Život kao poziv

Znakovi i strahovi u odabiru duhovnog poziva

Kada neka osoba osjeća poticaj za duhovni poziv, obično postoje neki znakovi koji mogu biti od pomoći. Važno je da budemo iskreni sami pred sobom, da ne glumimo jer je tu riječ o nama samima.

Postoje mnogi načini otkrivanja Božjega poziva.

Najčešći znakovi mogu biti:

- želim ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;

- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;

- iskreno suosjećanje s ljudima koji pate i traže pomoć;

- tzv. obični, normalni život koji sada živimo možda nam se sviđa, no ipak u svojoj dubini osjećamo da nešto nesotaje.

U svomu tome potrebno je biti iskren prema samome sebi i prema Bogu jer osoba koja je pozvana treba odgovoriti Bogu. Danas ima mnogo mladih osoba koje se boje duhovnog poziva i radije se skrivaju iza tisuću razloga da se ne odazovu. S druge pak strane, pogrešno je promatrati poziv od Boga kao nešto što čovjeka ne čini sretnim.

Ako nas Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve potrebno da bismo postali posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može dotičnome pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom dublje živeći poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otrije što zapravo Bog od nje želi, a ne da se npr. neku osobu uvjerava kako ima zvanje!

Strahovi i nesigurnost pri prepoznavanju i odlučivanju za duhovno zvanje

Sve govre navedeno vodi nas do zaključka da je duhovni poziv proces, kao uostalom i sve drugo u životu. Uvijek je bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja uvijek mjesta za slobodan izbor, inače to ne bi bio slobodan odgovor iz ljubavi. Zato je tino biti odlučan i s vjerom tražiti Božju volju kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Često puta nam se u razmišljanju i odluci za duhovni poziv znaju javljati određeni strahovi ili nesigurnosti, pa i  mnoga pitanja kao npr: je li to ono pravo? Da li me Gospodin, doista poziva da mu se stavim na raspolaganje? Pitanja i nesigurnosti je mnogo, ali odgovor i sigurnost nam može dati jedino Gospodin koji nas i poziva u službu.  

Prvi strah je: Nisam slobodan!

To si opravdavam time da već imam svoj životni progran, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni stil i ritam.

I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih svojih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje, odaziva se i kreće na daleki put. 

Drugi strah je: Nisam sposoban!

Netko može reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj zadnji korak. 

Tipičan primjer nam je za to Mojsije koji razgovara s Bogom pred goručim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega dopuštenje da Izraelci napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente kako ne bi išao u Egipat. Na kraju, kada je sve svoje ljudske razloge iscrpio, go vori: "Tko sam ja da idem pred faraona?" (Izl 3, 11). 

Treći strah: Nisam dostojan!

Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati duhovnome pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas u sebi nosi i iskustvo Božje ljubavi i blizine koja se za nas brinula i usmjeravala nas na ispravan put. Isus nam govori istim riječima kao i apostolu Pavlu: "Dosta ti je moja milost." (2 Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: "Jer kada sam slab, onda sam jak!" (" Kor 12, 10).  

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga!

To je potpuno krivo pitanje, jer npr. mladić i djevojka kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. I njihov život je, kao i osoba duhovnog poziva, pun neizvjesnosti i nesigurnosti, ali upravo u tome i jest 'čar' ljudkoga života. Uostalom, ni Blažena Djevica Marija nije tražila Anđela da joj dadne plan što će učiniti u slučaju bijeg u Egipat. To se jednostavno dogodilo, otišna je u nepoznato s Josipom i djetetom Isusom. U životu se, dakle, jednostavno mnoge stvari iznenada dogode, ali kad se već dogode također se iznenada i nađu mnoga rješenja!

Peti strah: Nemam dovoljno jamstvo!

U bilo kojem pozivu, ili poslovima, nikada nećemo imati apsolutno jamstvo ili sigurnost. Ono što je bitno jest naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni nas mogu usmjeravat, s nama tražiti Božju volju. Onaj tko nas prati može u nama lakše prepoznati klicu zvanja, no onaj tko treba donijeti konačnu odluku to mora učiniti apsolutno sam i u svojoj slobodi, dakle, bez ičijega nagovaranja ili obećavanje nekih stvari. Moramo se slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih jamstava koja često mogu stvarati samo pomutnju i teret u čovjekovu srcu i glavi. 

Šesti strah: Bojim se doživjet ću neuspjeh!

Ako iskreno promišljamo i odazovemo se, nećemo doživjeti neuspjeh svoga izbora. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo, popt sv. Franje Asiškog, postavljati pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?, ne možemo pogriješti. Bitno je sebi odgovoriti na ono što nosimo u svome srcu: "Gdje ti je blago ondje ti je i srce" (Sv. Augustin).

Ovi i slični strahovi i nesigurnosti uvijek će postojati, ali ako se ne odvažimo na ono više, nećemo postići svoje potpuno ljudsko i kršćansko ostvarenje. 

Molitva za duhovna zvanja

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička i redovnička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu supomenu
na Tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata, po kojima
neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa, koji neka šire
radost tvoga praštanja, putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama brine za zvanja
u svećeničkom služenju i redovničkom posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone
posvećene redovnike i redovnice
i sve koji su kršteni u Krista,
da bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.

To te molimo po Kristu
našem Gospodinu. Amen.