Ona je to vlastitom naravi „sakramenta“, „znaka“ i „sredstva“, u kojemu odzvanja i ispunja se poziv svakog kršćanina.
„Zvanje za prezbiterat treba ljudske posrednike. Povlaštena posrednica je Crkva. Zvanje svakog prezbitera je u Crkvi i za Crkvu: za nju se ispunja takav poziv. Iz toga slijedi da svaki prezbiter od Gospodina preko Crkve prima zvanje kao milosni dar.“
Sloboda je bitna sastavnica poziva; sloboda koja se, u pozitivnom odgovoru, označuje kao duboko osobno prianjanje, kao darivanje ljubavi, tj. kao uzvraćanje ljubavi Darivatelju, odnosno Bogu koji poziva. U svom dostojanstvu i odgovornosti svećeničkog naroda, Crkva u molitvi i liturgijskom slavlju ima bitne momente pastorala zvanja. Hraneći se Božjom riječi, kršćanska molitva stvara najpogodniji prostor u kojemu svatko može otkriti istinu vlastitog „bića“, osobni identitet i neponovljivi plan koji mu Otac povjerava. Crkva vrši svoje poslanje onda kada vodi svakog vjernika otkrivanju i življenju vlastitog poziva u slobodi i ljubavi. Služenje ljubavi temeljni je smisao svakog poziva koji se na poseban način ostvaruje u prezbiterskom zvanju.
Djelatni subjekt pastorala zvanja je crkvena zajednica kao takva. To znači da svi članovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja. Prvotna odgovornost pastorala, usmjerenoga prema svećeničkim zvanjima, pripada biskupu koji ju je prvi pozvan živjeti. Svi su svećenici solidarni i suodgovorni s njim u traženju i promicanju prezbiterskog zvanja. Posebna je, pak, odgovornost povjerena kršćanskoj obitelji koja snagom sakramenta ženidbe na vlastit i poseban način sudjeluje u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke. „I vjernici laici, posebno vjeroučitelji, nastavnici, odgojitelji, voditelji pastorala mladih, svaki sa svojim sredstvima i načinima, imaju veliko značenje u pastoralu svećeničkih zvanja.“
* priređeno prema Apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis!
Nema komentara:
Objavi komentar