunome prianjanju Kristu i Crkvi. Svećenik, naime, ne pripada više sebi, nego je on Božje 'vlasništvo' – napomenuo je Papa te dodao kako to treba postati prepoznatljivo svima, i to kroz jasno svjedočanstvo. Kroz način razmišljanja, govora, suda o zbivanjima u svijetu, kroz služenje i ljubav, odnose s ljudima, pa i odjeću, svećenik treba crpiti proročku snagu iz svojega sakramentalnoga pripadanja, iz svoje dubine – napomenuo je Sveti Otac te istaknuo kako slijedom toga, svećenik treba sva nastojanja uložiti u izbjegavanje prevladavajućega mentaliteta koji vrednotu svećenika želi povezati, ne s njegovom biti nego njegovom službom, ne priznajući tako Božje djelo koje utječe na duboki identitet osobe svećenika, uobličavajući ga Sebi na neopoziv način.

Sveti je Otac potom istaknuo da je zvanje svećenika vrlo uzvišeno zvanje, te ono ostaje veliko otajstvo i za one koji su ga primili na dar. Naša ograničenja i naše slabosti trebaju nas potaknuti da taj dragocjeni dar, kojim nas je Krist uobličio sebi, čineći nas sudionicima Njegova spasenjskoga poslanja, živimo i čuvamo u dubokoj vjeri – rekao je Papa te uputio poticaj koji je za današnje svećenike i jedan od izazova. Dragi svećenici, muškarci i žene našega doba od nas traže samo to da u potpunosti budemo svećenici, i ništa drugo. Vjernici laici pronaći će u brojnim drugim osobama ono što im je ljudski potrebno, ali samo u svećeniku moći će pronaći Riječ Božju koja uvijek treba biti na njegovim usnama – rekao je na koncu Sveti Otac.

Svećeništvo je nadnaravni dar

Svećeništvo je u biti nadnaravni dar koji su uvijek svi pozvani priznati – istaknuo je nadbiskup Mauro Piacenza u pismu koje je, u prigodi Svećeničke godine, nedavno poslao svim svećenicima na svijetu.

Nadbiskup Piacenza, tajnik Zbora za kler, piše da dostojanstvo svećenika ne dolazi od ljudi, nego je ono čisti dar milosti. To se dostojanstvo, darovano od Svemogućega Oca, treba vidjeti u životu svećenikâ, posebno u njihovoj svetosti, te čovječnosti koja je ugodna i puna poniznosti i pastoralne ljubavi. Osim toga, ono se treba vidjeti u sjaju vjernosti Evanđelju i crkvenome nauku, u ozbiljnosti i svečanosti slavlja božanskih otajstava, kao i u svećeničkome odijelu. Kod svećenika sve treba podsjećati na to da je on primio nezasluženi dar, koji se ne može zaslužiti, a koji ga čini djelotvornom prisutnošću Apsolutnoga u svijetu – napomenuo je nadbiskup.

Evo zašto je svećenik pozvan, poučavanjem i slavljenjem sakramenata, te ponajviše vlastitim životom, voditi na putu posvećenja naroda koji mu je povjeren – stoji nadalje u pismu. Vjernost je divan susret između vjerne Božje slobode te stvorene i ranjene slobode čovjeka koji ipak, snagom Duha postaje sakramentalno sposoban voditi sve prema potpunome vođenju života. Taj poticaj, koji daleko od toga da svodi svećeničku službu na moralističke kategorije, pokazuje puninu života, život koji treba doista biti takav, te u potpunosti kršćanski – napomenuo je nadbiskup Piacenza na koncu pisma.

Duhovno i biološko očinstvo/majčinstvo

Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si se odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. Međutim, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se podrazumijeva da je 'biti automehaničar' sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu.

Čudno je kako se netko želi odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao 'nužnost bez koje nije moguće živjet' i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja 'liberalno-modernog' od 'konzervativno-zastarjelog'. Kako se, onda, netko u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – odluči prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.

Upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom 'zašto' i 'kada' se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelj ovog poziva. Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da se radi o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića a manifestira se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv jest potrebno vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje preko noći.

Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre 'padaju s neba' i kako je sasvim normalno da to bude netko iz nekog 'tamo' kraja, a nikako netko poznat.

Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On 'digao ruke' od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog a i sadašnjeg društvenog ambijenata, Njegov se nenametljivi glas, koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.

Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se 'lošom materijalnom situacijom' i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće ne će ni imati potomstva.

Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Strašna bolest koja uzima danak, a prezentan je primjer ploda modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu, jest SIDA. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod (bebu). U Zapadnom svijetu od SIDE najčešće obolijevaju narkomani, prostitutke (muške i ženske) i homoseksualci.

Prema izvješću UN-ova Programa za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS) danas u svijetu živi 33,2 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a samo tijekom ove godine ih je zaraženo 2,5 milijuna. Od toga je u 2007. umrlo 2,1 milijuna oboljelih. Većina (novo)zaraženih je s područja Afrike (68% od ukupnog broja). U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 656 osoba inficiranih ovim virusom a u BiH su, od 1986. (kad je registriran prvi slučaj) od kraja 2006. evidentirane 133 osobe.

Svijet je, svjestan činjeničnog stanja, od 1988. počeo obilježavati 01. prosinca kao Svjetski dan borbe protiv SIDA-e. Međutim, pitanje je hoće li uočiti uzroke i, sukladno tome, nastojati mijenjati mentalitet?

Proširujući misao pape Ivana Pavla II. možemo reći: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo/redovništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo: ''to je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja''.

Život kao poziv

Znakovi i strahovi u odabiru duhovnog poziva

Kada neka osoba osjeća poticaj za duhovni poziv, obično postoje neki znakovi koji mogu biti od pomoći. Važno je da budemo iskreni sami pred sobom, da ne glumimo jer je tu riječ o nama samima.

Postoje mnogi načini otkrivanja Božjega poziva.

Najčešći znakovi mogu biti:

- želim ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;

- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;

- iskreno suosjećanje s ljudima koji pate i traže pomoć;

- tzv. obični, normalni život koji sada živimo možda nam se sviđa, no ipak u svojoj dubini osjećamo da nešto nesotaje.

U svomu tome potrebno je biti iskren prema samome sebi i prema Bogu jer osoba koja je pozvana treba odgovoriti Bogu. Danas ima mnogo mladih osoba koje se boje duhovnog poziva i radije se skrivaju iza tisuću razloga da se ne odazovu. S druge pak strane, pogrešno je promatrati poziv od Boga kao nešto što čovjeka ne čini sretnim.

Ako nas Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve potrebno da bismo postali posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može dotičnome pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom dublje živeći poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otrije što zapravo Bog od nje želi, a ne da se npr. neku osobu uvjerava kako ima zvanje!

Strahovi i nesigurnost pri prepoznavanju i odlučivanju za duhovno zvanje

Sve govre navedeno vodi nas do zaključka da je duhovni poziv proces, kao uostalom i sve drugo u životu. Uvijek je bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja uvijek mjesta za slobodan izbor, inače to ne bi bio slobodan odgovor iz ljubavi. Zato je tino biti odlučan i s vjerom tražiti Božju volju kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Često puta nam se u razmišljanju i odluci za duhovni poziv znaju javljati određeni strahovi ili nesigurnosti, pa i  mnoga pitanja kao npr: je li to ono pravo? Da li me Gospodin, doista poziva da mu se stavim na raspolaganje? Pitanja i nesigurnosti je mnogo, ali odgovor i sigurnost nam može dati jedino Gospodin koji nas i poziva u službu.  

Prvi strah je: Nisam slobodan!

To si opravdavam time da već imam svoj životni progran, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni stil i ritam.

I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih svojih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje, odaziva se i kreće na daleki put. 

Drugi strah je: Nisam sposoban!

Netko može reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj zadnji korak. 

Tipičan primjer nam je za to Mojsije koji razgovara s Bogom pred goručim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega dopuštenje da Izraelci napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente kako ne bi išao u Egipat. Na kraju, kada je sve svoje ljudske razloge iscrpio, go vori: "Tko sam ja da idem pred faraona?" (Izl 3, 11). 

Treći strah: Nisam dostojan!

Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati duhovnome pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas u sebi nosi i iskustvo Božje ljubavi i blizine koja se za nas brinula i usmjeravala nas na ispravan put. Isus nam govori istim riječima kao i apostolu Pavlu: "Dosta ti je moja milost." (2 Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: "Jer kada sam slab, onda sam jak!" (" Kor 12, 10).  

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga!

To je potpuno krivo pitanje, jer npr. mladić i djevojka kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. I njihov život je, kao i osoba duhovnog poziva, pun neizvjesnosti i nesigurnosti, ali upravo u tome i jest 'čar' ljudkoga života. Uostalom, ni Blažena Djevica Marija nije tražila Anđela da joj dadne plan što će učiniti u slučaju bijeg u Egipat. To se jednostavno dogodilo, otišna je u nepoznato s Josipom i djetetom Isusom. U životu se, dakle, jednostavno mnoge stvari iznenada dogode, ali kad se već dogode također se iznenada i nađu mnoga rješenja!

Peti strah: Nemam dovoljno jamstvo!

U bilo kojem pozivu, ili poslovima, nikada nećemo imati apsolutno jamstvo ili sigurnost. Ono što je bitno jest naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni nas mogu usmjeravat, s nama tražiti Božju volju. Onaj tko nas prati može u nama lakše prepoznati klicu zvanja, no onaj tko treba donijeti konačnu odluku to mora učiniti apsolutno sam i u svojoj slobodi, dakle, bez ičijega nagovaranja ili obećavanje nekih stvari. Moramo se slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih jamstava koja često mogu stvarati samo pomutnju i teret u čovjekovu srcu i glavi. 

Šesti strah: Bojim se doživjet ću neuspjeh!

Ako iskreno promišljamo i odazovemo se, nećemo doživjeti neuspjeh svoga izbora. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo, popt sv. Franje Asiškog, postavljati pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?, ne možemo pogriješti. Bitno je sebi odgovoriti na ono što nosimo u svome srcu: "Gdje ti je blago ondje ti je i srce" (Sv. Augustin).

Ovi i slični strahovi i nesigurnosti uvijek će postojati, ali ako se ne odvažimo na ono više, nećemo postići svoje potpuno ljudsko i kršćansko ostvarenje. 

Molitva za duhovna zvanja

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička i redovnička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu supomenu
na Tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata, po kojima
neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa, koji neka šire
radost tvoga praštanja, putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama brine za zvanja
u svećeničkom služenju i redovničkom posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone
posvećene redovnike i redovnice
i sve koji su kršteni u Krista,
da bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.

To te molimo po Kristu
našem Gospodinu. Amen.

Božji poziv

Draga braćo i sestre, liturgija ove pete nedjelje kroz godinu predstavlja nam temu Božjeg poziva. U divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina i obuzet je velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10). U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

U ovoj Svećeničkoj godini, molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju i da oni koji osjete Gospodinov poziv slijediti ga, nakon potrebnog razaznavanja poziva, znaju odgovoriti velikodušno, ne uzdajući se u vlastite snage, nego otvarajući se djelovanju milosti. Na osobit način, pozivam svećenike da ožive svoju velikodušnu raspoloživost odgovoriti svakoga dana na Gospodinov poziv istom onom poniznošću i vjerom kojom su to učinili Izaija, Petar i Pavao.

Svetoj Djevici povjeravamo sva zvanja, osobito ona za redovnički i svećenički život. Neka Marija u svakom probudi želju izgovoriti vlastiti "da" Gospodinu s radošću i punim predanjem.

* Nagovor pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji, nedjelja 7. veljače 2010.

Redovništvo je most prema Bogu

Posvećeni život je znak besplatnosti i ljubavi u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu kratkotrajnoga i dobiti, ustvrdio je papa Benedikt XVI. u homiliji na Večernjoj molitvi u bazilici sv. Petra na blagdan Gospodinova prikazanja, 2. veljače o. g., kada se u čitavoj Crkvi moli za zvanja posvećenoga života.

Obraćajući se redovnicama i redovnicima, Papa je istaknuo kako redovničko zvanje svjedoči izobilje besplatne Stvoriteljeve ljubavi te uzajamno traženje između Boga i čovjeka. Posvećena osoba, sama po sebi, takoreći predstavlja most prema Bogu za sve one koji ju sretnu, opomena je i usmjerenje. To je zahvaljujući posredovanju Isusa Krista, koji je Očev posvećeni. On je temelj. On, koji je dijelio našu krhkost, da bismo i mi mogli sudjelovati u njegovoj božanskoj naravi, kazao je Papa.

Govoreći kako je bitno zahvaljivati Gospodinu za posvećeni život, rekao je da bi svijet bio puno siromašniji da njega nije bilo. Zanemarujući površne procjene svrhovitosti, posvećeni je život važan upravo zbog toga što je znak besplatnosti i ljubavi, tim više u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu prolaznog i probitačnoga. Posvećeni život naprotiv svjedoči izobilje ljubavi koja potiče na gubljenje života kao odgovor na izobilje Gospodinove ljubavi, koji je poradi nas prvi izgubio svoj život, pojasnio je Benedikt XVI.

Govoreći izravno zajednicama koje žive u klauzuri, Papa je rekao da one sa svojom osobitom obvezom vjernosti Gospodinu, u prebivanju pod križem, često obavljaju vikarsku ulogu, sjedinjenje s Kristom Muke, uzimajući na sebe patnje i kušnje drugih i radosno prikazujući sve za spas svijeta.

Govoreći pak o posvećenim osobama koje osjećaju teret svakodnevnog umora, rekao je kako misli na stare redovnike i redovnice, na bolesne, na one koji u svome apostolatu nailaze na poteškoće. Nitko od njih nije beskoristan, jer ih Gospodin pridružuje prijestolju milosti. Oni su zaista dragocjen dar za Crkvu i za svijet, žedan Boga i njegove riječi, dodao je Papa.

Papa Benedikt XVI. o redovnicima

Korjenito nasljedovanje Isusa, to je jedna od brojnih definicija Benedikta XVI. o redovnicima, čiji se dan, tradicionalno, obilježava 2. veljače, na blagdan Gospodinova prikazanja.

Naziva ih se posvećeni a kao brojni drugi odabrali su nasljedovati Isusa, ali se možda ni u kome kao u njima u potpunosti, providno, ne nazire Njegov lik. Muškarci i žene nekog dana u njihovu životu su bili, poradi neke rečenice, susreta, duševnoga pokreta – zahvaćeni snagom karizme i stoga su se odrekli obiteljske ljubavi, dugogodišnjih osobnih planova, materijalne sigurnosti, taženja mjesta u društvu da omoguće neodoljivom nutarnjem nadahnuću da postanu obitelj, projekt, dobro i identitet. Njihova osobna povijest u vrijeme njihova poziva postaje povijest opće Crkve i umetak velikoga mozaika koji je evanđelje sagradilo u dvotisućnoj povijesti karizma. Na molitvi Večernje 2. veljače tijekom pontifikata, a koju će i sutra predvoditi s početkom u 17 sati i trideset minuta u bazilici svetoga Petra, Papa je s velikim poštovanjem i divljenjem tumačio obilježja posvećena života, nazvavši ga „posvemašnjim nasljedovanjem Isusa“.

Kao što je ustvari Isusov život, u poslušnosti i odanosti Ocu, živuća prispodoba o 'Bogu s nama', tako i stvarna privrženost posvećenih osoba Bogu i braći biva za današnji svijet rječiti znak kraljevstva Božjega (...). Njihovo je potpuno predanje u Kristove ruke i Crkve snažno i jasno naviještanje Božje nazočnosti našim suvremenicima. Dar svjetla, povlašteni put: brojne su definicije za izbor života koji zahtijeva, bez obzira na različite oblike u kojima se može očitovati, – tvrdi Sveti Otac – istu reakciju: „bezrezervni odgovor“ na Božji poziv. Tako se događa – primijetio je Papa – da „znak proturječja“ životâ sasvim potrošenih za nebesko kraljevstvo, u očitoj suprotnosti s logikom svijeta, otkriva svijetu „često zanemarivane istine“: Sa svojim primjerom nerijetko zbunjenome svijetu, koji ustvari sve više žudi za smislom, naviještaju da je Bog gospodar života. Birajući poslušnost, siromaštvo i čistoću poradi nebeskoga kraljevstva, svjedoče da nikakva privrženost i ljubav prema stvarima nije kadra sasvim zasititi srce; da je zemaljski život više-manje dugo iščekivanje susreta 'licem u lice' s božanskim zaručnikom.

Za Crkvu je, dakle, svetkovina Gospodinova prikazanja prigoda da zahvali Kristu za trajnu vatru koja dvadeset stoljeća pali srce brojnih zaljubljenika u evanđelje. Plamen Duha Svetoga koji u velikodušnome srcu tih osoba – tvrdi Sveti Otac – „novim svjetlom“osvjetljava onaj posebni naglasak riječi Božje koja je u njihovo doba prosvijetlila utemeljitelje i utemeljiteljice raznih redovničkih ustanova. Duh Sveti privlači neke osobe da na korjenit način žive evanđelje i da ga pretaču u velikodušniji način nasljedovanja. Tako se iz njega rađa djelo, redovnička obitelj koja, sa svojom nazočnošću, na svoj način biva živo tumačenje Božje riječi. Nastajanje karizmi posvećenoga života – kaže II. vatikanski sabor – može se dakle tumačiti kao Kristovo očitovanje kroz vjekove, kao živo evanđelje koje se aktualizira u uvijek novim oblicima – kazao je Benedikt XVI. 2008. godine.

A kad životne teškoće i raznovrsni izazovi modernoga doba s namazom umora i obeshrabrenja, zatamne kristal redovničkoga zvanja, dragi redovnici – rekao je Papa 2007. godine – budite sigurni, jer je posvećeni život „božanski dar“, da ga sam Bog prema svojim nacrtima vodi dobrome svršetku“. A između brojnih uzora na kojima se moguće nadahnuti Benedikt XVI. je ukazao na svetoga Pavla: Možemo reći da on pripada onome mnoštvu „mističnih graditelja“, čiji je život ujedno kontemplativan i aktivan, otvoren Bogu i ljudima kako bi obavljao učinkovitu službu evanđelju – ustvrdio je Benedikt XVI. 2009. godine govoreći o svetome Pavlu.