Sve više mladih razmišlja o duhovnom pozivu

Nedavno je u SAD provedeno istraživanje među mladima, te nam otkriva da sve veći broj katolika u Sjedinjenim Američkim Državama razmišlja o svećeničkom i/ili redovničkom zvanju.

„Iako mnogi govore o manjku broja svećenika i naglom padu broja duhovnih zvanja, studija pokazuje da takav pad ne postoji kod mladih katolika u SAD-u“, stoji u izvješću istraživanja čije je rezultate 9. listopada objavila Američka konferencija katoličkih biskupa.

Istraživanje pokazuje da je među ispitanim katolicima 12% muškaraca i 10% žena ozbiljno razmatralo svoj duhovni poziv.

„3% muških i 2% ženskih ispitanika izjavilo je da ‘vrlo ozbiljno’ razmišlja o svećeničkom/redovničkom zvanju. To dakle obuhvaća 350.000 neoženjenih muškaraca i više od 250.000 neudanih žena“, stoji u izvješću.

Nadalje, katoličko obrazovanje u tome igra važnu ulogu. Kod muških ispitanika koji su pohađali katoličku srednju školu postoji šest puta veća vjerojatnost da razmišljaju o duhovnom zvanju. Kod žena koje su pohađale katoličku osnovnu školu tri puta je veća vjerojatnost da razmišljaju o zvanju, nego kod onih koje nisu pohađale takvu školu.

„Poticanje i ohrabrenje je važno“, pokazuje istraživanje. Dvostruko je veća vjerojatnost da će osoba razmišljati o duhovnom zvanju ako joj netko daje oslonac i poticaj.

Prema istraživanju, ostali pozitivni faktori koji su utjecali na duhovna zvanja kod mladih jesu:

           a) sudjelovanje na Svjetskom danu mladih
           b) Nacionalnoj konferenciji mladih katolika
           c) korištenje medijima vjerskog sadržaja
           d) poznavanje osobe koja živi posvećenim životom.

Molitva kad razmišljaš o duhovnom zvanju

Gospodine Isuse,

dugo sam čekao na ovaj trenutak.

Trebalo mi je vremena da

razgovaram s tobom u četiri oka,

posebice da te slušam.

Da budem iskren, doista mi ne prestaješ slati poruke.

Problem je što ih ne želim uvijek primiti.

Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom...

Usprkos tome, ne mogu zanijekati –

osjećam veliku prazninu,

čak i ako se to izvana ne vidi.

Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: “Hajde za mnom”,

srce mi preplave svjetlo i mir.

Čim začujem ova poziv u dubini svoje duše,

pitam se kako to da si odabrao baš mene između stotina i tisuća mladih.

Ali zašto Gospodine?

Zašto baš mene?

Što je toliko posebno u meni da me

pozivaš slijediti te kao svog odabranog apostola?

Tada mi pada na pamet tvoj prvi poziv učenicima i kažem si:

“A što je to bilo tako osobito u

Petru, Jakovu, Ivanu i Andriji...?

Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?

Nisu li griješili poput svih drugih?

Nisu li bili slabi, ponašali se izdajnički i kukavički poput svih drugih?

A ipak si ih odabrao: “Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe.”  

Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera

nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,

'mrtve mreže' cijelog svog života.

A meni je tako teško ostaviti obitelj,

udobnost moga doma,

navezanost na djevojku (dečka),

izglede da ostvarim karijeru,

svoje osobne planove,

svoju slobodu...

Ali s druge strane ti me također privlačiš

i to nekom osobitom silom

jer si mnogo više od bilo koje osobe ili stvari ovoga svijeta.

Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost,

nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva,

sve me to strahovito privlači.

Znam da ću uz tebe biti istinski sretan;

znam da ćeš ugasiti moju žeđ za vječnošću,

i da ću s tobom trajno obilježiti ovaj svijet,

čineći dobro u tvoje ime.

Ali bojim se.

Plaši me upuštanje u pustolovinu kojom riskiram sve,

premda znam da njome mogu zadobiti sve.

Gospodine, udijeli mi velikodušnost

da krenem za tobom bez oklijevanja,

da prerežem spone tugovanja

koje me vezuju za obalu i zadržavaju me

da se ne otisnem na more svijeta,

s tobom, kapetanom moga broda.

Podaj mi hrabrost, podaj mi snagu.

Znam da neću imati viđenja, ukazanja, ni ništa slično.

Ipak, tvoj glas neće prestati jasno odjekivati mojom dušom

i nesumnjivo me pozivati: “Hajde za mnom”. 

Slijedit ću te, Gospodine.

Slijedit ću te kamo god išao,

i kamo god me vodio.

Ići ću s tobom,

nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet.

Molim te samo za tri stvari:

podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost;

jednom riječju – ljubav. Amen.

Što je to celibat i koliko je u današnje vrijeme opravdan?

Franjevci kapucini (OFMCap)

Celibat znači beženstvo, bezbračnost.
U jednom od dokumenata Drugoga vatikanskog sabora kaže se: Celibat mnogostruko pristaje svećeništvu. Cijelo je naime svećeničko poslanje posvećeno službi novoga čovještva što ga Krist, pobjednik smrti, po svom Duhu podiže u svijetu. (…) Svećenici se obdržavanjem celibata radi kraljevstva nebeskoga posvećuju Kristu na nov i odličan način; uza nj lakše pristaju nepodijeljenim srcem, u njemu se i po njemu slobodnije predaju službi Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporađanja te tako postaju sposobniji da prime u većoj mjeri očinstvo u Kristu. (…) Osim toga oni postaju živi znak onoga budućeg svijeta koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se sinovi uskrsnuća neće udavati niti ženiti (Presbyterorum Ordinis III, 16).

U prvoj Crkvi celibat je bio preporučan onima koji su ulazili u svećeništvo. Obvezan u Katoličkoj Crkvi postaje u 11. stoljeću u vrijeme pape Grgura VII. Kandidati za svećeništvo prije samoga primanja svetih redova biskupu obećavaju da će svoju službu vršiti u beženstvu. Celibat je zasigurno veliko bogatstvo i blagoslov u Katoličkoj Crkvi, jer svećenicima omogućava da se u cijelosti predaju službi kraljevstva nebeskoga.
Celibat je čisto crkveni zakon i Crkva ga može dokinuti, jer svećeništvo po svojoj naravi ne zahtijeva nužno i celibat (grkokatolici, pravoslavci i protestanti imaju praksu oženjenih svećenika). Crkva je pak svjesna koliko milosti Bog daje preko celibata onima koji ga iskreno žive i kolika je prednost kad se svećenik nepodijeljena srca predaje u službu Bogu i ljudima.

Mnogi danas teško shvaćaju celibat i smatraju ga nepotrebnim teretom. Teško mogu razumjeti one koji ga dragovoljno prihvaćaju radi kraljevstva Božjega. Zagovornici su ukidanja celibata jer smatraju da bi bilo više svećenika kad ovaj poziv ne bi bio nužno povezan s beženstvom.
Praksa pak pokazuje da one Crkve koje imaju oženjene svećenike ne obiluju zvanjima. Bog izabire one kandidate koji će njegovom pomoću i vlastitim odricanjem svoje svećeništvo živjeti u beženstvu i nepodijeljenim srcem raditi na širenju kraljevstva Božjega.

                                                                                                                                   S. Lončar

Susret za duhovna zvanja

Pod motom „Vikend u samostanu kod kapucina“, od 21. do 23. održan je promotivni susret za duhovna zvanja Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića u istoimenom samostanu u zagrebačkoj Dubravi.

Organizator susreta, fra Juro ŠIMIĆ, provincijski promicatelj duhovnih zvanja, ističe kako je cilj ovoga susreta bio mladićima koji razmišljaju o duhovnom zvanju, omogućiti bolje upoznavanje s franjevcima kapucinima, s njihovim samostanom i redovničkim načinom života.

„Kroz sudjelovanje na zajedničkoj euharistiji, molitvi (osobnoj i zajedničkoj s braćom redovnicima), razgovor, predavanja, zajedničko druženje i rad nakana nam je bila pomoći im otkriti i spoznati volju Božju za njih i njihov život.“, rekao nam je fra Juro.

S druge strane, jedan od sudionika ovog susreta, ispričao nam je da je odlučio sudjelovati u njemu jer razmišlja o redovničkom pozivu te je želio izbliza vidjeti kako oni žive. Priznaje da je bio pun predrasuda prema franjevcima - kapucinima; očekivao je da u samostanu vlada strogi režim, da je tamo gotovo kao u kamenom dobu te da kapucini po cijele dane šute i mole. Tijekom dana provedenih u samostanu imao je priliku uvjeriti se da to nije tako.

„Moje predrasude o kapucinima pale su u vodu nakon što sam se nakon par sati provedeni u samostanu već osjećao kao kod kuće. Fratri su me oduševili svojom jednostavnošću i pristupačnošću. Posebno mi je bilo drago što postoji jednakost i svi sudjeluju u svim poslovima kao što je pospremanje stola nakon objeda, a zajednička molitva i razgovori uvelike pomažu u izgradnji svakog člana zajednice“, podijelio je s nama jedan od sudionika.

Tijekom tri dana, koliko je trajao susret mladići su imali prilike upoznati se s redovničkim načinom života, slušali su predavanja i životne priče braće kapucina te su obavljali 'sitne' poslove kao da su članovi njihove zajednice.

„Mnogi ljudi dolaze i nalaze utjehu kod njih. Oni su otvoreni i za siromašne i za manje siromašne ljude, ali ljudi iz tog samostana odlaze sa smiješkom na licu. Zahvalan sam što sam imao mogućnost vidjeti i doživjeti život u samostanu.“, zaključio je naš sugovornik.

Franjevci kapucini djeluju u Hrvatskoj od 1610.g. kada je izgrađen prvi samostan u Rijeci. Prošle godine, svečano su proslavili 700 godina svojega djelovanja u našoj domovini. Djelatnost braće kapucina u hrvatskoj danas je uglavnom vezana uz župni pastoral, ali i vode tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke pobožnosti, pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, rad s ministrantima, članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Frame. Braća kapucini imaju svoje samostane u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu, Splitu, Dubrovniku, Topuskom te dva u Zagrebu: samostan sv. Leopolda Bogdana Mandića i samostan sv. Mihaela Arkanđela koji je 1941.g. dao izgraditi bl. Alojzije Stepinac.

                                                               Autor: M. Andrijević

Duhovni poziv: otajstvo Božjega izabranja

 

"Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im: 'Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!' Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim.

                                                                                             (Mk 1, 16-20)

Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me!

Slobodno možemo ustvrditi: ne samo da ljudi trebaju Boga, nego i Bog treba nas ljude! Bog je djelo naviještanja Evanđelja i spasenja roda ljudskoga povjerio ljudima, tj. Crkvi. Zato Crkva - ako želi opstati i vršiti svoje temeljno poslanje - treba ljude koji će se u njoj angažirati, odn. raditi za Božju stvar. Dakle, Bog treba ljude u Crkvi koji će naviještati Radosnu vijest, dijeliti njegove sakramente, svjedočiti ljubav prema bližnjemu i ljude na različite načine poučavati i privoditi Kristu. Crkvi trebaju svećenici koji će biti predvoditelji zajednice i predsjedatelji Euharistije. No, uz svećenike Božjem narodu trebaju i đakoni koji će – uz svećenike – propovijedati i dijeliti sakramente. Crkvi trebaju i redovnici i redovnice koji će radikalnije živjeti evanđeoske savjete i stavljati se u službu braći ljudima. Bogu i Crkvi trebaju i angažirani vjernici laici koji će zdušno raditi na socijalnom i karitativnom području. Još više kršćanstvu trebaju laici koji će u svjetovnim okolnostima – u svojim obiteljima i radnim mjestima – živjeti svoju vjeru u Isusa Krista.

* * * * * *

Najprivlačnija „avantura“ koja se čovjeku može dogoditi jest „avantura“ susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu“ sa sobom poziva svakog čovjeka, jer je on Otac svih ljudi. Blaženi papa Ivan Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi s Bogom“ ističući da nema ljepšeg zvanja nego što je davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira čuo potrebno je slušati. Prihvatiti Božju Riječ, sačuvati je, učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.

Što je duhovni poziv?

Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije. »Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja« (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).

Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji se niti žene niti stupaju u duhovni poziv, nego se u svijetu kao ljudi i kršćani posvećuju služenju ljudima. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista, ond. život po Evanđelju. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.

Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).

Kako se događa i rađa duhovni poziv?

"Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane". (Iv 15,16)

Duhovno zvanje se u čovjeku rađa sasvim obično, ne spektakularno. Božji poziv je većinom tih. Kao kod svjetovnih zanimanja tako i kod duhovnih nema izuzetnim događaja. Zakon je to Božje psihologije. S duhovnim pozivom je kao sa stvarima u prirodi: sve ima svoj blagi ritam. Duhovni poziv jest jedan normalan izbor u životu čovjeka, jednako kao što se npr. bira poziv liječnika, pravnika i tome sl. U duhovnom pozivu nema nekih tajnovitosti. Sve ide prirodno i susljedno. Sve započinje u vjeri, raznim poticajima, određenim sviđanjem, a nastavlja se ostvarivanjem želje.

Na kako sve različite načine Bog k sebi poziva izabranike, zorno nam opisuju Evanđelja, kada govore o pozivu apostola. Kao što je povijest poziva svakog apostola jedinstvena, tako je i povijest svakog svećeničkog i redovničkog zvanja jedinstvena i neponovljiva. Netko se za duhovni poziv odluči već zarana, u djetinjstvu, u ozračju kršćanske obitelji koja sakramentalno živi i u kojoj se moli. Kod nekoga se duhovno zvanje počinje oblikovati pod utjecajem uzorna svećenika. Za neko duhovno zvanje treba zahvaliti ustrajnim molitvama i mnogim žrtvama mnogih neznatnih majki i pobožnih vjernika. Želja za duhovnim pozivom kod nekoga se može javiti prigodom svečanosti Mlade mise. Slobodno i jednostavno možemo reći: koliko je duhovnih zvanja, toliko je i neponovljivih Božjih "avantura", poziva!

Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me!

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova (svećenička i redovnička) - više od svega trebaju našu žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

A upravo osobama koje se od Boga osjećaju pozvanima u duhovni poziv, blaženi papa Ivan Pavao II. preporuča da prije svega dopuste Isusu da im progovori u molitvi:

»Danas, predragi mladi, postoji mnoštvo glasova koja žele prevariti vaše savjesti. Kako razlikovati glas koji daje pravi smisao vašemu životu? Isus se daje čuti u tišini i u molitvi. U toj atmosferi intimnosti s njim, svatko od vas moći će osjetiti poziv Dobrog Pastira koji vam govori: Pođi za mnom! (usp. Mk 2,14; Lk 5,27) … Koji je vaš odgovor? Nedostaje li vam možda hrabrosti odgovoriti s DA? Osjećate li se sami? Pitate li se je li moguće posvetiti se u nasljedovanju Isusa u potpunosti za čitav život? Ako vas On zove i privlači k sebi, budite sigurni da vas neće napustiti. Mnogo puta čitamo u Evanđelju: Ne bojte se! (usp. Mt 14, 27) Mk 6, 50); Neću vas ostaviti kao siročad! (usp. Iv 14, 18). Želi reći da On poznaje naše poteškoće, i da pozvanima daruje snagu i hrabrost da ih nadvladaju. Isus je sve u našemu životu. Zato se pouzdajte u njega«.

         (Izvor: Poruka za XXI. svjetski molitveni dan za duhovna zvanja).

Bog treba suradnike koji će riječima i djelima govoriti i svjedočiti o „najvećem umjetniku svih vremena“ Isusu Kristu. A poziv na nasljedovanje Isusa Krista – po krštenju – Bog upućuje svakom čovjeku. Naši roditelji i kumovi na krštenju su za nas rekli „DA“ – želimo biti Kristovi učenici. No, njihov 'da' treba sada postati i mojim 'DA', ne samo riječima, nego još više životom i djelima. Isus i svakome od nas danas ponovno upućuje svoj poziv: „Slijedi me“! Na svakome je od nas hoće li taj Kristovo poziv na nasljedovanje čuti i u slobodi i radosti mu se odazvati i reći: „Evo me“!

* * * * *

MOLITVA ZA IZBOR ZVANJA

Duše sveti, Duše mudrosti i savjeta,

pomozi mi pri izboru životnog zvanja,

tom tako važnom i odlučnom koraku za cijeli život.

Prosvijetli me da spoznam pri tome Tvoju svetu volju.

Rasvijetli također i moje roditelje, prijatelje

i sve one koji se brinu za mene da me ispravno savjetuju.

Poput sv. Oca Franje Asiškog, pokaži i meni

što je najboje za moju vremenitu i vječnu sreću.

Udijeli mi snagu da prevladam sve teškoće

koje mi otežavaju dobar i sretan izbor zvanja.

Pomozi mi da se osposobim za dužnosti

što će ih moje buduće zvanje od mene zahtijevati.

Budi uzame sada i čitavoga života

te me sretno vodi do vječnoga cilja.

Nebeska majko Marijo, budi mi Majka dobroga savjeta

i moli za mene pri izboru životnog zvanja,

ali i u svim životnim teškoćama i iskušenjima.

Sveti Anđele, moj čuvaru, budi mi savjetnik i moli za mene!

Isuse, Dobri pastiru, pruži mi ruku i vodi me

stazom kojom Ti želiš. Amen.

* * * * *

Ako razmišljaš o duhovnom pozivu - bilo za redovnika, bilo za svećenika - slobodno nam se javi i piši, ali se prije svega moli Duhu Svetom kako bi mogao spoznati što je volja Božja za tebe i tvoj život.

Usudi se, poput našeg svetog nadahnitelja Franje Asiškog, i sam postaviti pitanje: "Gospodine, što želiš da učinim?"

* Zainteresirani su nas slobodni kontaktirati na:

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap

provincijski promicatelj zvanja

Sv. Leopolda Mandića 41

10040 ZAGREB

Ili:

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Osluškuj što ti Gospodin govori

Ne trebaš biti mudar da bi mi se svidio;

Sve što trebaš činiti je: željeti da me ljubiš.

Jednostavno mi govori kao što bi govorio
nekome koga voliš.

Ima li nekih ljudi za koje bi me želio moliti?

Reci mi njihova imena i moli me što god želiš.

Ja sam velikodušan i znam sve njihove potrebe,

ali želim da ti pokažeš svoju ljubav prema njima
i prema meni, s povjerenjem daje najbolje
ono što ja učinim.

Pričaj mi o siromašnima, bolesnima i grešnima.

I ako si izgubio prijateljstvo ili nečiju naklonost,
pričaj mi i tome.

Ima li nešto što želiš za svoju dušu?

Ako želiš, možeš ispisati dugu listu svih svojih potreba
 i doći i čitati mi.
Pričaj mi o stvarima za koje se osjećaš krivim.
Dat ću ti oproštenje ako ga prihvaćaš.

Pričaj mi jednostavno o svom ponosu,
svojoj osjetljivosti, egocentričnosti,
svojoj bijedi i lijenosti.

Ja te ipak volim, unatoč tome.

Nemoj se sramiti: ima mnogo svetaca u nebu
koji su imali iste pogreške kao i ti.
Molili su me i, malo po malo,
njihove pogreške su se ispravile.

Nemoj oklijevati moliti me blagoslov za tijelo i duh,
za zdravlje, za pamćenje i uspjeh. Ja ti mogu sve dati.

I ja uvijek dajem sve stoje potrebno
da bih učinio duše svetijima,
onima koji to doista žele.

Što je to što želiš danas?

Reci mi jer ja čeznem za tim da ti činim dobro.

Koji su tvoji planovi?

Pričaj mi o njima.

Ima li netko koga bi htio razveseliti?
Što želiš učiniti za njih?

Ne želiš li učiniti nešto i za mene?

Ne želiš li učiniti nešto dobra za duše svojih prijatelja
koji su mene možda zaboravili?

Pričaj mi o svojim neuspjesima,
i ja ću ti pokazati njihov uzrok.

Koje su Tvoje brige? Tko ti je zadao boli?

Reci mi sve to i dodaj da ćeš im oprostiti
i biti dobrohotan prema njima.
I ja ću te blagosloviti.

Bojiš li se nečega?

Imaš li kakve muke, nepotrebne strahove?

Povjeri se meni.

Ja sam tu.

Ja vidim sve.

Ja te ne ću ostaviti.

Nemaš li radosti o kojima bi mi pričao?
Zašto ne podijeliš svoju sreću sa mnom?

Reci mi što se dogodilo od proteklog dana
što te ohrabruje i tješi.
Što god to bilo, veliko ili malo,ja sam to pripremio.
Pokaži mi svoju zahvalnost.

Opterećuju li te kakve napasti?

Popuštanje napasti uvijek remeti mir tvoje duše.

Moli me i ja ću ti pomoći da ih nadvladaš.

A sada pođi. Nastavi svoj rad ili igru, ili neki drugi posao.
Pokušaj biti mirniji, ponizniji, ljubazniji;
i vrati se brzo i donesi mi vjernije srce.
Sutra ću imati još više blagoslova za tebe.

                                                                               NEPOZNATI AUTOR

(Preuzeto iz knjige: ENJOY THE LORD, John T. Caitor, J.C.D., str. 13-14.)

Neki mogući znakovi duhovnog poziva

Najčešće se simpatija prema svećeništvu javlja u djetinjstvu koja s vremenom sazrijeva i prerasta u životnu odluku. Nekoga će na ostvarenje duhovnog poziva potaknuti primjer nekoga uzhornog redovnika, župnika ili kapelana. Usrdne molitve roditelja ili baka također znaju biti poticaj na razmišljanje i odluku.

No, postoje znaci raspoznavanja zvanja koji mogu pokazati nečiju prikladnost za duhovno zvanje:

- spremnost na suradnju sa svećenikom, kako kod pripremanja bogoslužja, tako kod drugih poslova oko crkve;  

- otvorenost i želja da se nešto lijepo učini za Boga i svoju crkvu; 

- odvažnost i spremnost da ne očekujem nagradu za moju pomoć i služenje bližnjima;

- sklonost prema molitvi i čestom dolasku u crkvu;

- radost u sudjelovanju kod mise i želja za čestim primanjem svete pričesti;

- ako rado slušam, razmišljam i razgovaram o svetim stvarima

- neki nutarnji 'nemir' u pogledu sadašnjeg života i to bez vanjskog razloga (kod starijih);

- uvjerenje da uz Božju pomoć mogu živjeti u beženstvu i tako nesebično cijeli život darivati se drugima.

Pokušaj zamisliti kakav bi bio vjerski život u tvome mjestu i okolici da nema svećenika. Nije li za vjerski život određene sredine nužno potrebno i svećeničko zvanja?

I put do ostvarenja svećeničkog zvanja nije tajnovit. Štoviše, vrlo jednostavan. Sve počinje s onim: - to mi se sviđa, to volim, osjećam da ću se tu naći, ostvariti sebe. I treba krenuti.

Kad bi bio u prilici da razgovaraš s tisuću svećenika i kada bi ih pitao kako da su izabrali baš to zvanje, bio bi iznenađen kako su mnogi pozivi bili različiti i istovremeno , na neki način, slični.

Bog svakoga poziva na sebi svojstven način. Najčešće nisu u pitanju neki iznimni događaji, već sasvim obični i jednostavni. Kao što je u prirodi red i sve ide postupno svome ostvarenju, kao što se jednostavno izabiru druga zanimanja, tako je i s duhovnim zvanjem. Hod do konačnog ostvarenja duhovnog zvanja - svećeničkog ili redovničkog - iziskuje veliku žrtvu, ali je to put k radosti. Nije lako odreći se obitelji, braka.... No, kao i svako zvanje u svijetu, tako i duhovno traži velika odricanja i ustrajnost. Možda si tomu svjedok i ti sam dok promatraš vlastitu obitelj?