Crkva, biskupi, svećenici... fratri

 

Katoličku Crkvu sačinjavaju svi kršteni koji ujedno tvore Božji narod, a koji praktično živi podijeljen po teritorijalnom principu u biskupijama.

Katolička Crkva hijerarhijska je ustanova. Riječ koju tako često upotrebljavamo ne samo za crkvene stupnjeve vlasti, nego i za stupnjevanje vlasti i poretka općenito, dolazi iz grčkog govornog područja, a znači »sveta vlast« (hieros = svet i arhos ‑ vladar, vođa). Hijerarhija Katoličke crkve danas se sastoji od pape, biskupa, svećenika, đakona i pripadnika nižih redova. Ovu vlast kršćani stječu primanjem sakramenta svetog reda koji ima tri stupnja: episkopat, prezbiterat i đakonat.

Ovi nazivi dolaze također iz grčkog jezika. Episkopos, ili kod nas stegnuto biskup, (grčki episkopos ‑ nadglednik) je najviši stupanj svećeništva. Prezbiter (presbis ‑ stariji) je pojam kojim se označavao starješina, ili jednostavno stariji, iskusniji čovjek, jer su za takve u prvom kršćanstvu birani iskusni obiteljski ljudi koji su svoje ukućane uzorno odgojili da mogu biti primjer i vođe ostalima. Ovaj je na rimskom upravnom području s vremenom dobio ime sacerdos, što je kod nas prevedeno kao svećenik. Đakon (diakonos ‑ poslužitelj kod stola ili suvremenim jezikom rečeno: konobar) je bio prvotno zadužen da se brine za siromahe i da poslužuje u liturgijskom slavlju.

 U ranom kršćanstvu biskup je bio središnji i glavni voditelj zajednice vjernika u jednom gradu. Njemu su pomagali svećenici, đakoni i ostalo pomoćno osoblje. On je slavio euharistiju ‑ misu i dijelio sakramente. Biskupi većih gradova (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i u četvrtom stoljeću Konstantinopol ‑ Carigrad) dobili su naziv patrijarh (od patria ‑ pleme i arhos ‑ vladar). Rimski biskup je s vremenom  dobio naziv papa (grčki papas ‑ otac) koji se (kao ni patrijarh), što se sakramenta reda tiče, ni po čemu ne razlikuje od biskupa.

 Kršćanstvo se na početku širilo uglavnom po gradovima, dok su stanovnici sela i dalje držali staru mnogobožačku vjeru, ali se samo zato nisu nazivali pogani jer riječ pagani znači jednostavno »seljaci«. Tek naknadno je ovaj pojam prihvaćen kao stručni naziv za pristaše nekršćanskih religija. Seosku zajednicu vjernika nije vodio biskup nego obični svećenik koji je na početku nazivan »seoskim biskupom« (grčki: horoepiskopos), dok nije dobio naziv parok (grčki paroikia - malo naselje), kod nas prihvaćeno kao župnik. Ovaj svećenik mogao je slaviti misu, ali neke sakramente nije mogao dijeliti (svećenički red i potvrdu ili krizmu) nego su vjernici odlazili u grad da im to podijeli biskup kao starješina pokrajinske zajednice vjernika.

 U suvremenom ustrojstvu Katoličke Crkve na čelu hijerarhije nalazi se rimski biskup ili Papa. U pojedinim crkvenim pokrajinama nalaze se nadbiskupije. Njima na čelu stoji nadbiskup, a na čelu tzv. sufraganskih biskupija stoje biskupi koji su u upravljanju svojom biskupijom potpuno samostalni i nisu ovisni o nadbiskupu. Biskupije pojedinih država sačinjavaju tzv. Biskupsku konferenciju (npr. Hrvatska biskupska konferencija). Što se kardinala tiče, to je više stvar časti nego upravnih struktura, jer u načelu kardinalom može biti imenovan i svećenik koji nije biskup.

 Pojedine biskupije dijele se na manje upravne jedinice tzv. dekanije kojima na čelu stoji dekan. Najmanja upravna jedinica je župa (ili parokija). Još jednom naglasimo da je svaki biskup samostalan u svojoj biskupiji. On ima svoje vijeće ili kaptol s određenim brojem vijećnika ‑ kanonika.

Na čelu svih biskupija nalazi se Rimski biskup ili Papa, nasljednik apostola Petra na rimskoj biskupskoj stolici, koji upravlja čitavom Crkvom preko posebnih administrativnih jedinica ‑ kongregacija. Papa upravlja Crkvom zajedno s biskupima što se posebno izražava na općem saboru ili koncilu.

Papa imenuje biskupe na pojedine biskupije. Biskupi su nasljednici apostola. Oni vrše službu upravljanja mjesnom Crkvom. Biskup imenuje župnike na pojedine župe. Ukoliko je potrebno daje im jednoga ili više pomoćnika ‑ kapelana. Svećenici koji pripadaju jednoj biskupiji nazivaju se dijecezanskim svećenicima. Pojam dolazi od riječi dijeceza (grčki dioikein ‑ upravljati kućom), što je upotrebljavano za dio jedne pokrajine, provincije, a kasnije je pod tim shvaćena čitava pokrajina pa i crkvena. Znači, svećenici jedne mjesne Crkve dobili su naziv dijecezanski ili svjetovni svećenici, za razliku od redovnika. koji su u svojim redovima imali i redovničke svećenike.

Redovnici

 Redovnici ne spadaju na hijerarhijsku strukturu Crkve, ali spadaju na njezinu svetost. Redovnici nisu pojava koja se nalazi samo u kršćanstvu, nego i u mnogim velikim religijama. Bitni im je cilj posvećenje vjerskom životu, a da bi to postigli obdržavaju tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću (celibat).

 U ranom kršćanstvu su se pojedini vjernici zavjetovali na stroži način života, povlačili se u samoću ili čak u pustinju (odatle naziv pustinjaci) gdje su živjeli sami pa su nazvani monasi (od grčke riječi monos ‑ sam) i stanovali u monaškim naseobima ‑ manastirima (monasteria). Tako je u ranom kršćanstvu bio glasovit sv. Antun Pustinjak. Smatraju ga ocem kršćanskog redovništva.

Utemeljitelj istočnog monaštva je Bazilije Veliki (umro 379.). On je napisao redovničko pravilo (grčki kanon, a latinski regula), koje propisuje način monaškog života u poslušnosti, siromaštvu i čistoći pozivajući se na Isusove savjete, ali ne zapovijedi. Njegovi sljedbenici nazivaju se bazilijanci. Na Zapadu je poznat Benedikt iz Nursije (umro 547.)  koji je napisao Pravilo i osnovao redovničku zajednicu na Monte Casinu. Srž njegova pravila je: moli i radi! (latinski: Ora et labora!).

 U XIII. stoljeću javljaju se tzv. prosjački redovi (mendicantes) koje osniva Dominik (Red propovjednika) i Franjo iz Asiza (Manja braća). Dok se dotada nastojalo zadržati redovnike unutar zidova opatije, ova dvojica osnivača šalju svoju braću da propovijedaju i uče narod a da žive ne od bogatih posjeda nego od rada svojih ruku, pa i od toga da prose da bi pokazali koliko preziru bogatstvo da bi bili slobodni.

Redovnici, a ima ih vrlo različitih zajednica - bili svećenici ili ne (časna braća) -, u svom redovničkom, zajedničkom životu ravnaju se po posebnim svojim redovničkim pravilima koje odobrava papa. Redovnicima-svećenicima dijecezanski biskup može povjeriti gotovo sve službe u biskupiji, kao i dijecezanskim ili biskupijskim svećenicima, tj. onima koji su ređeni na titul biskupije te tvore biskupijski prezbiterij i na raspolaganju su za sve službe svome mjesnom biskupu.

Koja je razlika između dijecezanskkog svećenika, monaha, redovnika?

 Svećenik može biti monah, redovnik ili pak “svjetovni”, odn. “dijecezanski” (kod nas poznati i kao “petrovci”.
Svećenik u Katoličkoj Crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda, te stoga ima dužnost slaviti svetu misu, ispovijedati tj. davati oprost i dijeliti druge sakramente “in persona Christi” te obavljati pastoralne poslove, a ponekad i upravne. Svećenik može biti član neke biskupije, redovničke zajednice ili pak monaškom kućom (opatija ili samostan). Svi svećenici, bili oni dijecezanski, redovnički ili monaški, daju obećanje celibata i poslušnosti njihovim poglavarima:

          - Dijecezanski svećenik obećava poslušnost biskupu.

           - Svećenik-redovnik obećava poslušnost svojem poglavaru (provincijalu).

           - Svećenik-monak obećava poslušnost opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (ako živi u samostanu).

Dijecezanski svećenici ne zavjetuju se na siromaštvo te mogu posjedovati i nasljeđivati imovinu.
Redovnički svećenici polažu zavjete siromaštva, prepuštajući svoje prihode nadređenima, za dobrobit zajednice. Dakle, ako npr. kapucin ostvaruje prihod pišući knjige, on će taj prihod proslijediti čitavoj zajednici Kapucinskog reda..

Redovnici imaju jednostavne naslove ‑ titule: brat ili fratar (od latinskog frater) pa je uobičajeno da neki redovnici pred svoje ime stavljaju skraćenicu »fra«.
Riječ “fratar” dolazi od riječi od fraire (srednjovjekovnog provansalskog jezika) što znači “brat”. Ova je riječ nastala osnivanjem tzv. prosjačkih redova u kasnom srednjem vijeku, i to redova sv. Franje Asiškog (franjevci) i sv. Dominika (Red propovjednika). Ovi “novi redovnici” više nisu vezani uz opatije, već izlaze među ljude, propovijedajući i moleći, obrazujući i služeći bolesnima.

Svećenik koji pripada prosjačkom (redovničkom) redu je također fratar, a svećenik koji je dio monaške zajednice (kontemplativne) je monah.

No, redovnici i monasi ne moraju nužno biti i svećenici. Neki redovnici i monasi prepoznaju svoje zvanje kao časna braća unutar svoga reda ili zajednice te ne bivaju zaređeni za svećenike, ali polažu iste redovničke zavjete kao i oni koji kao redovnici bivaju zaređeni za svećenika.