Neki mogući znakovi duhovnog poziva

Najčešće se simpatija prema svećeništvu javlja u djetinjstvu koja s vremenom sazrijeva i prerasta u životnu odluku. Nekoga će na ostvarenje duhovnog poziva potaknuti primjer nekoga uzhornog redovnika, župnika ili kapelana. Usrdne molitve roditelja ili baka također znaju biti poticaj na razmišljanje i odluku.

No, postoje znaci raspoznavanja zvanja koji mogu pokazati nečiju prikladnost za duhovno zvanje:

- spremnost na suradnju sa svećenikom, kako kod pripremanja bogoslužja, tako kod drugih poslova oko crkve;  

- otvorenost i želja da se nešto lijepo učini za Boga i svoju crkvu; 

- odvažnost i spremnost da ne očekujem nagradu za moju pomoć i služenje bližnjima;

- sklonost prema molitvi i čestom dolasku u crkvu;

- radost u sudjelovanju kod mise i želja za čestim primanjem svete pričesti;

- ako rado slušam, razmišljam i razgovaram o svetim stvarima

- neki nutarnji 'nemir' u pogledu sadašnjeg života i to bez vanjskog razloga (kod starijih);

- uvjerenje da uz Božju pomoć mogu živjeti u beženstvu i tako nesebično cijeli život darivati se drugima.

Pokušaj zamisliti kakav bi bio vjerski život u tvome mjestu i okolici da nema svećenika. Nije li za vjerski život određene sredine nužno potrebno i svećeničko zvanja?

I put do ostvarenja svećeničkog zvanja nije tajnovit. Štoviše, vrlo jednostavan. Sve počinje s onim: - to mi se sviđa, to volim, osjećam da ću se tu naći, ostvariti sebe. I treba krenuti.

Kad bi bio u prilici da razgovaraš s tisuću svećenika i kada bi ih pitao kako da su izabrali baš to zvanje, bio bi iznenađen kako su mnogi pozivi bili različiti i istovremeno , na neki način, slični.

Bog svakoga poziva na sebi svojstven način. Najčešće nisu u pitanju neki iznimni događaji, već sasvim obični i jednostavni. Kao što je u prirodi red i sve ide postupno svome ostvarenju, kao što se jednostavno izabiru druga zanimanja, tako je i s duhovnim zvanjem. Hod do konačnog ostvarenja duhovnog zvanja - svećeničkog ili redovničkog - iziskuje veliku žrtvu, ali je to put k radosti. Nije lako odreći se obitelji, braka.... No, kao i svako zvanje u svijetu, tako i duhovno traži velika odricanja i ustrajnost. Možda si tomu svjedok i ti sam dok promatraš vlastitu obitelj?

Tko može postati svećenikom?




Isus Krist, Dobri pastir!

Svećenikom i redovnikom može postati svaki mladić, sa završenom srednjom školom, primljenim sakramentima, odgojen u vjeri, psihičkog i fizičkog zdravlja, te onaj koji osjaća Božji zov da postane Njegovim svužbenikom. Božji poziv moguće je najlakše otkriti molitvom, sakramentalnim životom, konkretnim kontaktom ili razgovorom sa nekim svećenikom ili redovnikom (usmeno ili pismeno).

No, da bi netko postao svećenikom nije dovoljno samo željeti. Za to je potrebno imati završenu četverogodišnju srednju školu  (bilo kojeg usmjerenja) koja je uvjet za upis i završetak teološkog studija.

Mladić koji je već u osnovnoj školi osjetio Božji poziv može srednju školu pohađati u vašem sjemeništu u Varaždinu. U njemu će uz srednjoškolsko obrazovanje, uz vodstvo odgojitelja - svećenika, kvalitetnije shvatiti i upoznati Božji poziv koji može biti svećenički i/ili redovnički!

* Za sve upite, oni koji se od Boga osjećaju pozvanima da Mu služe, slobodni su mi pisati na: 

Elektornska pošta: duhovno.zvanje@gmail.com

Otkriti svoj poziv

Sv. Franjo Asiški: "Gospodine, što želiš da učinim"?

Zadatak je svakoga od nas, da malo po malo otkrivamo svoj zadatak, jer Božji poziv ne prestaje našim dolaskom u život, on traje čitav život. Moramo otkriti smisao svoga postojanja, svoje poslanje. Na Božji poziv odgovaram cjelokupnim svojim životom koji obuhvaća i moje zanimanje i moj osobni poziv. Bez obzira bio u braku, redovništvu ili svećeništvu svi mi imamo jedan zajednički poziv, a to je biti čovjek.

Bitno je da čovjek bude svjestan toga svoga životnog, univerzalnog poziva i poslanja. Samo čovjek koji je toga svjestan, može svoj život proživjeti na najdublji, najiskreniji i najsmisleniji način. Čovjeku koji je prožet takvom sviješću, sve u životu ima smisao, svoju ljepotu, svoju draž, a to je neophodno da bi čovjek bio sretan i u svome pozivu i u svome poslu! Tada se čovjekov poziv i njegov posao stapaju u jedno u ŽIVOTNI POZIV!

„Vječni paradoks svećenika! On nosi u sebi proturječnosti! Cijenom vlastitog života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Uistinu, ništa nije tkao slabo kao svećenik. Nema u svojim rukama ni političkih sredstava, ni financijskih izvora, ni snagu oružja, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova snaga je baš u tome da je razoružan i da sve „može u onome koji ga jača“. Ništa nije tako maleno tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao što je svećenstvo. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Najviše urastao u zemaljsko i najviše ga nadilazi. On je najbliži brat i jedini protivnik. Do konca vremena – njegov misterij – koji je u njemu samom zagonetka vrijedna svakog poštovanja – probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivog kraljevstva.“

                                       Kardinal Suhard, nadbiskup pariza

Zanimljivo

Pogledaj: http://www.bitno.net/mulitmedija/video-cudo-klarise-iz-lerme/

Klarise iz Lerme s papinskim propovjednikom i kapucinom Ranierom Cantalemessom

Novi dokument o uputama za pastoral duhovnih zvanja

U ponedjeljak, 25. lipnja u Tiskovnome uredu Svete Stolice kradinal Zenon Grocholewski, pročelnik Zbora za katolički odgoj, te tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès i mons. Vicenzo Zani, dotajnik Zbora, predstavili su novi dokument za promicanje svećeničkih zvanja, pod naslovom 'Pastoralne upute za promicanje svećeničkih zvanja'.

Nakon kratkog uvoda o nastajanju dokumenta kardinal je rekao da je dokument podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu prikazano je sadašnje stanje svećeničkih zvanja u raznim dijelovima svijeta kao i skrb za svećenička zvanja. U drugom se dijelu dokumenta sažeto govori o identitetu službenog svećeništva, prema čemu valja usmjeriti skrb za svećenička zvanja, dok su u trećem dijelu dokumenta obrađeni prijedlozi na poticanje pastoralne skrbi za svećenička zvanja – kazao je kardinal.

Govoreći o shvaćanju dokumenta, naročito prvoga dijela, rekao je da je ono razvidno u zaključnom članku gdje se veli: Skrb za svećenička zvanja trajan je izazov za Crkvu. Ta tvrdnja ima bar dva značenja, prvo je vrlo jasno a ističe trajnu obvezu Crkve za svećenička zvanja, a drugo je da su i sve crkvene zajednice dužne trajno voditi brigu o svećeničkim zvanjima – ustvrdio je kardinal dodajući da su u dokumentu navedena tri glavna razloga ne odazivanju svećeničkom pozivu, naročito u zapadnim zemljama, a to su pad nataliteta, kriza obitelji i sekularizirani mentalitet, a slijedom toga i zanemarivanje kršćanske prakse.

O drugom dijelu dokumenta kako je rekao tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès, govori se o svećeničkom pozivu s teološkog, duhovnog i crkvenog motrišta u svjetlu nauka II. vatikanskog sabora i crkvenoga učiteljstva, a u trećem su dijelu dokumenta, ustvrdio je dotajnik Zbora, prijedlozi za pastoral svećeničkih zvanja.

Papa Benedikt XVI. o daru svećeništva

Svećenićko ređenje

Svećeničko je ređenje događaj s višestrukim dubokim značenjem. Ponajprije za mjesnu Crkvu, onda za samoga ređenika i njegovu najbližu rodbinu. Posebno značenje ređenja još pridolazi kad nekoga Papa zaredi, kako će to sutra učiniti da će zarediti devetoricu đakona, koji su nakon sedam godina sjemeništa napokon stigli do žuđenoga cilja, a što je zapravo početak.

Svakoj bi mjesnoj Crkvi to imala biti radosna briga, ako želi da se Kristova otajstva spasenja ponazočuju u njoj po djelovanju svećenika za život svijeta. Kolika je također odgovornost na svakom koji je pozvan da se upriličuje svojem Učitelju u svem svojem životu u kojemu ne će nedostajati ni lijepih, svijetlih trenutaka, ali ni onih manje lijepih sve do razapinjanja, pogotovu u obavijesnim sredstvima. Vjerujemo da je svaki mladomisnik toga svjestan, ali u toj svijesti valja ustrajati i pouzdavati se u moć molitve, a to znači da sam moli, ali i da drugi za njega mole.

Često se čuje od ljudi koji se obraćaju roditeljima: blago vama što imate sina svećenika ili kćer časnu sestru. No kad Bog pokuca na vrata srca nekog njihovog djeteta, onda si ne žele to blaženstvo. Zajedno sa svećenikom doista se Bogu prinose i njegovi roditelji, braća i sestre.
                                                                             * * * * *

U nedjelju, 29. travnja, na nedjelju Isusa Krista Dobroga Pastira, slavi se 49. svjetski dan molitve za zvanja. Tom će prigodom papa Benedikt XVI., tijekom svečane Svete Mise u Bazilici svetoga Petra, za svećenike zarediti devet đakona iz Rimske biskupije.

Podsjetimo se stoga na neke misli iz članka, tada teologa Josepha Ratzingera, o svećeništvu, koji je 28. svibnja 1970. godine objavio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano.

„Pitanje svećeničke službe u Crkvi iznenada je postalo vrući problem. Postoji li opravdano sakramentalno svećeništvo?“ – tim temeljnim pitanjem započinje dugi članak budućega pape. Tada profesor dogmatske teologije na Sveučilištu u Regensburgu, odmah ističe da bi nas suvremena kriza trebala potaknuti, da s novom pozornošću slušamo poruku izvorā prepuštajući se da nas ona ponovno oplodi i vodi. Joseph Ratzinger potom prati čitatelja u zanosnoj analizi Pavlovih poslanica, te dolazi do tvrdnje da nije teško dokazati ono što već sām Novi Zavjet pokazuje, jedinstvo između apostolata i svećeništva. Ta je struktura – dodao je – prikazana kao stalna stvarnost u Crkvi. Ta se povezanost pojavljuje već u Lukinim spisima. Svećeništvo Crkve stoga, - napisao je teolog Joseph Ratzinger – nije protivno svjedočanstvu Novoga Zavjeta, nego je čvrsto usidreno u njemu.

Nitko neće poreći da su se u povijesti Crkve uvijek izmjenjivali znakovi zamračenja, ali to ne stavlja u pitanje svećeništvo kao takvo, nego nas kojima je ono preneseno kao zadaća – istaknuo je budući papa Benedikt XVI. te upitao – Jesmo li doista sigurni da je tmina postojala samo u drugim vremenima? Ili, nije li možda tako da svako doba ima ponovno prihvatiti Gospodinov dar?
U završnom dijelu svojega razmišljanja Joseph Ratzinger napominje da je očišćujuća snaga povijesnoga istraživanja važna, ali nije dostatna, jer razmišljanje ima svoje boravište u životu, i od njega prima svoje pretpostavke i svoja ograničenja. Te dodaje:
Samo ako uvijek ponovno prihvatimo u toj cjelokupnosti Gospodinov dar, naše razmišljanje može pronaći put. Kristovo se svećeništvo ispunilo na Križu. Križ stoga jest, i ostaje, temelj i stalno središte kršćanskoga svećeništva koje svoje ispunjenje može pronaći samo u raspoloživosti vlastitoga 'ja' pred Gospodinom i pred ljudima – napisao je u članku Joseph Ratzinger.

                                                                                      * Priredio:
                                                                                       Fra Juro Šimić, OFMCap
                                                                                       E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Odaziv u duhovni poziv



"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim. (Mt 4, 19-20)



Duhovni poziv je uvijek bio i za svagda ostaje nešto tajanstveno i neobjašnjivo. Bog je od početka pozivao ljude da Ga slijede, počevši od praoca našega Abrahama pa sve do danas. Crkva je uvijek posebnu pažnju poklanjala brizi za nova svećenička i redovnička zvanja.

Molitvena nakana Crkve za ovaj mjesec - travanj - upravo je posvećena molitvi za nova duhovna zvanja. U ovom istom mjesecu - travnju - Crkva već godinama obilježava tzv. Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja (ove godina taj dan pada 29. travnja). Crkva nas poziva da na taj dan više nego inače razmišljamo i molimo za nova zvanja. 

Papino pismo, odn. tema ove godina nosi naslov: Zvanja, dar ljubavi Božje. 

Papa u svojoj poruci za taj dan, između ostalog, kaže: Uvijek je u izvoru Božjega poziva inicijativa beskrajne Božje ljubavi, koja se očituje u Isusu Kristu. Bog je taj koji poziva, a na nama ljudima je da taj Božji zov prepoznamo i da se na njega odazovemo. On nas poziva na univerzalnu i neograničenu ljubav prema Njemu i čovjeku. Crpeći po molitvi iz toga izvora, te iz postojanog približavanja Riječi i sakramentima, naročito Euharistiji, moguće je ljubiti bližnjega u kojemu se očituje lice Krista Gospodina. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu potječu iz istoga izvora, očitovanje su, dakle, iste božanske ljubavi, koja ima resiti život duhovnih zvanja. Ljubav prema Bogu, čija su vidljiva, premda nesavršena, slika svećenici i redovnici povod je odazivu na poziv posebnog posvećenja Gospodinu, po svećeničkom ređenju i redovničkim zavjetima. 

Bez duhovnih zvanja, koja su vidljiva slika Božje ljubavi, nema niti Crkve. Na svima nama je zato da molimo Gospodina da uvijek iznova šalje radnike u svoju žetvu. I to one radnike koji će biti spremni dokraja ljubiti i izgoriti za Boga i brata čovjeka.

Blaženi papa Ivan Pavao II., godine 1997., okupljenim bogoslovima i sjemeništarcima je rekao: Zvanje je pustolovina za koju se isplati živjeti do kraja. 

Dragi mladi! Odvažno krenimo u tu pustolovinu, cijelim svojim bićem nosimo sjetlo tamo gdje je tama, ljubav gdje je mržnja, toplinu gdje je hladnoća. Postanimo oruđe Božje ljubavi, ujedno izgarajući od te beskrajne ljubavi. On žeđa za nama i čeka na nas. Treba nas upravo sada i ovdje. Kada jednom osjetimo Njegovu ljubav, ništa drugo nas neće moći ispuniti. Bacimo se u zagrljaj našega Nebeskog Oca. Ne ćemo se pokajati. Svijet čeka na nas!

U svjetlu Božje riječi uđimo u svoje srce i tu ćemo zasigurno naći odgovor na sva svoja životna traženja i pitanja. Ako pri tome osjetimo da nas Bog zove k sebi, hrabro mu se - unatoč svojim slabostima i nesigurnostima - odazovimo, jer On će biti naša snaga i svjetlo na tom putu. Budimo spremni za duhovno zvanje goriti i izgoriti! Ako nas, dakle, Bog k sebi zove, hrabro Mu recimo i svoj: Evo me, Gospodine!