četvrtak, 14. siječnja 2010.

Zašto se katolički svećenici ne žene?

Pitanju se može se pristupiti s mnogo različitih načina. Celibat ili beženstvo - definira se kao stanje onoga koji je bez žene ili muškarca, zapravo onoga koji nije vezan brakom.
Celibat, poznato je, može biti svojevoljan, ali može biti i prinudan, već prema tome je li izabran slobodno ili je pak određen nekim okolnostima koje sprečavaju ili jednostavno onemogućuju stupanje u brak.

S kršćanskoga gledišta, slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozitivno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe »Enciklopedijski teološki rječnik«, koristi izraz »posvećeno djevičanstvo«. Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja »kraljevstvu nebeskom«, dok se celibatom označuje crkveni celibat.
U prvoj Crkvi - koja je isto bila obilježena mentalitetom opredjeljenja za celibat »radi kraljevstva nebeskoga« - svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenje zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom »Presbyterorum ordinis« Drugoga vatikanskog koncila i apostolskim pismom »Sacerdotalis coelibatus« pape Pavla VI.

Kako se ističe u dekretu »Presbyterorum ordinis«, premda između celibata i svećeništva ne postoji apsolutno nužna povezanost, »celibat uistinu mnogostruko pristaje svećeništvu« (PO 16). Spomenuti dokument među vrlinama koje su najpotrebnije za svećeničku ili prezbitersku službu navodi »ono raspoloženje duha po kojem su uvijek spremni tražiti ne svoju volju, nego volju onoga koji ih je poslao. Svojom odgovornom i dragovoljnom poniznošću i posluhom prezbiteri se suobličuju Kristu, osjećajući u sebi ono što je i u Isusu Kristu, koji 'je samoga sebe sništio uzevši narav sluge... te postao poslušan do smrti' (Fil 2, 7-8)«.
Crkva je uvijek uvelike cijenila - i to na poseban način u svećeničkom životu - »savršenu i trajnu suzdržljivost radi kraljevstva nebeskog, koju je Krist Gospodin preporučio i koju su tijekom vremena, pa i u naše dane, mnogi Kristovi vjernici dragovoljno prihvatili i hvalevrijedno obdržavali« (PO, 16). Naime, prema tumačenju istoga dekreta, suzdržljivost je ujedno znak i poticaj pastoralne ljubavi te osobit izvor duhovne plodnosti u svijetu. »Svećeništvo je, doduše, po svojoj naravi ne zahtijeva, kao što je vidljivo iz prakse rane Crkve i iz tradicije istočnih Crkava, gdje osim onih koji po milosnome daru zajedno sa svojim biskupima izabiru da će obdržavati celibat, ima također u najvišoj mjeri zaslužnih oženjenih prezbitera. A dok Sveti sabor preporučuje crkveni celibat, on nipošto ne kani izmijeniti onaj drukčiji način života, koji je legitimno na snazi u istočnim Crkvama. Sve one, pak, koji su već oženjeni primili prezbiterat, s puno ljubavi potiče da, ustrajući u svetome zvanju, i dalje nastave svoj život potpuno i velikodušno trošiti za povjereno im stado« (PO 16).
U istome se broju rečenoga dekreta objašnjavaju i drugi razlozi za život u celibatu: »Po obdržavanju beženstva radi kraljevstva nebeskoga prezbiteri se Kristu posvećuju na nov i izvanredan način, uza nj lakše prianjaju nepodijeljena srca, u njemu se i po njemu slobodnije predaju služenju Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporoda te tako postaju sposobniji da u većoj mjeri prime očinstvo u Kristu« (PO 16).

Svećenici, znači, na taj način priznaju pred ljudima da se hoće nepodijeljeno predati povjerenoj im službi, da, naime, »vjernike zaruče s jednim Zaručnikom te da ih privedu Kristu kao čistu djevicu. Tako oni podsjećaju na onu Bogom ustanovljenu otajstvenu ženidbu koja će se potpuno očitovati u budućem životu, po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika - Krista. Osim toga, oni postaju živim znakom onoga budućeg svijeta, koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se djeca uskrsnuća neće ni udavati ni ženiti«, navodi isti broj. Beženstvo koje se iz tih razloga - utemeljenih u Kristu i njegovu poslanju - svećenicima isprva preporučivalo, bili je u Latinskoj Crkvi kasnije svima koji su imali primiti sveti red zakonom nametnuto. »Ovaj Sveti sabor ponovno odobrava i potvrđuje to zakonodavstvo s obzirom na one koji su određeni za prezbiterat, uzdajući se u Duhu da će Otac dobrostivo dati dar beženstva, koje je toliko u skladu sa svećeništvom Novog zavjeta, samo ako oni koji su po sakramentu reda dionici Kristova svećeništva, štoviše, i cijela Crkva, budu za taj dar ponizno i usrdno molili« (PO 16).

Katekizam Katoličke Crkve u br. 1579 doslovno kaže: »Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19, 12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5, 4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta

Ako biste željeli znati još i više te upotpuniti svoje vjerničko i teološko znanje, preporučujemo Vam čitanje apostolskoga pisma »Sacerdotalis coelibatus« Pavla VI. u kojemu se iznose teološki razlozi za crkveni celibat i govori se o njegovu kristološkom, ekleziološkom i eshatološkom značenju - što smo mi tek ukratko naznačili, a može se sažeti u misao da »svećenički celibat izravnije sjedinjuje s Kristom, čini svećenike raspoloživijima za braću, to jest za Crkvu, te da je predokus i svjedočanstvo budućega života«.

Priređeno prema: GK, br. 3 (1856), 17.1.2010.

1 komentar: