Kako mogu znati da me Bog zove u duhovni poziv?

 

Poziv je osobna stvar i nema redovitog pravila kako Bog nekoga poziva. Bog poštuje našu osobnost i ponaša se prema nama kao prema osobama. On poštuje našu slobodu i želi da koristimo svoj razum i srce u pokušaju da otkrijemo svoj poziv.

U povijesti Crkve pronalazimo kako su duhovni pisci i teolozi napisali kako ima određenih znakova koja Bog koristi da bi nam pokazao naš poziv. Ako osoba ima te znakove u određenom stupnju, velika je šansa da će se osoba odazvati na Božji poziv. Međutim, nikad nije apsolutno sigurno. Postoji nekoliko znakova koja mogu pomoći u razlučivanju i prosudbi je li netko pozvan ili ne.

 

1. PRIVLAČNOST DUHOVNOG POZIVA  

 

Ima onih koji će reći 'Želim biti svećenik i/ili redovnik ne zbog toga jer ja to želim, nego jer mislim da to Bog želi od mene. Ako se ne odazovem, Bog će me kazniti ili ću biti nesretan  cijeli svoj život.' Bog ne djeluje na takav način. Bog nam je dao slobodu u odlučivanju i izboru. Ako je nekome duhovni poziv privlačan, to je dobar znak. No, uz to su važni i neki drugi znakovi.

 

2. POZITIVNI MOTIVI

Crkva traži pozitivne duhovne razloge, na primjer: 'Želim živjeti kao svećenik i/ili redovnik jer:

 

    - želim služiti Bogu na izvanredan način,

 

    - želim produbiti svoju ljubav i znanje o Bogu,

 

    - želim proširiti kraljevstvo Božje,

 

    - želim živjeti evanđeoski život što savršenije.

Bilo koji od ovih duhovnih razloga prikladni su motivi!

* Nekoliko neprimjerenih motiva:

 

    - Život svećenika i/ili redovnika ima određenu sigurnost: smještaj, hrana, životno osiguranje, mnogo materijalnih stvari, mnogo onoga za što se ljudi u svijetu bore. Ako netko misli da sve to ne može postići u svijetu i stoga se odluči za duhovni poziv, velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga. Dakle, materijalna sigurnost nije prikladan motiv za stupanje u svećeništvo ili redovništvo.

 

   - Drugi neprimjereni motiv jest osamljenost. Npr. dolazak u samostan ili bogosloviju neće riješiti, ne samo naš problem osamljenosti, nego i mnoge druge osobne probleme ili bolesti.

    - Neprikladan motiv je i kada netko ima problema i poteškoća ili se boji da ne može ostvariti bračni život pa se odluči na redovnički život – to nije dobar motiv.

Sigurno je, naime, da većina nema apsolutno samo pozitivne duhovne razloga i motive. I ovi neprimjereni motivi mogu 'živjeti' negdje u pozadini. Uvijek postoji neka mješavina između svih ovih motiva. Stoga je važno imati duhovnog voditelja kroz cijeli taj put razlučivanja i promišljanja. 

 

3. PRIKLADNOST ZA REDOVNIČKI ŽIVOT

 

Mnogi pokušaju ostvariti poziv o kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe.

Sveti red Đakonata

 

Nalazimo se u razdoblju godine kada se redovito po našim biskupijama događa slavlje ređenja novih đakona. U ovoj prigodi želimo nešto reći o toj važnoj službi u Crkvi.

 

Đakonska služba, kao služba svetoga reda, u počecima Crkve bila je stalna služba, (kao što je to i danas slučaj na Istoku, gdje u bogoslužju đakon ima istaknutu ulogu). Na Zapadu je đakonat vrlo brzo postao tek prijelazni stupanj do svećeništva. Đakon u Crkvi može raditi cijeli niz različitih službi: propovijedati, dijeliti pričest, krstiti, vjenčati, katehizirati… itd. No, prije svega njegova je služba vezana uz euharistijska slavlja.
 

Služba đakona u euharistijskom slavlju:
 

1. Uvodni obredi

U ulaznoj procesiji, već u sakristiji, đakon jest onaj koji biskupu stavlja mitru te nosi evanđelistar ispred suslavitelja sv. Mise. Došavši do oltara đakon se duboko pokloni oltaru i ljubi ga, jednako kao i prezbiteri-suslavitelji. Dok biskup kadi oltar, prati ga đakon. Prilikom kađenja đakon prati i prezbitera ukoliko on predvodi misu. Kad biskup dođe do katedre, đakon stoji u njegovoj blizini, da mu posluže kad je potrebno. Ako u sklopu pokajničkog čina biskup škropi puk blagoslovljenom vodom, škropilo mu pruža đakon. Ukoliko to ne učini biskup, svećenik ili drugi poslužitelj, đakon može vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana.

2. Služba riječi

Đakon drži lađicu da biskup može staviti tamjan u kadionicu dok se pjeva Aleluja. Jednako čini i kada svećenik predvodi misu. Đakon koji će navijestiti evanđelje moli od biskupa blagoslov, a kad ga dobije pristupa oltaru zajedno s kadioničarom i akolitima, uzima evanđelistar i uputi se ambonu, te pošto rekne “Čitanje svetoga evanđelja…” okadi evanđelistar. Kad navijesti evanđelje odnese biskupu evanđelistar da ga poljubi ili ga sam poljubi. Ukoliko svećenik predvodi misu, đakon također traži blagoslov, ali ne donosi evanđelistar svećeniku da ga poljubi.

3. Euharistijska služba

Đakon i akoliti na oltar stave tjelesnik, rupčić, kalež i misal. Đakon ili biskup primaju od vjernika i druge darove (osim misnih) ako ih ima. Đakon misne darove stavlja na oltar. Na oltaru biskup od đakona prihvaća pliticu s kruhom (146). Đakon zatim ulije vino i nešto vode u kalež govoreći uobičajeno Otajstvom ove vode i vina… te pruži kalež biskupu. Đakon opet drži lađicu da biskup može staviti tamjana u kadionicu. Biskup okadi darove, a dok kadi oltar, prati ga đakon. Nakon toga đakon pokadi biskupa, a zatim i puk. U svemu ovome đakon jednako postupa ako svećenik predvodi misno slavlje.

Nakon darovne molitve đakon biskupu skine kapicu (“solideo”). Nakon što suslavitelji pristupe oltaru - đakon stoji iza suslavitelja da bi, kad ustreba, poslužio kod kaleža ili kod misala. Slično se određuje za misu koju predvodi svećenik: za vrijeme euharistijske molitve đakon stoji kraj svećenika, ali malo iza njega da ga, kad zatreba, posluži kod kaleža i misala (OURM 179).

Đakona u kadionicu stavi tamjana i prigodom pojedinog podizanja okadi hostiju i kalež. Nakon podizanja kaleža đakon po potrebi prekrije kalež i čestičnjak.

Kod završne doksologije euharistijske molitve, đakon stoji kraj biskupa (odnosno svećenika-predvoditelja) i drži uzdignut kalež. Kod davanja mira “biskup izrazi znak mira barem dvojici najbližih suslavitelja, a nakon toga prvome od đakona” (BC 161).

Biskup i suslavitelji drže Tijelo Kristovo (ali ne i đakon!) dok biskup govori “Evo Jaganjca Božjeg…” Biskup (ili svećenik-predvoditelj) pričešćuje đakone i vjernike. Đakoni poslužuju suslavitelje dok se pričešćuju iz kaleža, a nakon što se svaki od njih pričesti iz kaleža, đakon rupčićem obriše kalež. Đakoni, naravno, također dijele pričest vjernicima, bilo pod prilikama kruha, bilo tako da drže kalež ukoliko se pričest dijeli pod obje prilike umakanjem. Nakon pričesti đakoni ispiju iz kaleža, ako je još ostalo Krivi Gospodnje, odnesu pretekle posvećene čestice u svetohranište, te na pokrajnjem stoliću očiste sveto posuđe.

4. Zaključni obredi

Prije završnog blagoslova đakon može dati neke kraće obavijesti te uputiti puku poziv: “Naklonite se za blagoslov”. Nakon blagoslova đakon otpusti narod riječima: “Idite u miru”.

Nova knjiga o Padre Piju

Ovih dana je, uz blagdan sv. Padra Pija, 23. rujna, iz tiska izašla jedna od najčitanijih knjiga o mnogima omiljenom svecu našeg vremena: Padre Piju, stigmatiziranom svećeniku i kapucinu.

 

Iz njegove je duše izlazila otajstvena snaga praćena čudesima a njegov je život bio obilježen paranormalnim fenomenima.

Volio je ljude. Plakao je s ožalošćenima, smijao se sa sretnima. Zvali su ga: „fratar s Kristovim ranama“, „svetac sa stigmama“, „liječnik“ patnje... I usred najvećih nevolja u budućnost je gledao u duhu optimizma, vjere i ljubavi.

On je bio i jest čovjek nade. On je čovjek kojega će ljudi uvijek voljeti!

 

Predstavljanje ove vrijedne knjige bit će 24. rujna 2019. godine kod franjevaca kapucina u Zagrebu (Samostan i župa sv. Leopolda B. Mandića, ul. Sv. Leopolda Mandića 41)!

 

* Zainteresirani za narudžbu ove knjige slobodni su kontaktirati:

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

Duhovno zvanje: poziv na veće i radikalnije nasljedovanje Krista i Evanđelja

 

Živimo u vremenu u kojemu se, možda, više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja: redovničkih i svećeničkih! Uzroke takvog stanja mnogi okušavaju pronaći u obiteljima sa sve manje djece, u župama koje ne svjedoče Krista i Evanđelje na autentičan, živ i radikalan način, u suvremenom društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubili svoj smisao, a vjera i život shvaćaju se kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, itd.
Iako je Bog gospodar svojega vinograda te poziva i šalje radnike u žetvu svoju, za prevladavanje 'krize zvanja'' sve nas, ipak, poziva da ustrajnom molitvom (''Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju'' - Mt 9,38)  i autentičnim primjerom života pripravljamo plodno tlo za rast i razvoj duhovnog poziva u životu nekog mladića. Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!

Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje! Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja. Na ovim značajkama duhovnog poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put nasljedovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa! No, za takvu odluku, pored vjere i potpunog predanja Božjem vodstvu, potrebna je i snaga duha, odlučnost volje kao i zrelost osobe koja je spremna potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenju ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.

Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći samo jedno: ''Ne boj se!'' Poslušaj glas svojega srca i hrabro kreni za onim koji Te je prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Isusa Krista! Put je to radosti, života ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! Isus koji te je pozvao ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: «Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti» (Mt 19, 29). Prihvati izazov Božjeg poziva, odriješi konop svoje životne lađe i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kristom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!

Žive li, doista, svećenici i redovnici lijepo i bezbrižno!

 

Vjerojatno ne postoji ni jedan poziv u današnjem društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o svećenicima, redovnicima i biskupima. Ti stereotipi se kreću od toga da mnogi misli kako oni žive vrlo lijepo i bezbrižno, kako ništa ne rade, nikome u društvu ne koriste pa sve do toga da su svakodnevno preopterećeni raznim poslovima (osobito danas kad ih je sve manje). Čut ćemo npr. i razna mišljenja, čak i od dugogodišnjih vjernika, kako svećenicim i redovnici samo dangube, povazdan odmaraju i 'kradu Bogu vrijeme i dane'. S druge, pak, strane oni koji su izbliza upoznali život i djelovanje svećenika i redovnika, kažu da su prezauzeti, da žive bez odmora, bez radnog vremena, da su rastrgani na sve strane pa se pitaju kada uopće imaju vremena za sebe, za odmor i molitvu. Što je od svega toga istina?
 

Prije nekoliko godina jedna agencija (Mullen) objavila je natječaj za najteži posao na svijetu. U tome natječaju sudjelovala su dvadeset i četiri kandidata. Bili su iznenađeni uvjetima ponude. Naime, od njih se tražilo da u svome poslu budu na raspolaganju 24 h, u svako doba dana i noći i tako sedam dana u tjednu. Nisu im jamčili ručak u miru kao niti miran sam, jer je moguće da će ih noću buditi i netko trebati. na kraju te ponude je rečeno kako za taj posao neće dobiti nikakvu plaću, neće biti osigurani te im neće biti uplaćivano mirovinsko osiguranje.

 

Kandidati su, razumije se, ostali u šoku i za sve rekli da je ludo i nemoguće. Nitko nije prihvatio tu ponudu, posao pod takvim uvjetima. Međutim, na kraju toga testa im je puštena informacija da su odbili posao svoje majke! Jer mnoge majke žive i rada takvim načinom života. Kandidati su bili ganuti spoznajom te istine, ali je - sami će sebi priznati - nikada nisu znali ispravno vrednovati niti na takav način doživljavati svoju majku.

 

Naravno, uopće ne želeći niti jednu službu ili poziv stavljati na isti rang s osim što rade naše drage majke, čini mi se da je u toj slici najbolje ocrtan život i djelovanje današnjeg svećenika, redovnika (redovnice).

 

Kako bismo danas mogli sročiti natječaj za radno mjesto svećenika? On bi otprilike mogao izgledati ovako: Traži se osoba koja je dobre naravi (ne konfliktna), dobro odgojena, nema nikakvih loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi strpljivo tračeve o sebi, dobro je školovana, poželjno je da ima neki postdiplomski studij, da govori jedan ili dva strana jezika, da je okretna u upravljanju materijalnim stvarima, da ustaje rano ujutro i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju ljudima u njihovim potrebama i teškoćama. Traži se da noću bude dostupna za intervencije. Uza sve to traži se osoba koja je sućutna kad netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričest i Krizmu, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaki dan, svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić i Uskrs. Traži se osoba koja se treba odreći braka, svoje djece, svoje obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer je nema tko zamijeniti. Traži se osoba koja neće primiti plaću, neće biti, bar u većini slučajeva, ni zdravstveno ni mirovinsko osigurana. Kad što dobije na dar ili što stekne, da sve to treba ostaviti drugima (odn. zajednici). U biti traži se osoba koja će biti 24 h na dan, 365 dana u godini na raspolaganju, uvijek sretna, nasmijana i ispunjena!

 

* * * *

 

Eto, tako bi, uz brojne druge navode i sitnice, mogao izgledati moderni, odn. današnji natječaj za radno mjesto svećenika i/ili redovnika. Svi zainteresirani, osobito oni koji pričaju kako je svećenicima i redovnicima - iz perspektive svijeta - lijepo i kako uživaju na 'grbači naroda' (tako je nedavno u našem državnom Saboru jedan zastupnik rekao za svećenike!), neka slobodno pošalju u svećenike svoju djelu ili unuke. Roditelji nek' slobodno pošalju svoje sinove i kćeri u svećenike, fratre i č. sestre pa neka i oni uživaju u bezbrižnom životu. Danas se roditelji bore da im djeca žive dobro i lagodno. Evo prilike za hedoniste i utilitariste. Poziv u duhovni poziv otvoren je - 24 h na dan, 365 dana u godini - svima zainteresiranima! Čekaju vas vaša sigurna radna mjesta, jer u Crkvi nikoga nema na burzi i nitko ne mora ići na privremeni rad u Njemačku, Austriju ili Irsku!  

Čast i uzvišenost svećeništva

 

O kako je velik svećenik!

Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast.

Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha , nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova. Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve propada religija. Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik. Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.

(*Preuzeto iz djela «Zlatna zrnca župnika Arškog», L. Niderberger). 
                                              * * * * * *

                    MOLITVA BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
O Djevice Marijo, kada govorimo o zemaljskim stvarima, umorimo se, ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi. Uspoređivali su Te s majkom, a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro, a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš. Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe, da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći. Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama, nježno srce, svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda. O kako si dobra Presveta Marijo! Amen.

Slika svećenika nekoć i danas

 

Vremena se mijenjaju – i dobro je da je tako, jer se inače neke nepravde nikada ne bi dokrajčile niti bi se, u određenim kontekstima, dobrota mogla pokazati. Ipak, sve to ne znači kako na ovom svijetu ne postoje neke konstante koje ne bi jednako vrijedile za sva vremena. Vjerske istine, moralni zakoni, transcendentali..., istovjetni su kako nekoć tako i danas. Bez obzira što suvremeno društvo pretendira sve relativizirati, na kraju, vrlo često čak i nesvjesno, svojim postupcima potvrđuje suprotno. Kao i svaka druga diktatura tako je, očito, i diktatura relativizma osuđena na propast. Čovjek prema svojoj prirodi teži slobodi i izvršavanju božanskih zakona kao načela koja ju omogućavaju (za njega i njegovog bližnjega) te mu je u naravi boriti se protiv svega onoga što mu ne dopušta „biti svoj“. Stoga je očekivati da sljedeće stoljeće bude obilježeno upravo tom borbom. Naime, civilizacijski procesi idu prema tome da čovjekovo dostojanstvo bude načelo i zakon u svakom društvu i za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu društvenu ulogu. Ono se ne realizira samo riječima nego, prvotno, djelima i stavovima prema čovjeku.

 

Zbog toga i kada se govori o svećenicima i njihovu položaju u zajednici treba uvidjeti da deklarativno izražavanje poštovanja prema njima vrlo često ne prati i ono sadržajno, tj. bitno.

 

Slika svećenika u postmodernom društvu u mnogomu se promijenila, poglavito u odnosu na razdoblje prije 70-ih godina prošloga stoljeća. Ta promjena je dvosmjerna: svećenici u društvu ne izgledaju kao nekoć, ali ni društvo više ne poima ili traži da svećenik izgleda kao prije 50-ak godina.

Profil jednog svećenika ili redovnika prije se mogao opisati riječima da je to pobožan i povučen čovjek koji je uvijek u svojem službenom odijelu (kolaru ili habitu), Časoslovom ili krunicom u ruci. Na mnogim je područjima bio prava enciklopedija znanja, ali i analfabet kada je riječ o „sporednim“ događanjima kao što su: sport, zabava, glazba, film i moda. Njega nisu zanimale „prizemne“ stvari i zbog toga je dobro pazio kakvu literaturu čita, u kojem se društvu kreće i kako komunicira s ljudima. Stoga je postojao i strogo određeni način kako netko s njim treba razgovarati i kako ga oslovljavati. Takvoga je „pastira“i društvo uvažavalo bez obzira što su o njemu mnogi pogrdno govorili, posebno u onim sustavima koja nazivamo „bezbožnim“.

 

Današnji se, pak, svećenik u vanjštini u mnogomu razlikuje. Nerijetko je u „farmerkama“, bez očitih svećeničkih i redovničkih insignija (oznaka); umjesto cipela ima tenisice, a odijelo vrlo često zamijeni sportska odjeća. Časoslov i ako moli onda je to, skoro pa u načelu, privatna stvar – rijetko ga tko može vidjeti kako oko crkve ili po župnom dvorištu šeće dok to radi. No, zato on dosta zna o svemu onomu što je crkvenim osobama nekoć bilo nevažno i sporedno. S društvom će redovito izići „na piće“ i neće mu biti strano razgovarati o svim mogućim temama. On ima dosta onih koje smatra prijateljima, ali ne uživa ugled kao što su to osobe iz njegove „branše“ nekoć imale. Vrlo vjerojatno je da će ga najviše „oblatiti“ upravo oni koji s njim „popiju koju“. Oni poznaju i njegove loše strane, pa im on malo što može prigovoriti.

Osobito su tome podložni tzv. „kućni svećenici“ – oni koji se kod nekih obitelji tako udomaće, pa se bez njih ništa važno ne događa. Dakako da su tomu znatnim dijelom krivi sami svećenici, ali također i oni koji ih ustima časte, a srcem samo iskorištavaju. Takvo nešto je do sada viđeno u odnosu političara i „duhovnjaka“: oni koji su „bliskiji“ sa svećenikom dopuštaju si da ga izigraju gdje god stignu. A oni koji to nisu – pa čak i ne pripadaju Katoličkoj Crkvi – s puno se više poštovanja odnose prema njemu i instituciji koju predstavlja.

 

Nekoć je, dakle, biti župnikom, svećenikom i/ili redovnikom istovremeno značilo imati ugled i utjecaj u društvu, a danas to nije slučaj iz mnogo razloga. I to je razumljivo. No kada je riječ o sadržaju svećeničkoga „posla“, o svetinjama koje su mu povjerene, onda ne bi smjelo izostati dužno poštovanje. Istodobno, ni svećenik ne bi smio nekomu davati privilegije niti bi taj netko, zbog navodnoga prijateljstva, mogao omalovažavati ono što ulazi u opis svećeničkoga zvanja. Jer zbilja, ne može se sve relativizirati!