Iskustvo života u samostanu i s fratrima kapucinima

Kapucinski samostan, Osijek

Gospodin naš Isus Krist kao središte franjevačko-kapucinske jednostavnosti i duhovnosti vrlo je važan i u svakodnevnom životu redovnika, koji su ostavili ovaj svijet, pošli za Kristom, njemu se prepustili, njemu povjerovali, a on im kao nagradu usađuje klicu poziva, jedno sjeme koje raste i razvija se iz klice u stablo, a svako stablo donosi plodove. Takav je i život redovnika, oni su stablo, a Krist je njihov sijač.

Franjin život bio je prožet ljubavlju, iako ga je njegov otac odbacio, nije prestao voljeti Boga i zadržati ga u svome životu. Takvi su i redovnici, iako svijet misli sa su nepotrebni u današnjem društvu, oni ne padaju pred time, već mole za njih i za čitav svijet. Franjo, kao i ja, dugo je tragao za smislom svoga života, rođen je u bogataškoj obitelji, no, novac i blago nisu ga učinili sretnim.

Živeći, moleći, radeći i razgovarajući s braćom kapucinima u samostanu shvatio sam da ovi jednostavni ljudi ne mare brigu za materijalno već smatraju da su novac, pohlepa, bogatstvo ovoga svijeta samo prašina na cesti koja nema nikakvo značenje, tu prašinu vjetar raznosi po svijetu. Isto tako novac i bogatstvo pretpostavljaju ljudima veliki kamen o koji se spotiču te tako padaju u ropstvo zla. Materijalno nam ništa ne znači, ništa nam ne donosi. Ali ostaje duh. Duh vjere. To je radost ovoga svijeta, ovog poniznog služenja u ljubavi prema Gospodinu.

Franjevci kapucini (OFMCap)

Zahvalan sam Bogu i braći kapucinima što su mi omogućili da neko vrijeme provedem s njima; da dijelim njihovu molitvenu i radnu svakodnevicu. Tako su mi omogućili da budem i ja - barem na kratko - dio jedne redovničke zajednice koja dijeli isto mišljenje kao i ja.

Redovnički život pruža nam toliko velike mogućnosti, da često puta toga nismo toliko ni svjesni. Iako u ovom svijetu trpim zbog svoga mladenačkog traženja i odabira životnog poziva, te strpljivo nosim svoj križ poput Krista, nisam pao pod svjetovno okrilje, već svakoga dana kroz euharistiju, želim se što više približiti Kristu. Ovih nekoliko dana provedenih u samostanu nikad neću zaboraviti, jer sam s braćom kapucinima spoznao da smisao života nije u traženju požuda tijela i užitaka, već u traženju Boga. Spoznao sam da u svakom trenutku treba živjeti Kristovo evanđelje, te doista istinski živjeti svoju vjeru, vjeru Crkve u kojoj smo kršteni.

Čemu težiti ovome svijetu, ako od njega ništa ne dobivamo. Redovnici zaista žive Kristovo evanđelje, te služe Bogu s velikom poniznošću.

 

"Tko prizna mene pred ljudima, njega će i Sin Čovječji priznati pred Božjim anđelima." Lk 12,8

 

                                         Matija Kancijan

Duhovno zvanje. Poziv na izravnije i radikalnije nasljedovanje Isusa Krista

 

Živimo u vremenu u kojemu se, možda, više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja, kako redovničkih tako i svećeničkih! Uzroke takvog stanja pokušavamo pronaći u obiteljima sa sve manje djece, u župnim zajednicama koje ne svjedoče Krista na autentičan, živ i radikalan način, u društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto na vrhu ljestvice ljudskih vrednota, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubili svoj smisao, a vjera i život shvaćaju se kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, zaboravljamo i nekako u drugi plan stavljamo Božji poziv i zadatak upućen svima nama:»Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju» (Mt 9,38). Iako je Bog gospodar svojega vinograda te poziva i šalje radnike u žetvu svoju, sve nas je zajedno pozvao da ustrajnom molitvom i autentičnim primjerom pripravimo plodno tlo za rast i razvoj duhovnog zvanja.

   Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!
  Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje!

   Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.

   Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

   Na ovim značajkama duhovnog poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put nasljedovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa!No, za takvu odluku, pored vjere i potpunog predanja Božjem vodstvu, potrebna je i snaga duha, odlučnost volje kao i zrelost osobe koja je spremna potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenju ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.

   Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći samo jedno: «Ne boj se! Poslušaj glas svojega srca i hrabro kreni za onim koji Te je prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Srca iz ljubavi prema čovjeku na križu probodenom!
  Put je to radosti, života ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! Isus koji te je pozvao ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: «I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti» (Mt 19, 29).

   Prihvati izazov Božjeg poziva, odriješi konop svoje životne lađe i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kristom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!

 

Što je to duhovni poziv?

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo. Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:

*posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti

 

*neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. (Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta).

 

Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo.

Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.

 

Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas.

Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

 

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo. Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).

 

Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!

Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje!

 

Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.
 

Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato!
Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

Najprivlačnija „avantura“ koja se čovjeku može dogoditi jest „avantura“ susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu“ sa sobom poziva svakog čovjeka, jer je on Otac svih ljudi. Blaženi papa Ivan Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi s Bogom“ ističući da nema ljepšeg zvanja nego što je davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira čuo potrebno je slušati. Prihvatiti Božju Riječ, sačuvati je, učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.

Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me!

 

Fra Juro Šimić

Sv. Leopolda Mandića 41

10040 Zagreb

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

 

Tko može postati svećenikom, odn. redovnikom?

 

Polazeći od one jednostavne, tzv. »pučke mudrosti« moglo bi se pojednostavljeno reći: tko nije sposoban za vojnu službu i brak, takav onda nije prikladan niti za duhovni poziv, tj. svećeništvo i/ili redovništvo (za vojnu službu i stupanje u brak traži se, dakle, potpuno tjelesno i duševno zdravlje)!!

 

Redovničke zavjete, odn. sakramenat reda Prezbiterata u Katoličkoj Crkvi valjano prima samo kršteni muškarac (vidi: Zakonik kanonskog prava, kan. 1024).
 

Nitko od nas ljudi nema pravo na primanje sakramenta sv. Reda prezbiterata. Zato se »svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi - izuzevši stalne đakone - izabiru redovito među neoženjenim muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga'« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1579).

 

Dakle, u duhovnom pozivu kandidat se odlučuje za drukčije življenje spolnosti od one koju se živi u braku, to jest redovnik i svećenik se odlučuje za život u uzdržljivosti, tj. beženstvu.

Osim toga, da bi netko bio pripušten redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), odn. da bi primio Red prezbiterata ili đakonata, traži se da kandidat (kad dovrši kušnju prema odredbi prava), po sudu svojega biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara ima potrebne osobine, da ga ne priječi nikakva nepravilnost ni ikakva druga smetnja te da ispunja preduvjete prema odredbi kann. 1033-1039; da se provjeri ima li isprave o kojima je riječ u kan. 1050, te se mora obaviti provjera o kojoj se govori u kan. 1051. (Preporučujem da sami pročitate te kanone, ali i kanone od 1008. do 1054, a koji govore o sakramentu sv. Reda).

Ono što je ipak važno istaknuti navodi se u kan. 1029: »Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime.« Od primanja redova isključuju se oni koje priječi bilo kakva smetnja, bilo trajna (koju ZKP naziva »nepravilnost«), bilo jednostavna; a nikakvu smetnju ne uzrokuje ono što nije sadržano u kanonima koji slijede nakon kan. 1040.

Tako se u kan. 1041. jasno navodi da je »neprikladan za primanje redova:

 

- 1. onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosuđuje, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je neprikladan za pravilno vršenje službe;

 

- 2. onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada, krivovjerja ili raskola;

 

- 3. onaj koji je pokušao sklopiti makar i samo svjetovnu ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da je pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom;

 

- 4. onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili obavljao pobačaj, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali;

 

- 5. onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život;

 

- 6. onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata, bilo da toga reda nema bilo da mu je njegovo vršenje zabranjeno nekom proglašenom ili izrečenom kanonskom kaznom.«

U kanonu br. 1042 nabrajaju se oni koji su jednostavno spriječeni za primanje redova:

 

- 1. »onaj koji je oženjen, osim ako je zakonito određen za trajni đakonat;

 

- 2. onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima prema odredbi kann. 285. i 286. o kojoj mora polagati račun sve dok, pošto napusti službu i upravu i položi račune, ne postane slobodan;

 

- 3. novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan«, dok se u sljedećem kanonu, 1043, određuje da su »vjernici obvezni smetnje za svete redove, ako koje znaju, otkriti prije ređenja ordinariju ili župniku«.

Iz svega rečenoga, jasno je da redovnički i svećenički kandidat može biti samo duševno, psihički i fizički zdrava osoba (to, ipak, ne znači da osobe koje imaju neki fizički nedostatak ne mogu postati redovnicima i svećenicima).
 

Sama želja da se postane svećenik nije dovoljna i ne postoji pravo na primanje svetoga reda. Crkvi pripada - u njezinoj odgovornosti da definira potrebne uvjete za primanje sakramenata što ih je Krist ustanovio - razlučivanje prikladnosti onoga tko želi ući u redovničku zajednicu ili Bogosloviju, da ga prati tijekom godina formacije i da ga pozove u svete redove, ako je procijenjeno da ispunjava tražene kvalitete (usp. Pastores dabo vobis, br. 35-36).

 

Razlučivanje ima li kandidat duh. zvanja i je li zreo za njega, prije svega je teška zadaća odgovornih u odgoju, no velika se odgovornost očekuje i od samih kandidata za redovnički i/ili svećenički život i poziv. Bio bi teški grijeh i neodgovorno ponašanje ako bi netko bio prepušten redovničkim zavjetima i/ili svetom redu đakonata i prezbiterata pri tom tajeći nedostatak nekoga od uvjeta koji se zahtijevaju za redovničko i svećeničko zvanje.

 

           Mladići koji žele biti svećenici i/ili redovnici slobodni su o daljnjim pitanjima i pojašnjenjima kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap

Sv. Leopolda Mandića 41

10040 ZAGREB

E-mail: frajurofmcap@gmail.com
Ili:

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Svjedočanstvo o duhovnom pozivu

Mario BERIŠIĆ rodom iz Zagreba uskoro će navršiti 20 godina i na putu je redovničke formacije da postane svećenik. Do 16 godine je kako kaže, živio vrlo buran i svjetovan život ali Isus ga je pozvao na svoj Put i spasio.

 

Kako gledate na to da ima sve više mladih koji su „izgubljeni“ kao što ste i Vi nekada bili? Kako da dođu na pravi put? Ima ih mnogo čiji roditelji nisu u vjeri pa nemaju doma dobar primjer koji bi slijedili?
Prije svega izgubljeni su zato jer ih mediji upućuju na to da je važno samo uživati. I zapravo mediji i svijet ih krivo uče jer jedino je Isus put, stina i život. Na pravi put ih samo Isus može dovesti i to kroz sakramente. Ponajviše kroz ispovijed i svetu misu. Tu Isus liječi, samo treba biti iskren i ponizan. To znači priznati SVE grijehe i ponizno tražiti oproštenje. Slažem se s tim da mnogi roditelji ne daju nikakav primjer svojoj djeci jer i sami su zavedeni užitkom.

Kad ste osjetili svećenički poziv i da li ste odmah krenuli za Kristom ili Vas je nešto ometalo na tom putu i u toj želji?
Osjećao sam ga već od 8. razreda i nisam se odazvao prvi put. Ometao me moj isprazni način života. Od osmog razreda do polovice drugog srednje sam mnogo toga doživio. Izlazio sam po diskotekama, imao sam mnogo cura, bavio se svakakvim poslovima da bi zaradio novac s kojim bi častio društvo i kupovao si skupe stvari. Mijenjao sam društva i nigdje se nisam mogao pronaći. S kojom god bi curom bio osjećao sam se kao da nije za mene. Kao da mi ne pripada. Trenirao sam borilački sport MMA jer mi je u početku bio cilj naučit se tuči da bi bio siguran kad izlazim da me ne bi netko istukao. No s vremenom sam se počeo intenzivno baviti tim sportom. Htio sam biti prvi. Profesionalac. I stvarno mi je išlo. Čak sam prestao izlaziti i potpuno sam se posvetio tom sportu. Trenirao bi po 4 sata dnevno. To me u jednu ruku smirilo i dalo mi samopouzdanje ali i dalje sam osjećao prazninu.

Kada se dogodila konačna prekretnica u Vašem životu?
Jednog dana me majka zamolila da odem na svetu misu s njom i tatom. Bila je to trodnevnica svetog kapucina Pija iz Pietrelcine. Odbijao sam otići. Svađao sam se s roditeljima i vrijeđao ih. Mama je kleknula ispred mene, zaplakala i rekla: „Sine molim te, to je za tvoju dušu“. Odlučio sam otići, ali pod jednim uvjetom - kad vidim da je vrijeme za trening odlazim iz crkve. I majčine suze su se isplatile. Misa je započela a ja sam stajao do izlaza misleći da ću brzo van. Kad je jedan fratar započeo voditi Misu osjetio sam takav MIR. To je bio pokojni fra Zvjezdan Linić. Kad sam vidio tog skromnog fratra kako zrači ljubavlju i kako je vedar odmah sam poželio biti kao on. Misa i klanjanje pred Presvetim trajalo je gotovo četiri sata. Ja sam cijelo vrijeme stajao i nisam osjetio da me išta boli. Imao sam osjećaj kao da je prošlo pet minuta. No dogodio se jedan susret između mene i mog Isusa za vrijeme klanjanja.

 

Dok je fra Zvjezdan govorio da nam Isus oprašta sve i da čeka naš povratak k Njemu, ja sam osjetio kao da lanci grijeha i ovisnosti pucaju i padaju s mene. Osjetio sam slobodu  i mir. Taj mir je bio toliko snažan da sam imao osjećaj kao da sam izašao iz tijela. Najedanput sam ugledao Isusa koji stoji ispred mene ispruženih ruku kao da me traži da ga primi za obje ruke. U tom momentu fra Zvjezdan je rekao: „Isus je ispred tebe i  čeka da mu ispružiš ruku. Čeka te da mu kažeš 'Evo me idem za tobom'.“  Ja sam odmah ispružio ruke ali doslovno i Isus me prihvatio i pitao me: „Želiš li sad ići za mnom“. Rekao sam: „Da Isuse, želim ići za Tobom.“

Ne znam točno koliko sam bio u tom stanju ali sjećam se da me tata trknuo s laktom po rebrima i upitao me: „Zašto su ti ruke ispružene?“ Ja sam se nasmijao i rekao da me boli rame.  Nakon te Mise moj život se doslovno promijenio u potpunosti. Počeo sam moliti i svaki dan ići na svetu misu.

 

Tako sam odlučio jednog dana reći majci da idem u samostan i da želim biti svećenik. Majka se nasmijala i rasplakala. Bila je presretna baš kao i svi moji članovi obitelji. Tako sam u samostan kapucina stupio 01. rujna 2012 godine. Trenutno u Varaždinu  završevam prvu godine postolature, a od rujna svoju formaciju nastavljam kod kapucina u Italiji. Tamo ću započeti drugu godinu postulature, odn. neposrednu pripravu za ulazak u novicijat i studij teologije.

Kome najviše zahvaljujete na promjeni koja Vam se dogodila i na putu za koji ste izabrani?
Zahvaljujem Isusu, Blaženoj Djevici Mariji i svetom Piju iz Pietrelcine što me svakim danom hrabre i daju mi dovoljno milosti da izvršim ono za što sam poslan. Molim sve one, koji budu pročitali ovo svjedočanstvo, da se pomole za mene da me i dalje na mom putu prati milosrdna ruka našeg Spasitelja Isusa Krista.

Kako to da ste se odlučili za Red kapucina?
Za fratre kapucine sam se odlučio iz dva razloga. Prvi je taj što sam iz zagrebačke župe koju vode kapucini, a drugi je taj što me kapucin sv. Pijo fascinirao svojim životom i karizmom.

Sada ste postulant i još godina dana dijeli vas od novicijata. Očekuje vas godina kušnje. Bojite li se odustajanja?
Svaki dan je kušnja. Ne samo novicijat. Hmm... iskreno i bojim se jer sam svjestan koliko je teško u današnje vrijeme biti ustrajan. Ali Isus je moja snaga i molitve mojih dragih prijatelja i poznanika mi pomažu da ustrajem do kraja.

Što za Vas znači molitva? Može li čovjek i kako naučiti moliti? Mnogo puta ljudi moli Bože molim te za ovo, molim te za ono ...

Molitva za mene znači snaga. Molitva me mijenja i liječi. Najvažnije je da se ljudi drže Isusovih uputa iz Evanđelja. On kaže da prije molitve trebamo oprostiti i pomiriti se s bratom, prijateljem... i tek onda možemo započeti razgovor sa Bogom koji nas sluša i koji nam u dubinama našeg srca odgovara. Bože molim te za ovo... To nije zabranjen način molitve ali ja često puta volim reći zašto ne kažeš: „Bože reci mi što trebaš, što želiš da učinim iz ljubavi za tebe.“

Kako sada gledate na svoj život u vremenu kada ste se udaljili od Boga?
Živio sam isprazno i  tada sam bio jako nezadovoljan. Na svoju prošlost gledam kao jedno iskustvo koje mi pomaže da shvatim da je samo u Bogu mir.

Imate li prijatelja koji su ostali živjeti starim životom ili ste se možda za neke molili da se preobrate?
Naravno da imam. Ako mene Isus nije odbacivao dok sam bio teški grešnik, tko sam ja da odbacujem onoga koji živi u teškom grijehu. Naravno da se molim za obraćenje svih srca, ali najprije mojega.

Što mislite zašto je danas mladima teško živjeti pravim kršćanskim životom koji isključuje blud i nemoral, alkohol, cigarete, drogu? I zašto se mladi olako prepuštaju raskalašenom životu ne mareći za posljedice koje kad tad pokucaju na vrata?
Ima mnogo razloga zašto je mladima danas teško živjeti kršćanskim životom ali jedan je najveći: danas je sve pristupačno a pogotovo pornografija, droga i alkohol. Prepuštaju se zato što nisu upoznali Krista koji je ljubav. Zato smo mi dužni svjedočiti tog Krista svojim životom.

Koliko je moljenje krunice iz Vašeg iskustva bitno za svakog katolika?
Jedna činjenica je važna: krunica je vrlo moćno sredstvo kojim pobjeđujemo zlo u svijetu i u nama.

Koliko je bitno povjerenje u Boga kako bismo primili darove koje nam On pruža? Vaše iskustvo?
Vrlo je bitno prepustiti sve u Božje ruke jer jedino tako možemo biti posvećeni i nagrađeni. Kad kažeš Isuse, evo me ovakav kakav jesam i ne bojim se da se nećeš pobrinuti za mene.

Imate li nekog sveca zaštitnika i iz kojeg razloga?

Blažena Djevica Marija i sveti Pijo! Marija zato što mi je spasila život pri rođenju, a sv. Pijo zato što me izvukao iz mnogih zla.

Kad sam se trebao roditi doktori su rekli mojoj majci da sam mrtav, da ne dišem. No majka je bila puna vjere i pouzdala se u pomoć Blažene Djevice Marije.  Dok je jednom molila Gospu da me zaštiti usnula je čvrsti san i Gospa joj je stajala iznad glave. Ona se prepala i nije mogla gledati u tu svjetlost. Probudila se ali je Gospa i dalje stajala iznad nje i smiješila joj se. Majka je u jednom momentu vidjela kako se Gospa udaljuje od nje i kako svojom rukom pravi znak križa i govori joj: „Ne boj se dijete će biti dobro.“  I stvarno je tako bilo rodio sam se živ i zdrav.

Što mislite o osnivanju Laudato TV, obiteljske televizije s kršćanskim vrednotama?

Koliko je potrebna ovim prostorima?
Hvala Bogu što će zemlja koja se naziva katoličkom imati takvu televiziju. Ljudi su gladni Boga i njegove prisutnosti i smatram da je vrlo potrebno imati nešto takvo u našoj zemlji. Ako se zlo može koristiti medijima zašto se Bog ne bi koristio.

Koliko ste se promijenili otkad ste počeli živjeti novim životom? Koji dio vas se najviše promijenio?

Sada koliko sam se promijenio to samo dragi Bog zna. Ali svjestan sam da mi je prije za sreću bilo važno samo uživati a danas sam sretan i kada trpim. Nije li to velika promjena?

Ima onih koji misle da se prihvaćanjem svećeničkog poziva „gubi život“? Što biste im Vi rekli?
Nipošto! Tako sam i ja razmišljao ali tek sad sam uvjeren da sam dobio stostruko više. Jer što imaš ako Boga nemaš?

Što za Vas znači biti dijete Božje?
Predivno je kada znaš da imaš Oca koji te nikad ne sudi, ne kažnjava i uvijek ti daje novu priliku za promjenu. Jednostavno je poseban osjećaj kada shvatiš da si dijete milosrdnog Oca.

Koliko Isus može promijeniti naše živote? Kako je Isus promijenio Vaš život?
Koliko Mu se čovjek otvori toliko ga Bog može promijeniti. Moj život se promijenio tek kada sam rekao „Isuse sada ti živi u meni. Daj da ja budem kao Ti, a da Ti budeš uvijek u meni“. Jedino nas Isus može promijeniti ali samo ako budemo iskreni i ako smo spremni bez kompromisa služiti Mu.

 

        Izvor: www.http://www.laudato.hr/Tko-je-ovdje/Nasi-susreti/Mario-Berisic-Sto-imas-ako-Boga-nemas.aspx

Putevi koji ti mogu pomoći razabrati Božji plan

MOLITVA

“Što mi je činiti, Gospodine?” (Dj 22, 10)

Poziv nije nešto što izmišljaš ti već je stvarnost koju nalaziš. Nije neki plan koji imaš za svoj život već je misija koja se rađa iz prijateljstva koje ti Isus nudi i poziva te ostvariti ga.

Nije riječ u prvom redu o odluci koji ti sam donosiš već o jednom pozivu na koji odgovaraš. Ako želiš otkriti svoj “poziv” razgovaraj s Gospodinom. Jedino ćeš kroz molitvu moći otkriti ono što Bog želi od tebe – njegovu volju. U molitvi će Duh Sveti izoštriti tvoj sluh da možeš slušati. U prijateljskom i prisnom razgovoru s Isusom moći ćeš čuti njegov glas koji te poziva: “dođi i slijedi me” (Lk 18, 22); ili će njegove riječi glasiti: “Vrati se kući i pripovijedaj što ti učini Bog” (Lk 8, 39).

OPAŽANJE

“Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više” (Jr 20, 9)

Da bi otkrio što Bog hoće od tebe moraš slušati, promatrati i steći iskustvo. Zbog toga moraš postići da u tebi poraste “nutarnja tišina”; buka te priječi motriti i prepoznati.

Budi pozoran na ono što se događa u dubini tvoga srca: tvoje želje, tvoji strahovi, tvoje misli, tvoje mašte, tvoji nemiri, tvoji planovi. Oluškuj na isti način one koji idu ukorak s tvojim nemirom kao i one koji idu u drugom pravcu. Slušaj svoje srce: što je to što želiš? Nauči promatrati ljude oko sebe: što ti Isus govori kroz njihovo siromaštvo, njihovo neznanje, njihovu bol, njihov očaj, potrebu za Bogom…?

Gledaj svoj osobni život: koji ti je put Bog do sada dao proći?; koji su najvažniji trenuci tvoga života?; na koji je način Bog bio prisutan ili odsutan u tim događajima?, koje su, konkretno, osobe bile važne za tebe?, zašto? Promatraj budućnost: što osjećaš kada razmišljaš o mogućnosti da svoj život posvetiš Bogu? Imaš samo jedan život: čemu ga želiš posvetiti?

 Budi oprezan u razlučivanju: jesu li tvoj nemir i ono što osjećaš da te privlači znakovi jednog pravog poziva na posvećenje ili su naprotiv poticaji koje Bog želi kako bi snažnije živio svoj kršćanski život kao vjernik laik.

Zahvaljujući tome koraku moći ćeš reći: “možda me Bog zove…”, “osjećam nemir da posvetim svoj život Bogu”.

 INFORMACIJA

“ Razgledajte zemlju kakva je. Je li narod koji u njoj živi jak ili slab, malobrojan ili mnogobrojan? Kakva je zemlja u kojoj živi: dobra ili loša? Kakvi su gradovi u kojima borave: otvoreni ili utvrđeni? Kakvo je tlo: plodno ili mršavo? Ima li po njemu drveća ili nema?” (Br 13, 18-20).

Putovi kojima se može ostvariti duhovni poziv su mnogostruki i brojni. Nije dovoljno htjeti dati život Gospodinu i željeti posvetiti svoju pomoć braći. Treba znati gdje Bog želi da ga ti slijediš i da mu služiš.

Da bi mogao shvatiti koje je tvoje pravo mjesto u Crkve trebaš se upoznati s raznim zvanjima. Otkrij koju duhovnost žive dijecezanski svećenici odnosno razne redovničke udruge; osjeti koja te od njih najviše privlači. Gledaj kako žive: kongregacija kontemplativnog života nije isto što i kongregacija apostolskog života. Informiraj se koje je poslanje svake od njih i koja su sredstva, apostolati, koji se koriste za ostvarenje toga poslanja: poučavanje, bolnice, duhovno vodstvo, promicanje zvanja, misije, držanje duhovnih vježbi, sredstva društvene komunikacije i tako redom.

Upoznaj kojoj je kategoriji osoba njihov apostolat prvenstveno namijenjen: mladi, siromašni, svećenici, bolesnici, djeca, sjemeništarci, starije osobe, itd. Premda osoba u pravilu, dok proživljava nemir zvanja, osjeća također “privlačnost” prema “točno određenom zvanju”, ipak vrijedi posvetiti nekoliko sati informiranju i upoznavanju ne samo toga prvog poziva već i ostalih stvarnosti. Ako se na kraju ipak odlučiš za ono zvanje za koje si prvo osjetio privlačnost, vrijeme koje si uložio u upoznavanje i informiranje neće ipak biti izgubljeno.

Nakon što prispiješ do toga reći ćeš: “privlači me duhovnost, način života i apostolat te redovničke zajednice ili te redovničke stvarnosti”. “Vjerojatno me Bog poziva ući u novicijat ili bogosloviju”.

RAZMIŠLJANJE

“Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’” (Lk 14, 28-30).

Poziv je prevelik poduhvat, i to za cijeli život! Zbog toga se ne možeš upustiti u tu avanturu ako nisi prije toga ozbiljno razmišljao o sebi i novom životu kojeg želiš prigrliti. Otkrij koje su tvoje sposobnosti i tvoja ograničenja. Razmisli hoćeš li moći živjeti zahtjeve koje pred tebe stavlja to zvanje, svjestan da možeš uvijek računati na sigurnu pomoć Božje milosti. Na temelju kojih si znakova zaključio da te Bog poziva? Koji su razlozi “za” a koji “protiv” da kreneš tim putem? Što te privlači a što što ti se ne sviđa u tome životnom stanju?

Bog od tebe traži da se posvetiš i poradiš, na odgovoran način, na raspoznavanju njegove volje. Želi da upotrijebiš svoj razum kako bi shvatio koji plan on ima s tobom u ovom životu. Svjetlom Duha Svetoga moći ćeš otkriti što Bog želi od tebe. Nemoj misliti da ćeš imati apsolutnu sigurnost u pogledu onoga što Bog želi od tebe, nećeš nikada primiti nešto poput potpisanog ugovora u kojem će ti on otkriti svoju volju. Nalazit ćeš tek znakove koji pokazuju koji bi mogao biti plan prijateljstva između tebe i njega.

Odgonetavajući te “znakove” moći ćeš steći duhovnu sigurnost u njegov poziv. Potpuno sam siguran da ne može postojati četverokutni krug, imam u srcu sigurnost da se stolica na kojoj sada sjedim neće slomiti. Duhovna sigurnost je ono što trebamo da bismo mogli djelovati.

Zahvaljujući tome koraku moći ću reći: “Vjerujem da me Isus poziva”. “Vjerujem da ću, uz pomoć Duha Svetoga, moći odgovoriti”.

ODLUKA

“Dok su išli putom, reče mu netko: 'Za tobom ću kamo god ti pošao'” (Lk 9, 57).

Nakon što si otkrio ono što Bog želi od tebe, odluči se odgovoriti mu i velikodušno ga slijediti. Donijeti tu odluku nije lako; bit ćete strah; tvoja ograničenja će ti se činiti nepremostivima, poput visokih planina: “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam” (Jr, 1, 6). I tako, međutim, usprkos svojim ograničenjima, ili bolje, upravo zajedno s njima, odgovori poput Izaije: “Evo me, pošalji me” (Iz 6, 8). Reći “da”, kojim predaješ sav svoj život, je milost. Moli Duha Svetoga da ti dadne tu sposobnost da odgovoriš. Ne donijeti tu odluku, znači protratiti svoj život.

Da bi se započeo put zvanja, ne treba čekati da se ima potpunu sigurnost da te Bog poziva, ne očekuje famozni “potpisani ugovor”, dovoljna ti je duhovna sigurnost. Odluka je korak u vjeri, to je čin povjerenja u tvoga prijatelja Isusa. Pri donošenju odluke da slijediš Isusa na radikalan način, normalno je da imaš strahove i sumnje. Hoću li uspjeti podnijeti sve zahtjeve što ih pred mene stavlja taj poziv? Hoću li prispjeti konačnom cilju? U jedno ipak ne možeš sumnjati: u ono što ti želiš.

Pošto učiniš taj korak reći ćeš: “Želim posvetiti svoj živog Bogu, u službi mojoj braći.” “Želim ući u tu redovničku zajednicu”. “Želim biti svećenik”.

DJELOVATI

 

“ Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.” (Mt 4, 21-22).

Pošto doneseš odluku, baci se! Ne daj da te strahovi svladaju: hrabro kreni. Stavi sva sredstva koja imaš na raspolaganju u ostvarenje onoga što si odlučio. Ne popusti pred napašću da ulaziš u sjemenište pod izlikom: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi…” (Lk 9, 61). Tvoja odluka obuhvaća i tvoju prošlost; ubuduće traži samo kako biti vjeran. Jedini oblik ostvarivanja Božjeg plana u mojem životu je svakodnevna vjernost. Živi svaki trenutak u dosljednosti onome što si odlučio, upravljaj svaki svoj korak prema cilju.

A kada dođu teškoće? Ustrajati! Put koji ćeš započeti je težak, teži no što misliš. Spremi se na borbu, morat ćeš se uhvatiti u koštac s problemima i svladavati prepreke. Isus ti kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk, 9, 23). Put je težak, ali Marija te prati, a Duh Sveti ti daje snagu da možeš njime ići. Nije riječ o tome da danas uzmeš križ čitavog života, već samo onaj današnji, i tako iz dana u dan.

Pošto učiniš taj korak reći ćeš, poput Petra: “ Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom” (Mk, 10, 28).

DUHOVNO VODSTVO

“Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.” (Dj, 22, 10).

Duhovno vodstvo, zapravo, nije još jedan korak u procesu razlučivanja zvanja: to je sredstvo kojim se pojedinac može koristiti u svakom od prethodno spomenutih koraka. Duhovni vođa će te potaknuti na molitvu i pomoći će ti shvatiti znakove Božje volje, koje ćeš zamijetiti. Pokazat će ti gdje ćeš moći dobiti informacije i pružit će ti pomoć u razmišljanju. U trenutku odluke, udaljite će se od tebe da ti sam, pred Isusom, možeš slobodno odgovoriti na njegov poziv. Pomoći će ti da se pripremiš na odgovarajući način za ulazak u kuću formacije. Po njegovoj molitvi i žrtvi za tebe zadobit ćeš, od Duha Svetoga, potrebno svjetlo za otkrivanje svoga zvanja i snagu da ga slijediš. Ako je istina da je zvanje Božji osobni poziv, kojeg nitko ne može čuti osim tebe samoga, i poziv na kojeg nitko ne može odgovoriti namjesto tebe, isto je tako točno da trebaš nekoga tko će te pratiti u tvome razlučivanju zvanja.

Lako se dogodi da čovjek samog sebe zavarava: možda ćeš pomisliti da je Božji poziv ono što je, zapravo, tvoja želja, odnosno, naprotiv, možda ćeš pomisliti da nemaš zvanja, kada te Bog zapravo stvarno poziva. Razgovaraj i razmijeni mišljenja sa svojim duhovnim vođom kako bi provjerio autentičnost svoga zvanja. Nakon što se ukazao Pavlu na putu za Damask, Isus Krist zapovjedio je apostolu da pođe k Ananiji. Upravo će Ananija reći Pavlu ono što Gospodin želi od njega. Premda je Isus mogao izravno saopćiti Pavlu ono što od njega traži, htio se okoristiti Ananijinom pomoći kako bi apostolu pomogao otkriti njegov poziv (usp. Dj 22, 10-15).

U razlučivanju Božjeg plana s tobom, neizostavno je posredovanje Crkve. Otkriti tvoj poziv nije lako, ali nije nemoguće. Ako iskreno tražiš Božju volju, i ostvariš korake koje ti predlažem, vjerujem da ćeš je moći shvatiti. Bog na mnogo načina objavljuje način na koji želi da surađuješ u uspostavi njegova Kraljevstva. Njemu je, naime, prvom stalo da otkriješ i ostvariš svoj poziv. Zbog toga moli, razgovaraj sa svojim duhovnim vođom, promatraj, informiraj se, razmišljaj, odluči se i djeluj.

Koraci su završeni, hod prema cilju postaje sve kraći. Predstoji još samo napor koji treba poduzeti da bi se prispjelo na sam vrh, praćen velikom radošću jer se vidi mnogo širi, dublji i veći obzor. Tvoj se život susreće s Božjom apsolutnošću i ostaješ zapanjen i u čudu. Ogledamo se u njegovoj istini, u njegovoj dobroti, u njegovoj ljubavi: put, istina i život. U tome hodu, u tome usponu, shvatit ćeš da u rukama imaš štap, sigurni oslonac, vođu. Taj vođa je za mene Marija: ona nas zagovara kod Boga, prati, hrabri, podupire; ona je sigurna, divna prijateljica, bez ikakve ljage. Svaki hod, svaki projekt, svaki zahtjev kojeg povjeravamo njoj sigurno možemo postići. Ona nas prati prema “sigurnoj luci”; nikada nas neće razočarati, nikada ne očajava, nikada ne izdaje. Osjeti njezinu prisutnost, osjeti njezinu veliku iskrenu ljubav. Gospa od Guadalupe, prilikom svoga ukazanja blaženom Juan Diegu, izrekla je ove riječi; ponavljaj ih često u svome srcu:

“Slušaj, sine moj, usadi to u svoje srce.

Nisam li možda ovdje ja, koja sam tvoja Majka? Nisi li možda pod mojom zaštitom?

Nisam li možda ja izvor tvoje radosti? Ništa te ne smije žalostiti i uznemiravati”.

 

 

Kontakt:

 

Fra Juro Šimić OFMCap

E-mail: frajurofmcap@gmail.com