U duhovnom pozivu moguće je biti i časni brat

ponedjeljak, 13. siječnja 2020.

U duhovnom pozivu moguće je biti i časni brat

Poštovani čitatelju, dragi mladi!

Možda ste koji puta vidjeli redovnike koji ne 'drže/govore' Misu, ne ispovijedaju, propovijedaju, dijele sakramente... No, usprkos toga možda ste ih vidjeli da su sretni, radosni, susretljivi, jednostavni. Da li ste se kada zapitali tko su zapravo ti ljudi koji žive u samostanu, a odjeveni su u redovnički habit? Što radu u samostanu ako nisu svećenici?

Upravo o ovim i drugim pitanjima vezanima uz ove samozatajne i Bogu predane ljude, želimo mladićima koji u sebi osjećaju duhovni poziv progovoriti i o ovom mogućem načinu posvećenja i predanja Bogu i ljudima.

Kada se govori o duhovnom pozivu i redovničkom životu često se zaboravlja da je moguće biti ne samo svećenik nego i brat pomoćnik.

Svi redovnici - oni koji se odlučuju za svećenike, kao i oni koji ne primaju sv. Red prezbiterata - polažu iste zavjete (tzv. privremene i vječne) i to: siromaštva, čistoće i poslušnosti (ova tri zavjeta već se polažu na kraju godine novicijata). Nakon tzv. početne formacije (novicijat i polaganje prvih zavjeta) neki se odlučuju Bogu i ljudima posvetiti kao časna braća, a drugi pak kao svećenici pa zato pohađaju propisani filozofsko-teološki studij u trajanju od pet godina. Ovisno o karakteru (poslanju) zajednice, časna braća u njoj ili pak izvan nje, mogu vršiti niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno funkcioniranje samostana, sudjelujući tako u poslanju zajednice, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima.

U redovničkoj zajednici svećenici i časna braća jednako su vrijedni. Važno je istaknuti da između jednih (tj. svećenika) i drugih (tj. časne braće) nema bitne razlike (naravno, izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i časnu braću u zajednici), jer se međusobno povezuju istim redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), istom redovničkom karizmom i načinom života te istim nastojanjem prema ostvarenju ideala svetosti.

Časna braća u redovničkoj zajednici i samostanu mogu raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne mogu svlaviti sv. Misu, ispovijedati i dijeliti druge sakramente). Uglavnom sve zajednice primaju kandidate za časnu braću ne uvjetujući pri tome nikoga da mora završiti teološki studij i rediti se za svećenik.

Više možda nego prije, područje djelovanja braće laika danas je veoma veliko i raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara, pa sve do velikih slikara, glazbenika, graditelja, misionara, akademskih profesora.... Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije.

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako većina često misli - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili teološki fakultet, nego je to zvanje i poslanje koje je samostojno, ond. ono ima svoj duboki evanđeosko-kršćanski smisao, značenje i identitet.

Riječ je, dakle, o zvanju koje ima svoje povlašteno i posebno mjesto u redovničkoj zajednici i poslanju Crkve. Svaki kršćanin, a na poseban način svećenik i redovnik, treba biti svjestan da je svaka služba u Crkvi - prije svega i iznad svega - veće i zauzetije služenje i predanje Bogu i ljudima te da je pri tome najvažnije koliko tko ljubavi unosi u svoju službu i djelovanje.

Niti svećeničko posvećenje, a niti velike škole i učenost ne čine redovnika onim što jest, već polaganje redovničkih (evanđeoskih) savjeta (siromaštva, čistoće, poslušnosti) te po njima veće predanje svega sebe Bogu i braći ljudima.

Mladići koji razmišljaju o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - ako izbližega žele upoznati naš franjevačko-kapucinski i samostanski način života slobodni su k nama doći na neko vrijeme.