U
svojem sam životu slušao razna mišljenja o tome kakvi bi trebali biti kandidati
za svećeništvo, kako se trebaju ponašati prije ulaska u sjemenište, i kako im
život treba biti besprijekoran. Mnogi ljudi smatraju da ti muškarci koji su
osjetili Božji poziv nikada nisu propustili svetu misu, da znaju sve crkvene
pjesme napamet, i da svi potječu iz svetih obitelji. No istina je da stvari baš
i nisu takve kakvima ih neki zamišljaju.
1. … i dalje je grešnik, kao i svi ostali
To nikoga ne treba sablažnjavati. Svi smo mi grešnici jer se svi rađamo s
ljagom istočnoga grijeha. Zar Bog izabire i poziva samo najčistije iz svojega
stada? Znamo da to u mnogim slučajevima nije tako. Npr., tu je slučaj
Mateja, carinika, koga su svi smatrali izdajicom. Nigdje među svojim narodom
nije bio dobrodošao, i svi su ga odbacivali. Smatrali su da je izdao svoj narod
radeći za Rimljane, koji su zlostavljali Židove. Da, sveti Matej možda je bio
loš čovjek, ali to nije spriječilo Isusa da mu se s ljubavlju približi i pozove
ga na susret sa sobom. „Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike.” (Lk
5,32)
2. On ne napušta svoj život i svoju obitelj, nego ih
pročišćava
To lijepo zvuči, ali je teško za objasniti. Kandidat za svećeništvo/redovništvo ostavlja sve:
svoju obitelj, prijatelje, projekte, studij… Ukratko: ostavlja sve kako bi
slijedio Isusa. Upitajmo se – kako on to može? Je li to trenutan impuls? Moguće
je, ali usuđujem se reći da nitko ne ostavlja sve radi „nečega” u što ne
vjeruje. Poziv na svećeništvo/redovništvo proizlazi iz osobnog iskustva s Isusom, iz
susreta licem u lice s Njim. Muškarac pozvan na svećeništvo/redovništvo ostavlja svoju
obitelj i sve drugo kako bi bio „sam s Bogom”. Nužno je imati vremena za osobno
promišljanje, kako bismo čuli Boga i uvjerili se radi li se o Božjem nadahnuću
ili ne. Muškarac pozvan na svećeništvo ostavlja sve radi stvarnosti koja
postoji i koja ostaje u njegovu srcu, i to je nešto što se ne može uvijek
objasniti.
3. I dalje ga privlače žene
To je veoma kontroverzna tema, s mnogo točaka koje se mora objasniti. Muškarac
je čovjek-muško po prirodi. Bog ga poziva u svećeništvo kao muškarca, On ne
očekuje od njega da postane biljka ili mikrob. Očekuje od njega da bude tko
jest, biće stvoreno na Njegovu sliku i priliku. Muškarca po naravi privlače
žene, on se ne može posve otrgnuti od toga, ali može svoj život posvetiti
jednoj osobi. U tome je smislu svećeništvo slično braku. Kada muškarac uzima
ženu, on se odriče svih žena osim jedne, svoje supruge. Kada se svećenik
„oženi” Crkvom, on se odriče svih žena, uključujući i onu jednu koju je mogao
imati. Njezino mjesto zauzimaju Bog i Njegova Crkva. Tako svećenik čini svoj
svećenički život plodnim – pridobiva mnoge duše za Boga.
4. On se ne odriče očinstva
Mnogi će se svećenici složiti sa mnom kada kažem da se svećenik ne odriče
očinstva, nego postaje otac svima. Otac je predan svojoj djeci, brine se za
njih i pazi na njih, baš poput svećenika. Brine se o svojem stadu, pazi na
njega i na njegovo duhovno zdravlje, ne napušta ga, i čak je sposoban dati svoj
život za njega. To znači biti otac. Bog je Abrahamu rekao: „[…] nećeš se
više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te
postavljam.” (Post 17,5) I ispunio je svoje obećanje! Svećenik ima mnogo
duhovne djece, koja od njega traže savjete, i otvaraju pred njim svoje srce,
kako bi pronašli što je dobro. Da se to čini, nije potrebna biološka
povezanost. On samo mora činiti što čini svaki otac. Bog mu je udijelio taj
poziv.
5. On nije dostojan svojega poslanja
Tko je dostojan tako velikoga poslanja? Nitko! Mi sami po sebi nismo
dostojni – Bog nas čini dostojnima izabirući nas, kada nas poziva da postanemo
svećenicima. Mi smo živjeli u grijehu, kao i drugi ljudi. Bezbroj smo puta
izdali Isusa, zatajili smo ga, ali Bog se ne usredotočava na naše mane i
pogreške. On vidi naše obnovljeno srce, voljno da ljubi više. Poziva svakoga od
nas na drugačiji poziv. Oni među nama koji su pozvani na redovnički život ili
svećeništvo iz prve su ruke doživjeli Božje milosrđe. Kako je moguće da je
Bog pozvao nekoga tako nesavršenoga kao što sam ja? Moguće je! Mi znamo
samo to da Bog poziva koga god želi. Samuel je to dobro objasnio u svojoj
prvoj Knjizi: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a
Jahve gleda što je u srcu.” (1 Sam 16,7). U jednome drugome retku čitamo: „[…]
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Ps 51,19)
6. On i dalje čini pogreške
Nitko nije savršen, pa čak ni svećenici. Svećeništvo ne uklanja
svećenikovu ljudskost. On je i dalje čovjek, i dalje živi na Zemlji, čini
pogreške, i donosi pogrešne odluke. On je normalan kao i svako drugo
ljudsko biće. Njegova težnja za savršenstvom i njegova želja da dođe do Boga ne
proizlaze iz zamisli ili želje da se ostvari osobni razvoj, nego od samoga
Boga.
7. On je sasvim sretan
Naravno! Svećenik koji nije sretan kao svećenik trebao bi se zabrinuti.
Svećenik je pozvan živjeti drugačije poslanje, poslanje dano od Boga.
Svećenikova sreća nije poput sreće od ovoga svijeta. Njegova sreća ne proizlazi
iz prolazne zabave, osobnih zadovoljstava i hirova. Ona ne proizlazi iz njega
samoga. Svećenikova stvarna sreća proizlazi iz činjenja volje Božje, i osjećaja
da ga Bog duboko ljubi. Tko se usuđuje reći da ljubav ne stvara sreću? Oni
među nama koji su doživjeli nenadmašivu Božju ljubav znaju da se naša sreća
nalazi u njoj. Zamislimo da smo malene, žedne ptice koje lete pustinjom, i
odjednom pronađemo oazu sa živom vodom… Što bismo učinili? Pa pili bismo! Zar
ta ptica ne bila sretna zbog te vode? Naravno da bi! To možda nije najbolji
primjer, ali pomaže nam razumjeti da naš mali gutljaj beskonačnog oceana Božje
ljubavi stvara sreću. Nema potpune sreće bez Boga, jer je On izvor sve sreće.
To su samo neke od karakteristika ljudi koji su pozvani na svećeništvo. Sada
je vrijeme da vi iskusite tu puninu ljubavi. Nemojte više samo slušati što
ljudi govore. „Približite se Bogu i on će se približiti vama!” (Jak 4,8)
Autor: Edgar Henríquez Carrasco, LC | Catholic-Link
Nema komentara:
Objavi komentar