Božji zahvati u životu i poslanju sv. Franje Asiškog


«Nitko ne smije izustiti ime Franjo, a da ne osjeti veliku slatkoću» - zapisao je brat Egidije, jedan od prvih pratilaca sv. Franje Asiškog. Sam Svetac je ne jednom govorio o slatkoći koja ispunja njegovo srce. Ova neobična smjernica zacrtava sam put i pristup k sv. Franji, jer k njemu ne možemo doći učenošću, kritičnošću i znanošću, jer su to sve metode koje ga već unaprijed promašuju i koje ni najmanje ne zadiru u tajnu toga čovjeka.
Pokušajmo se izložiti njegovoj snažnoj moći zračenja i značenja i pustimo da nas zahvati Franjo i njegov duh, da nešto od te njegove slatkoće prijeđe i na nas.

Mladost sv. Franje

Sv. Franjo Asiški se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači «Francuzić».
Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je bio duboko svjestan činjenice da ima mnogo novca na raspolaganju, da se ne mora za ništa brinuti. Zato ga je, dok je bio u roditeljskom domu i lakoumno i nepromišljeno razdavao i trošio. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Mladi ljudi onda, kao i mnogi danas, priređivali su si razne zabave (partie), pjevali su u kasnim noćnim satima svoje bučne pjesme po ulicama i gradskim trgovima. Kao dijete svoga vremena i Franjo je, poput svih ondašnjih i današnjih mladih ljudi, provodio svoje vrijeme i godine odrastanja u različitim zabavama ne razbijajući si glavu što će sutra jesti i u što će se obići, odn. tim i takvim sličnim životnim problemima.
(«Svi su se divili Franji, a on je nastojao sve ostale preteći sjajem isprazne slave, vragolijama, posebnostima, lakrdijaškim i ispraznim riječima, raskošnim odijelima; jer je bio vrlo bogat.» - Toma Čelanski, I, 2).

Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat ipak nije bio uskogrudnog, škrtog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: «Ubuduće neću odbiti nijedne molbe».
Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, provodio je svoje vrijeme u pustim zabavama, a željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena.
U svemu tome Franji su se neočekivano počeli u životu događati neki trenuci i događaji preko kojih jednostavno nije mogao olako prelaziti.
Naime, kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški snovi i planovi odjednom, preko noći, pali su u vodu.
Kad je izašao iz pritvora, u kojem je i obolio, postao je, pišu njegovi životopisci, nekako drugačijom osobom. Izgubio je živahnost, bučno i razuzdano ponašanje njegovih dojučerašnjih prijatelja počelo mu se činiti ispraznim i glupim, počeo se je povlačiti od svijeta. Nekoć prosječni kršćanin sada «počinje novi život» (Dante), koji se očitovao u tome da je počeo više moliti i razmišljati o sebi i svojem životu.

Ta promjena odvijala se polako, ali je poprimala sve određenije oblike, dok konačno i njegova okolina nije zapazila da je postao nekako drugačijim. Franjo je sam u svojoj nutrini osjećao da je netko Jači ovladao njime.
Kad je konačno prizdravio često se je pitao: «Što daje smisao mome životu?» Lutajući okolicom Asiza, iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle sada čuda! Netko Ga prisili da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje «novoga života».

Objašnjenje zašto u tom susretu Franjo nije očitovao naravnu odvratnost prema gubavcu nalazimo u samim njegovim riječima kad kaže: «Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.»
Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo pripisuje izravno samo Bogu a ne svojoj jakosti. Od toga trenutka gubavci vrše važnu ulogu u njegovu životu. Preko njih je iskusio da se pretvara u slatko ono što je prije bilo gorko.
Franjo se više puta služio ovim riječima, kojima je htio reći da je na početku svoga kršćanskog životnog puta doživio čudesan doživljaj koji se riječima ne da objasniti.

Od ne manjeg značenja za nje je bio i jedan drugi doživljaj.
Naime, jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: «Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!»
Od tog čudesnog prizora i doživljaja Franjo se beskrajno duševno i tjelesno potresao.

Za razmišljanje: Kao onda tako i danas mnoštvo ljudi i vjernika gleda u crkvama raspela, križeve po putovima, još više većina ljudi vješaju zlatni križić o vrat. No, je li moguće da pritom ne doživljavamo ama baš ništa? Može li se križ stvarno gledati i nositi a da ne osjetimo da nam govori?

Kod Franje je bilo sasvim drugačije: njemu je Raspeti, u molitvi, tihim glasom kazao što ima raditi. Franjo je shvatio da mora glasu odgovoriti samo svojim djelom. I od tog dana Franjo je bio u neprestanom mističnom odnosu s Kristom. Franjo je u početku taj glas, riječi s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremenom je shvatio da je u krivu, jer je trebalo obnoviti živu Crkvu, kršćansku zajednicu. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva.
Veličina sv. Franjo se sastoji u tome da se on nije pravio reformatorom, a postao je jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve i vratio ju njenom ispravnom određenju.

Još jedan događaj dovodi Franju k konačnome, pravom cilju.
24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte... Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati'' (1 Cel 22).
Kasnije će reći: ''... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja'' (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja.
Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.

Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu jest prizor s vlastitim imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa snovima svoga sina koji je najednom postao ruglom gradu.
Otac ne znajući više kako pomoći sebi i Franji tuži ga biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skine haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu uz riječi: «Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: 'Oče naš, koji jesi na nebesima.'»

Franjo očito u tim trenucima nije mislio na zapovijed: «Poštuj svoga oca i majku da dugo živiš na zemlji koju će ti dati Gospodin, tvoj Bog»- riječi SZ koje jednako vrijede i u NZ. Ovaj Franjin izvanredni korak pokazuje nam i dokazuje kako radikalno vjersko obraćenje – prema samim Kristovim riječima – rastavlja čovjeka od njegovih ukućana. To zadire u vlastito tkivo i prouzrokuje beskrajno bolan osjećaj; to rastavljanje probija dušu kao mač!
Kad su ga jednom upitali, što mu je u životu bilo najteže, Franjo je potiho promrsio: «Ono s ocem.»
Od tog događaja Franjo više nije lutao asiškom okolicom bez cilja. Njegovo prividno lutanje sada je počelo poprimati sasvim drugačiji smisao, jer se sve iz temelja izmijenilo. Franjo je sada slobodan od svega trebao izvršiti zadaću prema kojoj je sve ostalo izgledalo sićušno i ništavno.
Odmah se je preobukao u jednostavnu odjeću s pojasom, počeo obilaziti trgove i propovijedati, odlazi među gubavce, sve je pozdravljao riječima: ''Gospodin ti dao mir!''

Kristov nasljedovatelj

Franjino nasljedovanje Krista jedinstveno je u povijesti kršćanstva i zato se s pravom o njemu govori da je «drugi Krist».
Životni put kojim je sv. Franjo imao krenuti nije naučio od ljudi, nego od samoga Boga. Zato je i sam zapisao u svojoj oporuci«Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.»
Prema toj izjavi, Franji, dakle, nisu mogli pomoći pronaći njegov put niti jedna osobnost niti jedna ustanova, nego sam Svevišnji mu je pokazao što treba činiti. Zato je on to neposredno Božje uputstvo izrazio riječima: sâm Svevišnji mi je objavio…
Franju zato možemo postpuno shvatiti samo po jednoj riječi iz evanđelja: Slijedi me! Riječ koju je Krist uputio Mateju središnja je zapovijed kojoj je Franjo podložio sada sav svoj život. Zato, ako EV shvatimo kao bezuvjetno i dosljedno nasljedovanje, tada nas ono dovodi u blizinu poistovjećivanja.
Franjo riječi o nasljedovanju Krista nije upotrebljavao govornički, (kao lijepe i poticajne), niti se njima zanosio. On je Kristovu zapovijed o nasljedovanju shvatio i prihvatio sa svom ozbiljnošću, tako ozbiljno kako vjerojatno ni prije ni poslije njega nije učinio ni jedan kršćanin. Toj Kristovoj riječi Franjo je sve podložio; ona se nastanila u njegovoj duši, išla je zajedno s njim; bila je daleko od svake polovičnosti.
Franjin život nije ništa drugo nego nasljedovanje Krista u punom izvršenju. Svom snagom i svom dušom založio se tako da je sve zbivanje poprimilo izvanredan oblik i nama kršćanima otkrilo nepoznate dimenzije.

Manja braća

Živeći tako odlučno i radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: «Gospodin mi je dao braću.»

Bratstvo je brojčano vrlo brzo raslo, a sama braća su se nalazila pred mnogovrsnim pitanjima, kao i to da li da stanuju među ljudima ili da se povuku u osamu. Sam Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu Crkve i kršćanstva. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i životom razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam «da su jedna vrsta pustinjaka». Zato su ih i sami sugrađani nazivali «pokornicima iz grada Asiza». No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu «red manje braće», jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.

Porijeklo naziva «manja braća» nalazimo opet u samom Franji, koji je jednom svojim pratiocima rekao: «Budite hrabri i radujte se u Gospodinu i ne žalostite se što nas naoko ima malo; Bog će dati da izrastemo u veliku četu i da se umnožimo i raširimo do granica zemlje

Franjo je time braći stavio pred oči jasan cilj: htio je da u tami ovoga svijeta «svijetle kao uzori života», i to mu je bila prvotna briga. Franju nije zanimala ni organizacija, ni znanosti, ni teologija: on je jedino svoje poslanje vidio u ostvarenju načina života po evanđelju.
Franjo je tražio od svoje braće da u sebi utjelove Kristov siromašni život.
Misao potpunoga siromaštva uključivala je u sebi strogo otklanjanje novca. U sva vremena u novcu se skriva đavolska moć. Zato se Franjo želio osloboditi novca i pokušavao je slomiti njegovu moć novim načinom života i odnosom prema tom novcu. On je «postao tolikim prezirateljem novca da se za nj brinuo tako malo kao i za prašinu.» Odbijanje novca nije bila puka igrarija, jer Franjo je dobro poznavao sudbonosno mjesto na kojem mnogi kršćani padaju. U novcu se križaju putovi: ili kršćanin pobjeđuje vlast novca, ili postaje njegovom žrtvom i robom. Franjo je oštro ukorio jednoga brata što je dirao novac pa mu je radi toga naložio tešku pokoru.

Dosljedno tome, Franjo se odrekao za sebe i za svoju braću i svakog posjeda. Nije htio posjedovati ni kuće ni samostana. Naprotiv, htio je kao hodočasnik u tuđini živjeti sa svojom braćom i svjedočiti EV. Sam biskup Asiza nije mogao razumjeti toliku njegovu dosljednost. Zato mu je Franjo odgovorio: «Gospodine, kad bismo htjeli nešto posjedovati, tada bismo morali imati i oružje za svoju obranu. A odatle proizlaze razmirice i ratovi koji tako mnogo priječe ljubav prema Bogu i braći ljudima.»

Budući da čovjek mora živjeti, Franjo je svojim odbijanjem novca naložio braći da prose. Današnji čovjek u prošnji vidi nešto što ga ponizuje. Zato i suvremena društvena uređenja država teže prema tome da odstrane prosjeke iz svojih sredina. No, za Franju prošnja nije bila znak poniženja nego čin poniznosti, jer franjevac nije nikakav besposličar, ali se također ne bi trebao stidjeti, ako ništa ne posjeduje, tražiti i milostinju, što mu je prigoda da se sam osobno vježba u poniznosti i da pruži braći ljudima priliku da dokažu na djelu svoju dobrotvornost.
O tome kako se odvijao život prve braće, možemo najbolje saznati čitajući izvještaje onih ljudi koji su s Franjom živjeli.

Pravilo

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo, trebalo mu je dati i neke uredbe po kojima će ono živjeti i ravnati se. Originalnost sv. Franje susrećemo i kod toga. On se, naime, nije ugledao na dotada pisana i važeća pravila Benediktovo i Augustinovo, jer su oni težili k sasvim drugoj svrsi. Godine 1209. papa Inocent III. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje u samom uvodi naglašava da: «Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.»
Pravilo je bilo nužno jer se zajednica u opasnostima mogla lako raspasti. Već s početka se Franji prigovaralo da je Pravilo u svome apsolutnom karakteru previše strogo i da ga sva braća kao takvo ne mogu opsluživati. Franjo, međutim, nije bio takvoga mišljenja, pa je onima koji su tako mislili odgovorio: «Tko se ne želi držati Pravila, nek napusti red.»

Franjo je još osnovao i Drugi red, koji je obuhvaćao ženske članove, klarise. Treći red je bio zamišljen za ljude koji žele utjeloviti i živjeti franjevačku duhovnost u svijetu. Zamisao Trećeg reda rodila se u Franji jer je vrlo dobro razumio da svi ljudi ne mogu napustiti svoje domove i zvanje. Zato je i opominjao svoju braću «da nikoga ne preziru i da ne osuđuju ljude koji raskošno žive i odijevaju se u mekane i šarene haljine».
- Iskrica uz ovo: kad je onim krajem prolazi car Oton IV., Franjo je zabranio braći da gledaju svečanost. Samo je jedan brat smio poći i uvjerljivo kazati caru da će njegova slava kratko trajati. Njegovo se proroštvo i ispunilo!

Veseli brat

Franju su njegova braća oslovljavala nazivom «uvijek veseli brat». Premda je radikalno nasljedovao Krista, na Franji nije, pišu životopisci, bilo ni sjenke turobnosti. Sam Franjo korio je braću kada su izvana pokazivala svoje neraspoloženje, pa ime je govorio: «Posebna je radost đavlu kad uzmogne Božjem sluzi ugrabiti radost duha.» Žalost je smatrao stanjem koje ne dolikuje kršćaninu.
Radost je prožimala sve žile njegova bića. «Što su drugo Božje sluge ako ne njegovi svirači koji udaraju na strune ljudskih srdaca i napunjaju ih radošću duha»? – misli su upravo sv. Franje.
To Franjino kršćansko veselje nije bilo samo prirođeno svojstvo njegove naravi, nego mu je mnogo više bilo dar odozgo, jer se otvorio evanđelju, koje je po sebi radosna vijest.

Samo čovjek koji ide do kraja putem evanđelja, a to je bio upravo Franjo, može osjetiti tako zanosno veselje, dok svi mi ostali, ni vrući ni hladni, moramo se zadovoljiti mrvičkom sunčanog sjaja, jer u životu ne doživljavamo ono što evanđelje naziva radošću, koja jedino umiruje najdublju čovjekovu težnju… Ne bi li ova radost bila lijekom našem neradosnom vremenu, u kojem se ljudi tako čeznutljivo hvataju komadićaka zadovoljstva, koje je još uvijek samo prazni nadomjestak sreće?

Što je Franjo podrazumijevao pod veselje, sâm je o tome progovorio u ''Cvjetićima'': «Išli su Franjo i brat Leon iz Perugije prema Sv. Mariji Anđeoskoj. Dok su išli, govorio je Franjo na više načina u čemu se ne sastoji savršeno veselje, dok konačno brat Leon, nestrpljiv i s velikim čuđenjem, ne zapita: «Molim te, oče, u ime Božje da mi kažeš, u čemu se sastoji savršeno veselje?»
Svetac mu odgovori: «Kad bismo došli k Sv. Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ''Tko ste vi?'' a mi rekli: ''Dvojica vaše braće'', a on odvratio: ''Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavle, neću vam otvoriti vrata.'' I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi bili tada sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govorio, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.»

Vjesnik mira

Iz evanđeoske radosti proizašlo je i Franjino naviještanje mira. Franjo je naložio braći da ljude pozdravljaju riječima: «Gospodin ti dao mir!» Riječ mir proistječe iz srži evanđelja; jer anđeli su božićne noći pjevali: «Mir na zemlji!» Evanđeoski mir je dar neba, a ne samo ljudsko djelo. Zato ga politika i političari ne mogu ostvariti. Franjo je imao taj mir; njegova osoba ga je utjelovila. Zbog toga je i mogao samo sa svojom nazočnošću pomirivati zavađene talijanske gradove. On je širio ozračje mira, jer sve što je radio i kuda god je dolazio odisalo je mirom.

Najizrazitiji primjer mira dao je Franjo prilikom svoga putovanja u Sv. Zemlju što ga je poduzeo iz želje za mučeništvom. Doba, stoljeće, u kojem je Franjo živio bilo je sve drugo negoli miroljubivo, a oružje je igralo veliku ulogu. Križarski ratovi pokretali su i pobuđivali duhove. Franjo je isto tako krenuo u Palestinu, ali ne s mačem u ruci kao ostali križari, nego kao nenaoružani čovjek i tim svojim postupkom ostavio je neusporediv primjer.

Korio je, dapače, odvažno kršćanske križare zbog njihove raspuštenosti i prorekao im poraz. Sam Franjo je prošao posred neprijateljske vojske i mada su mu se vojnici izrugivali, najavili su ipak njegovu želju sultanu. Franjina se želja ispunila: bio je doveden k sultanu i govorio mu sebi svojstvenim oduševljenjem o evanđelju. Sultan ga je slušao i bio je njegovim govorom dirnut. Zasigurno je osjetio da u Franji snažno djeluje jedan drugi duh, duh koji se razlikuje od duha ostalih križara. Iako Franjo nije okrenuo ratnu situaciju ili je bar otklonio, ipak je ostavio upečatljiv znak mira. On je to mogao učiniti, jer je Kristova snaga živjela u njemu.

Pjesma Brata Sunca

Odnos prema stvorovima posebna je Franjina osobina, i zato se ne može govoriti o Franji a da se ne govori i o toj njegovoj vlastitosti.
U svom zanosu Franjo je promatrao otvorenih očiju sav stvoreni svijet i primao u svoje srce sve što gmiži i leti, što osjeća i ne osjeća. Pticama je propovijedao kao da su razumna bića i blagoslivljao ih znakom križa.
Franjo je od milja stvorovima nadijevao imena poput «brat», «sestra», što već samo po sebi sasvim rječito govori. U osnovi, za Franju je i životinja imala udjela u sv. Tajni, jer je Kristovom žrtvom na Golgoti i djelokupno stvorenje bilo otkupljeno. Franjo je želio da car izda naredbu da za Božić ljudi pospu pred kućom žita i ostale hrane za ptice da bi i one na taj način, na tu svetkovinu, mogle osjetiti nešto osobito.

Najpotpuniji odraz toga Franjina odnosa prema stvorovima nalazimo u njegovoj pjesmi Brata Sunca.
Taj hvalospjev pjevao je sam Svetac vrlo često. Predivan je to spjev, a ipak je to samo blijedo tepanje u usporedbi s onim što je u njemu živjelo. Kad čitamo Pjesmu Brata Sunca više puta sami, osjetimo tada s koliko je poezije uronio Franjo u nebeski sklad u kojem su se oblik i sadržaj stopili u jedno.
Ova pjesma velika je i najčišća pohvalna pjesma koja nas uči da pjesmom slavimo Gospodina. Ona je jedinstveno veličanje Boga i nikako se ne smije shvatiti u panteističkom smislu (PANTEIZAM – jest nauka prema kojoj sve ono što jest, jest Bog!), jer je Franjo stalno držao prirodu Božjim djelom. Franjo je prihvatio Psalmistov poziv «da slavimo Boga…» i slavio ga je iz sve duše. Već u prvom stihu izrazio je da hvala, slava i čast pripada jedino Bogu, čije ime nije dostojan nijedan čovjek izustiti.

Franjo je gledao Božje stvorove, otkrio je smisao njihove stvorenosti i prvenstveno je veličao Sunce. Ono samo daje svjetlost i toplinu. Govorio je o bratu Suncu i znao da je ono slika Svevišnjega…
Mislio je, zatim, na sve stvorove koje sve naziva braćom i sestrama; obuhvaća vjetar, vrijeme, zrak, vodu i oganj, čitavu zemlju kao svemajku, zajedno s plodovima, cvijećem i biljkama, a nije zaboravio ni ljude koji iz ljubavi prema Bogu opraštaju i ustrajni su u miru.
Na završetku naziva i smrt, po sebi strašnu, sestricom; i posljednja mu je riječ ponovno: pohvala, slava i hvala u velikoj poniznosti…
Neiscrpno je blago skriveno u toj Pjesmi Brata Sunca. Riječima se ne da iscrpsti, još manje se smije tumačiti teološki. Ona je više nego sva teologija zajedno, ona je vjera, mistika, samo sjedinjenje s Bogom.

Suobličen Kristu

U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Franjo kao nijedan kršćanin dotada bijaše, dakle, primio biljega Gospodinovih rana na svojem tijelu.

O ovim nedokučivim ranama Franjo je govorio malo i samo «oprezno kao u zagonetkama». Mislio je: «Blažen koji zna čuvati Gospodnje i Božje tajne u sebi!» U stvarnost rana nitko ne sumnja, jer su one dobro dokazane. «Cvjetići» donose i ovu primjedbu: «Zašto su sv. Franji bile utisnute rane, nije još potpuno razjašnjeno.» Ako su sami pisci «Cvjetića» ostali u neizvjesnosti, koliko više bi morao priznati svoju nenadležnost u tom pitanju suvremeni čovjek!
Franjina suobličenost s Kristom došla je i do vanjskog izražaja: njegovo mistično uronjenje u Krista doseglo je tako intenzivan stupanj da je prešlo u tjelesno… Rane su znak koje – kao i znak Jonin o kojem govori sam Krist – moramo priznati.
Nakon ovoga mističnog doživljaja preporučio je Franjo «sveto brdo» posebnoj pažnji braće i molio ih da nikada ne dopuste da to mjesto služi u profane svrhe. Zatim je izgovorio riječi oproštaja, ispunjene svetom čežnjom, koje su nam ponovno prenijeli samo «Cvjetići». «Zbogom, brate Maseju, zbogom! Ostajte u miru, ljubljeni sinovi, zbogom! Rastavljam se od vas svojim tijelom, ali svoje srce ostavljam kod vas. Odlazim i više se neću vratiti, odlazim odavle… ostajte mi zbogom svi!»
Sasvim je razumljivo da su na te dirljive riječi braći navrle suze, ali ostalo je, međutim, poslije toga rastanka čudesno preobraženje: «Odlazim od vas svojim tijelom, ali svoje srce ostavljam tu!» Ove su se Franjine riječi stvarno obistinile. Od njegove je duše nešto ostalo, nešto neizrecivo što će za sva vremena ostati osjetljivo.

«Sestrica smrt»

Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, u dobi od 42 godine, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:
«Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne
kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi

(Iz Pjesme Brata Sunca)

Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza.
Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Poslanje i značenje

Promatran izvana, Franjo nije naročito imponirao. Calano je dao opis prema kojem je bio čovjek vedra lica i blaga izgleda. «srednjeg stasa, prije malen nego velik, glava mu je bila osrednja i okrugla, lice duguljasto i kao protegnuto, čelo ravno i maleno, oči osrednje, crne i jednostavne, vlasi tamne, obrve ravne, nos pravilan, uši uzdignute, ali malene, sljepoočnice ravne; jezik pomirljiv, vatren i oštar; glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan; zubi gusti, jednaki i bijeli, usne malene i udubljene, brada crna i nepotpuno izrasla, vrat tanak, ramena ravna, ruke kratke, šake nježne, prsti dugi, nokti odugi, bedra fina, noge kratke, nježna koža, tijelo malo, odjeća gruba, ruka vrlo podatljiva».
Brat Maseo izravno je rekao Franji: «Ti nisi lijep čovjek.» Ta tvrdnja je istinita. No, Franjo je bio ispunjen drugom, unutarnjom ljepotom, i ona ga je učinila tako milim.

Po svojoj unutarnjoj bîti Franjo «nije bio učen, ali ga je Bog poučio u onoj mudrosti koja dolazi odozgo… Njegov čisti duh ponirao je u dubinu stvari, gdje učena znanost zastaje pri površini… Ali nije odobravao svaku vrst jednostavnosti, nego samo onu koja se zadovoljavala jedino Bogom».
Njegovo poslanje slijedi iz njegova najunutarnjijeg bića. Franjina zadaća se sastojala u njegovoj sličnost s Kristom. Ona je posebno u svemu svom sjaju bljesnula još jednom u njegovoj Oporuci.
Franjo nije bio simbol Krista samo u srednjem vijeku, nego je snagom kojoj nema ravne podsjetio sve naraštaje na Gospodina; bio je utjelovljenje Krista koje trajno plamti, i koje je veće od ikakva suvremenog programiranja. Ne može se misliti o Franji a da nam se ne nametne uvijek i Krist pred oči. Po bratu Leonu Franjo se «zahvaljujući savršenom nasljedovanju Krista svetom poniznošću, pretvorio u Krista.» Ova formulacija nije pretjerana, jer je to cilj svakog kršćanskog života, koji bi trebao s Pavlom reći: «Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.» Franjo se toliko približio Kristu, da je zbog toga postao svojoj braći «drugi Krist», kao što mu se nije od apostolskim vremena nitko približio. On je još jednom unio Krista u svijet i izvršio obnovu Kristove nazočnosti u svijetu.

Primjereno njegovu poslanju njegovo je zračenje bilo golemo. Prema izvještajima suvremenika, kršćani su prije Franje postali ravnodušni, ljubav im se prema Bogu ugasila, strah pred njegovim veličanstvom i svetošću iščezao. Bezboštvo je bilo zavladalo među ljudima, koji su svoje misli upravljali još jedino na novac, uživanje, grijeh.
Tada se pojavio Franjo i iz temelja se sve preokrenulo. Predgovor Legendi trojice drugova daje ovoj promjeni rječit izraz: «Kao što sjaji rumenilo i jutarnja zvijezda Danica, i kao što i Sunce koje izlazi preplavljuje svijet rijekom svoje svjetlosti da ga oplodi, tako se pojavio Franjo sa svojom pojavom kao neobično svjetlo. Pri izlazu ovog sunca bio je svijet kao obamro u zimskom snu, u tami i bez života. Međutim, njegova riječ i djelo bili su kao lijepo svjetlo: istina sja, ljubav plamti, krepost, majka mnogovrsnih zasluga, ima snagu da pobudi novi, ljepši život. Kao vrt s mnogovrsnim stablima krcatim plodovima rascvjetala se tri reda koja je on osnovao. Koje li čudesne plodnosti! Bilo je kao da je ušlo proljeće u svijet.»

I u naše vrijeme na Franju se gleda u jednakom svjetlu.
Npr. filozof religije Nikolaj Berdjajev, u svojoj autobiografiji, nazvao je «Franju najvažnijom pojavom kršćanske povijesti».
Vrijednost ove izjave nalazi se i u tome što ju je izrekao ruski mislilac koji nije pripadao Katoličkoj Crkvi.
Slično je o Franji mislio i Reihold Schneider. Po njemu Franjo je bio za to izabran da započne s ostvarivanjem riječi: «Jedinstveno, stvarno franjevačko je u odvažnosti za bezuvjetovanost i dosljednost; nikako ne stoji u novom mišljenju ili u novom osjećanju, nego u tom da se s krajnjom ozbiljnošću živi Kristov život, da se živi u poslušnosti prema Kristu; u nečuvenoj smionosti, težnji: na putu poniznog nasljedovanja Krista biti pretvoren u Krista.»

Julien Green, koji je u dubokim romanima opisao udaljenost suvremenog čovjeka od Boga, zabilježio je u svom Dnevniku upravo vizionarsko shvaćanje: «Već par dana se pitam, nije li nam Krist po drugi put poklonio svoje evanđelje za života sv. Franje?»
Ne preostaje više ništa drugo da se kaže, nego da se u svim ovim riječima objavila slutnja Franjine svetosti koja želi današnjeg čovjeka uvući u krug svoga svjetla i svetosti.

Komentari

Popularni postovi s ovog bloga

Kako prepoznati da li te, doista, Bog poziva na posvećeni (redovnički) život?

Crkva, biskupi, svećenici... fratri

VIKEND U SAMOSTANU za mladiće koji razmišljaju o duhovnom pozivu