Zanimljivo

Pogledaj: http://www.bitno.net/mulitmedija/video-cudo-klarise-iz-lerme/

Klarise iz Lerme s papinskim propovjednikom i kapucinom Ranierom Cantalemessom

Novi dokument o uputama za pastoral duhovnih zvanja

U ponedjeljak, 25. lipnja u Tiskovnome uredu Svete Stolice kradinal Zenon Grocholewski, pročelnik Zbora za katolički odgoj, te tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès i mons. Vicenzo Zani, dotajnik Zbora, predstavili su novi dokument za promicanje svećeničkih zvanja, pod naslovom 'Pastoralne upute za promicanje svećeničkih zvanja'.

Nakon kratkog uvoda o nastajanju dokumenta kardinal je rekao da je dokument podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu prikazano je sadašnje stanje svećeničkih zvanja u raznim dijelovima svijeta kao i skrb za svećenička zvanja. U drugom se dijelu dokumenta sažeto govori o identitetu službenog svećeništva, prema čemu valja usmjeriti skrb za svećenička zvanja, dok su u trećem dijelu dokumenta obrađeni prijedlozi na poticanje pastoralne skrbi za svećenička zvanja – kazao je kardinal.

Govoreći o shvaćanju dokumenta, naročito prvoga dijela, rekao je da je ono razvidno u zaključnom članku gdje se veli: Skrb za svećenička zvanja trajan je izazov za Crkvu. Ta tvrdnja ima bar dva značenja, prvo je vrlo jasno a ističe trajnu obvezu Crkve za svećenička zvanja, a drugo je da su i sve crkvene zajednice dužne trajno voditi brigu o svećeničkim zvanjima – ustvrdio je kardinal dodajući da su u dokumentu navedena tri glavna razloga ne odazivanju svećeničkom pozivu, naročito u zapadnim zemljama, a to su pad nataliteta, kriza obitelji i sekularizirani mentalitet, a slijedom toga i zanemarivanje kršćanske prakse.

O drugom dijelu dokumenta kako je rekao tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès, govori se o svećeničkom pozivu s teološkog, duhovnog i crkvenog motrišta u svjetlu nauka II. vatikanskog sabora i crkvenoga učiteljstva, a u trećem su dijelu dokumenta, ustvrdio je dotajnik Zbora, prijedlozi za pastoral svećeničkih zvanja.

Papa Benedikt XVI. o daru svećeništva

Svećenićko ređenje

Svećeničko je ređenje događaj s višestrukim dubokim značenjem. Ponajprije za mjesnu Crkvu, onda za samoga ređenika i njegovu najbližu rodbinu. Posebno značenje ređenja još pridolazi kad nekoga Papa zaredi, kako će to sutra učiniti da će zarediti devetoricu đakona, koji su nakon sedam godina sjemeništa napokon stigli do žuđenoga cilja, a što je zapravo početak.

Svakoj bi mjesnoj Crkvi to imala biti radosna briga, ako želi da se Kristova otajstva spasenja ponazočuju u njoj po djelovanju svećenika za život svijeta. Kolika je također odgovornost na svakom koji je pozvan da se upriličuje svojem Učitelju u svem svojem životu u kojemu ne će nedostajati ni lijepih, svijetlih trenutaka, ali ni onih manje lijepih sve do razapinjanja, pogotovu u obavijesnim sredstvima. Vjerujemo da je svaki mladomisnik toga svjestan, ali u toj svijesti valja ustrajati i pouzdavati se u moć molitve, a to znači da sam moli, ali i da drugi za njega mole.

Često se čuje od ljudi koji se obraćaju roditeljima: blago vama što imate sina svećenika ili kćer časnu sestru. No kad Bog pokuca na vrata srca nekog njihovog djeteta, onda si ne žele to blaženstvo. Zajedno sa svećenikom doista se Bogu prinose i njegovi roditelji, braća i sestre.
                                                                             * * * * *

U nedjelju, 29. travnja, na nedjelju Isusa Krista Dobroga Pastira, slavi se 49. svjetski dan molitve za zvanja. Tom će prigodom papa Benedikt XVI., tijekom svečane Svete Mise u Bazilici svetoga Petra, za svećenike zarediti devet đakona iz Rimske biskupije.

Podsjetimo se stoga na neke misli iz članka, tada teologa Josepha Ratzingera, o svećeništvu, koji je 28. svibnja 1970. godine objavio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano.

„Pitanje svećeničke službe u Crkvi iznenada je postalo vrući problem. Postoji li opravdano sakramentalno svećeništvo?“ – tim temeljnim pitanjem započinje dugi članak budućega pape. Tada profesor dogmatske teologije na Sveučilištu u Regensburgu, odmah ističe da bi nas suvremena kriza trebala potaknuti, da s novom pozornošću slušamo poruku izvorā prepuštajući se da nas ona ponovno oplodi i vodi. Joseph Ratzinger potom prati čitatelja u zanosnoj analizi Pavlovih poslanica, te dolazi do tvrdnje da nije teško dokazati ono što već sām Novi Zavjet pokazuje, jedinstvo između apostolata i svećeništva. Ta je struktura – dodao je – prikazana kao stalna stvarnost u Crkvi. Ta se povezanost pojavljuje već u Lukinim spisima. Svećeništvo Crkve stoga, - napisao je teolog Joseph Ratzinger – nije protivno svjedočanstvu Novoga Zavjeta, nego je čvrsto usidreno u njemu.

Nitko neće poreći da su se u povijesti Crkve uvijek izmjenjivali znakovi zamračenja, ali to ne stavlja u pitanje svećeništvo kao takvo, nego nas kojima je ono preneseno kao zadaća – istaknuo je budući papa Benedikt XVI. te upitao – Jesmo li doista sigurni da je tmina postojala samo u drugim vremenima? Ili, nije li možda tako da svako doba ima ponovno prihvatiti Gospodinov dar?
U završnom dijelu svojega razmišljanja Joseph Ratzinger napominje da je očišćujuća snaga povijesnoga istraživanja važna, ali nije dostatna, jer razmišljanje ima svoje boravište u životu, i od njega prima svoje pretpostavke i svoja ograničenja. Te dodaje:
Samo ako uvijek ponovno prihvatimo u toj cjelokupnosti Gospodinov dar, naše razmišljanje može pronaći put. Kristovo se svećeništvo ispunilo na Križu. Križ stoga jest, i ostaje, temelj i stalno središte kršćanskoga svećeništva koje svoje ispunjenje može pronaći samo u raspoloživosti vlastitoga 'ja' pred Gospodinom i pred ljudima – napisao je u članku Joseph Ratzinger.

                                                                                      * Priredio:
                                                                                       Fra Juro Šimić, OFMCap
                                                                                       E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Odaziv u duhovni poziv



"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim. (Mt 4, 19-20)



Duhovni poziv je uvijek bio i za svagda ostaje nešto tajanstveno i neobjašnjivo. Bog je od početka pozivao ljude da Ga slijede, počevši od praoca našega Abrahama pa sve do danas. Crkva je uvijek posebnu pažnju poklanjala brizi za nova svećenička i redovnička zvanja.

Molitvena nakana Crkve za ovaj mjesec - travanj - upravo je posvećena molitvi za nova duhovna zvanja. U ovom istom mjesecu - travnju - Crkva već godinama obilježava tzv. Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja (ove godina taj dan pada 29. travnja). Crkva nas poziva da na taj dan više nego inače razmišljamo i molimo za nova zvanja. 

Papino pismo, odn. tema ove godina nosi naslov: Zvanja, dar ljubavi Božje. 

Papa u svojoj poruci za taj dan, između ostalog, kaže: Uvijek je u izvoru Božjega poziva inicijativa beskrajne Božje ljubavi, koja se očituje u Isusu Kristu. Bog je taj koji poziva, a na nama ljudima je da taj Božji zov prepoznamo i da se na njega odazovemo. On nas poziva na univerzalnu i neograničenu ljubav prema Njemu i čovjeku. Crpeći po molitvi iz toga izvora, te iz postojanog približavanja Riječi i sakramentima, naročito Euharistiji, moguće je ljubiti bližnjega u kojemu se očituje lice Krista Gospodina. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu potječu iz istoga izvora, očitovanje su, dakle, iste božanske ljubavi, koja ima resiti život duhovnih zvanja. Ljubav prema Bogu, čija su vidljiva, premda nesavršena, slika svećenici i redovnici povod je odazivu na poziv posebnog posvećenja Gospodinu, po svećeničkom ređenju i redovničkim zavjetima. 

Bez duhovnih zvanja, koja su vidljiva slika Božje ljubavi, nema niti Crkve. Na svima nama je zato da molimo Gospodina da uvijek iznova šalje radnike u svoju žetvu. I to one radnike koji će biti spremni dokraja ljubiti i izgoriti za Boga i brata čovjeka.

Blaženi papa Ivan Pavao II., godine 1997., okupljenim bogoslovima i sjemeništarcima je rekao: Zvanje je pustolovina za koju se isplati živjeti do kraja. 

Dragi mladi! Odvažno krenimo u tu pustolovinu, cijelim svojim bićem nosimo sjetlo tamo gdje je tama, ljubav gdje je mržnja, toplinu gdje je hladnoća. Postanimo oruđe Božje ljubavi, ujedno izgarajući od te beskrajne ljubavi. On žeđa za nama i čeka na nas. Treba nas upravo sada i ovdje. Kada jednom osjetimo Njegovu ljubav, ništa drugo nas neće moći ispuniti. Bacimo se u zagrljaj našega Nebeskog Oca. Ne ćemo se pokajati. Svijet čeka na nas!

U svjetlu Božje riječi uđimo u svoje srce i tu ćemo zasigurno naći odgovor na sva svoja životna traženja i pitanja. Ako pri tome osjetimo da nas Bog zove k sebi, hrabro mu se - unatoč svojim slabostima i nesigurnostima - odazovimo, jer On će biti naša snaga i svjetlo na tom putu. Budimo spremni za duhovno zvanje goriti i izgoriti! Ako nas, dakle, Bog k sebi zove, hrabro Mu recimo i svoj: Evo me, Gospodine!  

Svećenici su pozvani na suobličavanje s Kristom

Pokoravajući se Kristu možemo uistinu obnoviti Crkvu – istaknuo je papa Benedikt XVI. na misi posvete ulja, slavljenoj prije podne, na Veliki četvrtak, u bazilici apostola Petra.

Papa je ustvrdio da su svećenici pozvani suobličavati se s Gospodinom, odričući se vlastitog samoostvarenja, potaknuo je vjernike da se suprotstave vjerskoj nepismenosti u našem društvu, koristeći i prigodu Godine vjere.
Jesmo li zaista ljudi „koji djeluju polazeći od Boga i u zajedništvu s Isusom Kristom? Taj je upit Sveti Otac postavio sebi i svećenicima. Uz obred posvete ulja na misi se obnavljaju i svećenička obećanja, a Papa zahtijeva da se osobe posvećene Bogu odreknu vlastitih ambicija i da se suobliče s Kristom, koji ne vlada, nego služi, ne prisvaja nego daje. Zahtijeva se nutarnja sveza, štoviše, suobličavanje s Kristom, dakle i nužno nadvladavanje samih sebe, odricanje od onoga što je samo naše, od naglašavanoga samoostvarenja. Traži se da mi, da ja ne živim kako hoću, nego da moj život bude na raspolaganju drugome, Kristu – objasnio je papa Benedikt.

Istina je – primijetio je Papa – da se propitujemo kako se suobličiti s Kristom u okolnostima, često dramatičnim, današnje Crkve. Netko, poput skupine svećenika iz jedne europske države – napomenuo je Papa - javno poziva na neposluh, na nepoštivanje čak i konačnih odluka učiteljstva, kao što je primjerice ređenje žena. Mogu li se neposluhom zaista riješiti problemi? Može li se u neposluhu zamijeti nešto od suobličavanja s Kristom, što je istinska pretpostavka prave obnove, ili je riječ o očajnom pokušaju da se Crkvu preobrazi prema našim željama i zamislima? – priupitao je Papa.
Tko predlaže neposlušnost, uvjeren je da se s drastičnim sredstvima treba boriti protiv sporosti ustanova da se otvore novi putovi, da se 'osuvremeni' Crkva. Krist je zacijelo – dodao je Benedikt XVI. – ispravio ljudske tradicije jer su prijetile gušenjem riječi i volje Božje. Ali je to zapravo učinio da ponovno razbudi poslušnost istinskoj volji Božjoj – objasnio je Papa. Njemu je bilo stalo do prave poslušnosti nasuprot ljudskoj samovolji. On je ostvario svoje poslanje poslušnošću i poniznošću sve do križa, i tako ga učinio vjerodostojnim. Ne moja, nego tvoja volja: ovaj izrijek objavljuje Sina, njegovu poniznost i njegovo božanstvo a nama pokazuje put – kazao je Sveti Otac.
Svećenici nisu pozvani da naviještaju „privatne teorije i mišljenja“, nego vjeru Crkve, čiji su službenici. Papa svima koji smatraju da se ovim primjedbama zapravo brani nepokretnost, ukrućivanje tradicije, odgovara spominjući iskustvo pokreta nastalih u postkoncilsko vrijeme. Često je obnova poprimila neočekivane oblike i učinila gotovo opipljivom neiscrpivu živost svete Crkve, prisutnost i učinkovito djelovanje Duha Svetoga. A ako promatramo osobe, iz kojih su proizašle i proizlaze te svježe rijeke života, vidimo dakle da se za novu plodnost zahtijeva radosna vjera, korjenita poslušnost, živahna nada i snažna ljubav – ustvrdio je Benedikt XVI.

Možda nam kadšto – dodao je Papa – Kristov lik izgleda pre uzvišen i prevelik. Ali Gospodin to zna i stoga se pobrinuo za 'prijevode' da nam po veličini budu pristupačniji i bliži. Papa je podsjetio na niz svetih svećenika „koji nam prethode da nam pokažu put“, od Polikarpa do Augustina, Od Arškog župnika do Karola Wojtyłe. Sveci nam pokazuju kako funkcionira obnova i kako joj možemo služiti. Omogućuju nam shvatiti da Bog ne gleda velike brojeve i vanjske uspjehe, nego svoje pobjede prikazuje u poniznom znaku gorušičina zrna – rekao je Sveti Otac.
Završavajući propovijed Papa se osvrnuo na vjersku nepismenost koja se širi u našem inteligentnom društvu. Temeljne sastavnice vjere, koje su i djeca nekad znala, danas se sve manje poznaju. Ali da se može živjeti i ljubiti naša vjera, da se Boga može ljubiti i biti kadri ispravno ga slušati, moramo znati što nam je On rekao; njegova riječ mora ovladati našim razumom i našim srcem – ustvrdio je Papa i dodao:
Godina vjere stoga može biti prigoda za radosni i gorljivi navještaj vjere. Papa se također osvrnuo na suvremeni govor o čovjeku, tvrdeći da se danas gotovo ne govori o duši. U nekim je sredinama – kako je rekao – čak zabranjeno spominjati dušu. Naravno, moramo se brinuti za fizičke potrebe, ali se ne smijemo brinuti samo za tijelo. Valja se skrbiti za spas ljudi u tijelu i duši – primijetio je Papa, a potom je upozorio svećenike da svoje svećeničko poslanje ne smatraju jednostavnim poslom.

Osobe nikada ne smiju steći dojam da se savjesno držimo svojega dnevnoga rasporeda, da smo prije i poslije radnoga vremena samo svoji. Svećenik nikada ne pripada sam sebi. Osobe moraju osjetiti našu revnost koja je vjerodostojno svjedočanstvo za evanđelje Isusa Krista – zaključio je Benedikt XVI.

Nova duhovna zvanja - zašto i kako?

Novo vino u nove mještine (Mt 9,17)

Postojeća kriza posvećenoga života više je kriza smisla nego zvanja. Predugo smo vremena mislili da je najvažnije djelovati, izvršavati zadaće. Tako su sporedne stvari postale glavne.

Nova zvanja – kako i zašto? Ovo je pomalo provokativno i zabrinjavajuće pitanje o takozvanoj „krizi zvanja“, koja muči većinu redovničkih ustanova. Pastoral zvanja treba biti u korak sa znakovima vremena. Biblijskim rječnikom rečeno: novo vino u nove mješine.

Oslanjajući se na Mt 9,17 potrebno je pet novih mješina kako bi sačuvale novo vino procvata posvećenog života. 

.

1. Više „biti“ od „činiti“

Prva nova mješina sastoji se u tome da se dadne više važnosti „biti“ od „činiti“, inače će se novo vino pokvariti. Najvažniji izazov pastorala zvanja ne sastoji u pronalasku novih metoda, strategija ili u formiraju odbora za pastoral zvanja. Najveći izazov jest dati prikladan odgovor na pitanje: Redovnici(ce) tko ste? Što imate danas reći našemu društvu, našoj Crkvi? Koji je vaš doprinos? Zašto bi mladić ili djevojka prihvatili vaš način života? Zašto bi se upustili u ovu avanturu? Privlači li vaša duhovnost još uvijek mlade koji su spremni ostaviti sve kako bi kupili blago vjere?

Nekim je autorima draže govoriti o krizi identiteta. Najvažnija stvar za skrb oko zvanja jest to da naš život treba biti znak. Puno vremena smo krivo mislili da je najvažnija stvar činiti, biti produktivan, biti sposoban rješavati probleme. Definirali smo krizu zvanja kao nedostatak osoba ili starenje članova. A obujam poslova je ostao isti. Poistovjetili smo karizmu s poslom koji trebamo učiniti. Po ovakvom promišljanju o redovništvu sporedna stvar je postala glavna. Sliku koju mi redovnici(ce) šaljemo svijetu jest da smo preopterećeni mnogim obvezama, tako da u dobi kada više nije moguće biti „efikasan“ dođe duboka kriza. Ova slika redovnika ne privlači mlade. Pogrešno je svoditi bît redovništva na činiti mnogo, jer laici mogu činiti i više. Ova kriva slika oko identiteta posvećene osobe razlog je zbog kojeg se redovnički život ne obnavlja unatoč velikom naporu koji se ulaže u obnovu.

Smisao našega posvećenog života više je u tome što naš život znači društvu, u kršćanskim vrijednostima koje živimo i utjelovljujemo, u Kristovu životu kojeg svjedočimo, na vlastiti način u Crkvi („karizma“). Naš identitet je karizmatičan, slikovit, slika one stvarnosti koju još ne vidimo. Trebamo biti živa slika Kraljevstva, savjest božanskog u čovjeku, navještaj da postoji samo jedna stvar koju bi trebali svim silama svjedočiti: da je Bog prisutan u našemu svijetu i njegova je pravednost prisutna među nama unatoč našoj ljudskoj bijedi. Naše će svjedočanstvo biti vjerodostojnije što više Kristov život bude vidljiv u našemu zajedničkom životu, što više živimo po njegovim zapovijedima, koje ponekad izgledaju „nerazumne“ u sekulariziranom ambijentu; što više „uzdrmamo“ naše društvo koje živi kao da Boga nema i koje svaki dan stavlja na rub nemoćne i siromašne.

Religiozni život se temelji na Božjoj riječi, Riječi koja svakodnevno stavlja u pitanje uobičajenu svakodnevnicu. Mi smo hodočasnici koji traže Boga i smisao života. Zato snaga posvećenog života nije u umjetničkim djelima koje posjeduje ili u činjenju velikih djela, nego u snazi evanđeoskog svjedočanstva. 

.

2. Duboko utemeljeni u Bogu

Druga nova mješina se sastoji u životu po Evanđelju. Trebamo se ukorijeniti u Bogu kako bismo služili i uživali u svakom momentu novo vino kraljevstva nebeskoga, a ne samo u drugom životu.

Crkvi se nameće duhovni izazov između važnih duhovnih baština koje trebamo sačuvati i neophodnih projekata u budućnosti. Isto se događa i u posvećenom životu. Četrdesetak godina od II. vatikanskog sabora (1962.–1965.), koji poziva na obnovu, još nije zaživjela najvažnija stvar: ponovno otkriti mistiku, identitet, duh utemeljitelja, koji je na početku bio pokretač svega.

Nije tajna da je posvećeni život u krizi jer nije dovoljno utemeljen na onome što je istinski temelj redovništva. Kriza nije uzrokovana smanjenjem broja redovnika, nego, iznad svega, „nedostatkom autentičnog iskustva Boga“.

Oni koji nastoje obnoviti redovnički život znaju da je obnova duhovni problem, a ne strukturalni. Jedini temelj redovničkog života je vjera koja nam pomaže slijediti Isusa Krista. Zato nam se ne čini pretjerano reći da u temeljima krize redovničkog života stoji slaba vjera.

Obnova je zalog bolje budućnosti u kojoj će biti više zvanja, u kojoj će redovnici(ce) biti vjerniji i radikalniji svjedoci Boga Isusa Krista. Zato se traži otvorenost Duhu i obraćenje, kako bi naš redovnički život svaki dan sve više bio utemeljen u Kristu, hranjen Evanđeljem, sa željom da se navijesti Božje kraljevstvo. Zahtjeva snažnu duhovnost koja će odgajati zrele, odrasle redovnike(ce), sposobne nositi se s izazovima i poteškoćama današnjice; duhovnost koja se temelji na istinskoj molitvi – ne po naređenju nego po dubokom osobnom uvjerenju. Zato je potrebno duhovno promišljanje na svim razinama, duhovno vodstvo bilo na osobnoj bilo na razini zajednice. Poglavari bi trebali ponovno otkriti da je njihova najvažnija služba duhovna animacija; animirati nesebični apostolski rad ljubeći i služeći Bogu i braći u svakodnevnici.

U isto vrijeme duhovni ljudi trebaju biti otvoreni za novo, ne bojati se budućnosti: otvorenost a ne zatvorenost; milosrđe a ne oholost. Duhovnost koja će nam pomoći da otkrijemo i prihvatimo ranjenost svakoga čovjeka, koja će nam pomoći pobijediti oholost i nemilosrdnost. Duhovnost koja će promicati povjerenje, poticati radost, nutarnji mir, jednostavnost, a odbaciti vječnu sumnjičavost, pesimizam i tjeskobu. 

.

3. Hrabrost i kreativnost u poslanju

Treća nova mješina u kojoj se može sačuvati novo vino mogla bi se nazvati: danas živjeti kreativno i odvažno vlastito poslanje posvećenog života kako bi i danas bilo znakovito, na način da „novo vino bude i dalje krv što se prolijeva za spasenje mnogih“.

Kako vrijeme prolazi mi redovnici(ce) zaboravljamo da postojimo jer smo od Boga primili kao dar određeno poslanje; poslanje da budemo vidljivi znakovi Evanđelja i uprisutnjujemo određeni vid Isusova života i duhovnosti; i poslanje da nastavimo Isusovo spasenjsko djelo npr. u odgoju, u brizi oko bolesnih, o skrbi oko socijalnog dijaloga, u brizi o zatvorenicima. Zbog konkretnog vlastitog poslanja – onog primljenog od utemeljitelja – određena redovnička zajednica nastavlja živjeti i primati nove članove.  

Redovnici trebaju biti pažljivi na znakove vremena i prilagoditi vlastito djelovanje s potrebama novoga vremena, kao što su činili njihovi utemeljitelji. Dvije su stvari na koje treba paziti da se ne izgubi ni vjernost karizmi ni otvorenost budućnosti. Danas su se pojavile nove potrebe i izazovi na koje treba skrenuti pozornost. Često dođe i do udaljavanja od utrtoga puta, posvećuje se pažnja novom području ili grupi osoba. Kriza koja danas potresa posvećeni život uzrokovana je nekreativnošću. Potrebno je ponovno utemeljenje, tj. ostati vjerni utemeljitelju(ici) i pitati se što Bog od nas danas traži. Imati otvorene oči koje će gledati s ljubavlju današnji svijet i njegove potrebe, nastojati navijestiti Evanđelje razumljivim riječima, poduzeti akcije koje će biti što vjernije vlastitoj karizmi i odreći se svega što nas udaljuje od te iste vjernosti.

Posvećeni će život imati budućnost ukoliko uprisutnjuje kraljevstvo Božje tamo gdje je odsutno. Posebno poslanje posvećenoga života je da uvijek otvara nove prostore za služenje, da donosi evanđeoski izazov u nepoštena i diskriminacijska društva, da se suoči s rizicima evanđeoskom hrabrošću, da bude prorok u Crkvi i u svijetu unatoč mogućim sukobima. 

.

4. Lahor bratstva

Četvrta nova mješina: proročki svjedočiti našem svijetu, u kojem ima previše individualizma i podjela. Posvećeni život treba biti kao svježi lahor bratstva, svečano s drugim podijeljeno vino koje nam unaprijed omogućuje osjetiti nebesku gozbu. Bez pretjerivanja možemo potvrditi da budućnost mnogih naših redovničkih zajednica ovisi o kvaliteti zajedničkog života. Kakve odlike trebaju imati zajednice koje u sebi nose klice novog duhovnog procvata? Trebaju biti zajednice koja poštuju darove svakoga pojedinca, članovi da žive radosno, u povjerenju, u obiteljskom ozračju. Zajednice koje temelje svoj život na Kristu, a članovi se međusobno poštuju i duhovno potpomažu. Osluškuju poticaje Duha, gledaju znakove vremena kako bi proročki djelovali. Zajednice koje izabiru jednostavni stil života, dijeleći s ljudima patnju i radost, sposobne otvoriti se laičkom staležu i pomažući mjesnu Crkvu. Zajednice koje kao Krist, gledaju s ljubavlju svijet koji ih okružuje, suosjećaju i iskazuju milosrđe svima, te svaki dan obnavljaju euharistijske znakove: lome i dijele kruh, peru noge i žrtvuju život.

Nažalost postoje redovnici koji daju malo važnosti zajedničkom životu, tražeći samo osobnu ili zajedničku udobnost, bez apostolskog žara. Zajednica ne može biti svrha samoj sebi. Ona postoji radi izvršenja poslanja koje joj je Bog povjerio, radi navještaja i svjedočenja evanđelja, radi očitovanja Božje ljubavi i milosrđa prema čovjeku. Zajednica se ne može nadviti nad samu sebe u samodostatnosti. Ne može posvetiti najveći dio svojega vremena sebi i svojim problemima, nego poslanju koje treba izvršiti.

.

5. Iskreno se posvetiti siromasima

Peta nova mješina: iskreno se posvetiti siromasima i živjeti u jednostavnosti kako bi se vino umnožilo. I na ovom području traže se kreativnost i novi odgovori. Naime, najvažnija stvar nije sačuvati institucije koje imamo, nego očuvati žar karizme radi koje smo stvoreni, biti bliski onima koji trpe i tako proslijediti Božju beskonačnu ljubav.

Pastoral zvanja treba zauzimati važno mjesto u pastoralu Crkve. Posvećeni život, ukoliko je autentičan, sam po sebi promiče pastoral zvanja. 

                                                              Autor: Mariano Varona

Molitva za duhovna zvanja

Kaže Isus (Petru i Andriji): "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim.
                                                    (Mt 4, 19-20)

Gospodine Isuse Kriste!
Ti si svojoj Crkvi
s Euharistijom dao
i svećeništvo koje
nastavlja Tvoju
vidljivu prisutnost u svijetu:
udijeli nam velikodušnih
svećenika i redovnika
kako bi spremno
mogli odgovoriti
potrebama kršćanske
i ljudske zajednice. Amen.

Molitva

Isuse, nije mala stvar što tražiš od nas,

da idemo po cijelome svijetu,

da propovijedamo Evanđelje svakome stvorenju.

Nema ograničenja, prepreka, zamki

koje ne bi trebale biti prevladane. 

.

Ti nas pozivaš da donesemo radosnu vijest

svakomu čovjeku i svakoj ženi,

svakom narodu i na svakom jeziku,

utjelovivši evanđelje u temelje svake kulture.

Ti nas šalješ na ljudska raskršća

u svakom vremenu i prostoru

ne obazirući se na opasnosti i umor.

.

Nije malo ono što nam daruješ.

Udjeljuješ nam tvoju moć

kako bismo se mogli boriti i pobijediti zlo,

tvoju sposobnost da govorimo srcu svakoga stvorenja, u svim postojećim jezicima

i pozivaš nas da gradimo nove putove,

one bratstva,

ljubaznosti i oprosta. 

.

Uvjeravaš nas da ćemo biti zaštićeni,

iako okruženi zloćom i spletkama,

opasnim kao zmije što ujedaju.

Daješ nam sigurnost da nikakav otrov

ne može nam naškoditi ukoliko nosimo sa sobom sigurni lijek tvoje ljubavi. 

.

Daruj nam radost da vidimo znakove,

plodove tvojega Duha,

koji liječi, pridiže i podržava. Amen.