Odgovornost za duhovna zvanja

„Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh“ (Optatam Totius, Uvod). Drugi vatikanski sabor potiče kršćanske zajednice da promiču i njeguju svećenička i redovnička zvanja. Tako preporuča skladno djelovanje obitelji, svećenika, zajednice i biskupa da bi Crkva uvijek imala dovoljno svećenika (usp. Presbiterorum Ordinis, br. 11). Može li se reći da je ta svijest prisutna u našim zajednicama (župnim i redovničkim)? Koliko se o tome govori i potiče i čini? Moramo li skrušeno priznati da je ta svijest malo prisutna u dušama naših vjernika, kao i u dušama svećenika i redovnika? Nije li vrijeme da si svi skupa posvijestimo „moj grijeh“ propustom?! Toliki mladi izaberu krive pozive i dođu na pogrešna mjesta, jer nije bilo nikoga tko bi s njima pričao, usmjerio ih. Svećenici, redovnici, obitelji, zajednice vjernika imaju svoju nezaobilaznu i važnu ulogu u rađanju, dozrijevanju i ostvarivanju zvanja. Dekret II. vatikanskog sabora „O službi i životu prezbitera“ (1965.) ističe da bi svećenicima u prvom redu trebala biti na srcu briga za nova zvanja. U tom smislu je potrebna razborita selekcija i ozbiljno ispitivanje svakoga pojedinoga mladića s obzirom na njegove ljudske, moralne, duhovne i intelektualne sposobnosti. Nestankom autoriteta čitava odgojna atmosfera kandidata koji su i tako „psihološki klimavi i krhki“ odiše „slobodarstvom“, što pogoduje stvaranju „kolebljivog“ i „klimavog karaktera“.

Suvremena Crkva stavlja problematiku duhovnih zvanja u okvir sveopće obnove putem nove evantelizacije kojoj su potrebni evangelizatori. Tako je pastoral zvanja bitno povezan s Crkvom i intimno uključen u njezin opći pastoral, a u Crkvi koja je sva poziv, svi su animatori zvanja (usp. „Nova zvanja za zovu Europu“, Zagreb, 2000., br. 25).

U pastoralu duhovnih zvanja važna su dva elementa:

1) Struktura, putovi i kanali koji će omogućiti širenje i kolanje potrebnih informacija i poticaja (na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini);

2. Sudionici uključeni u neposredni odgoj djece i mladih.

Budući da nije jednostavno uvijek oduševljavati i poticati na autentičnost evanđeoskog života, potrebni su jasni i ujednačeni načini poticani i vođeni od biskupijskog središta za pastoral zvanja. Može biti dragocjen pastoral zvanja među bolesnicima, koji ne poziva bolesne da jednostavno žrtvuju vlastito trpljenje za svećenička zvanja, nego im pomaže da, potpuno prihvaćaju tajnu koju bolest u sebi sadrži, žive događaj bolesti kao osobno zvanje koje bolesnik-vjernik ima dužnost živjeti za Crkvu i u Crkvi, ali ima i pravo da mu Crkva pomaže živjeti (usp. Nova zvanja, br. 26).

Važnost ambijenta i kontinuiranoga rada u pastoralu zvanja

Velika većina svećeničkih zvanja ima svoje početke već u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Ozbiljan rad s ministrantima uvelike može doprinijeti utvrđivanju i sazrijevanju klice zvanja. U radu s ministrancima potreban je veći sklad i struktura rada. Ministrante možemo dijeliti na. ministrante pripravnike (2. ili 3. razred), mlađe ministrante (4., 5. i 6. razred) i starije ministrante (7. i 8. razred i srednjoškolci). Svaka od ovih skupina ima svoj tjedni, mjesečni i godišnji ritam, na župskoj, ili dekanatskoj ili biskupijskoj razini kroz katehetsko-poučni, duhovno-sakramentalni i sportsko-rekreativni program.

Pastoral zvanja nalazi svoj životni prostor u pastoralu mladih. Zato je pastoral mladih potpun i djelotvoran ako se otvori potrebama zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanju poziva i poslanja. Gdje je u središtu okupljanja mladih Isus Krist, tu raste i oduševljenje da se krene za njim. Potrebne su zajednice mladih unutar župnih zajed nica.

Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnoga projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnoga traženja možda otkriti „svoju zvijezdu“ i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste po vrednotama.

Župa je prvo i najvažnije središte u promicanju svih zvanja. U tom smislu svećenik ima nezamjenjivu ulogu: zato ga treba uvijek poticati i raznim načinima senzibilizirati za ovu tako važnu stvar Crkve. Dobar primjer svećenika ima važan utjecaj u buđenju duhovnih zvanja u vlastitoj sredini. Postoji istina koja nas sve više uvjerava da se zvanja rađaju i uspijevaju samo ondje gdje postoji stanovito nadnaravno ozračje. U tom smislu je potrebno stvarati jako duhovno ozračje u župi kroz različite oblike pobožnosti malih obnoviteljskih skupina, kao i redovito klanjanje pred Presvetim s nakanom za duhovna zvanja. Dobro bi bilo jednom godišnje u župi organizirati tzv. Dane molitve za duhovna zvanja. Može to biti u Tjednu molitve za duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira ili u neko drugo prikladno vrijeme, sve u smislu buđenja brige i osjećaja za duhovna zvanja i kod svećenika i kod vjernika, a posebno kod djece i mladih. U ovu aktivnost svojim aktivnim sudjelovanjem mogu se uključiti sjemeništarci, bogoslovi, redovnici, redovnice, bračni parovi…

Govor pape Benedikta XVI. na teološkom skupu u organizaciji Zbora za kler

Potrebni su svećenici koji, ne slijedeći modu u kulturi, svjedoče Božju prisutnost u svijetu – srž je govora koji je papa Benedikt XVI., u petak, 12. ožujka, održao pred oko 700 biskupa i svećenika, sudionikâ teološkoga skupa koji je organizirao Zbor za kler. Osvrnuvši se na temu susreta, „Kristova vjernost, svećenikova vjernost“, Sveti je Otac istaknuo vrednotu celibata, te pozvao svećenike da se protive ograničavanjima koja bi svećenika željela pretvoriti u „socijalnoga djelatnika“.

Današnjem su svijetu potrebni svećenici koji su to u potpunosti. U prilikama raširene sekularizacije, koja Boga postupno isključuje iz javnoga područja, a teži i njegovu isključivanju iz zajedničke društvene svijesti, svećenik često izgleda izvan općega mišljenja, i to upravo zbog najdubljih vidika svoje službe, poput onoga da je on sveti čovjek, uzet od svijeta kako bi posredovao u korist svijeta, i u to poslanje poslan od Boga, a ne od ljudi – napomenuo je Sveti Otac te upozorio da je važno nadići opasna ograničavanja koja su, u proteklim desetljećima, svećenika prikazivala gotovo kao 'socijalnoga djelatnika', čime se moglo iznevjeriti i samo Kristovo svećeništvo.

Naprotiv, potrebno je i u naše vrijeme ponovno potvrditi vrednotu svetoga celibata – naglasio je Papa pojasnivši da je on istinsko proročanstvo Kraljevstva, izraz darivanja sebe Bogu i drugima. Kao što se pokazuje da je sve žurnije potrebna hermeneutika kontinuiteta, kako bi se na odgovarajući način shvatilo dokumente Drugoga vatikanskog sabora, isto se tako pokazuje potrebnom ona koju bismo mogli nazvati „hermeneutikom svećeničkoga kontinuiteta“ koja stiže sve do naših dana, polazeći od Isusa iz Nazareta, Gospodina i Krista, i prolazeći kroz dvije tisuće godina povijesti veličine i svetosti, kulture i milosrđa, koju je svećeništvo napisalo u svijetu – istaknuo je Sveti Otac.

Jako su potrebni svećenici koji svijetu govore o Bogu, i koji svijetu Boga predstavljaju; muškarci koji nisu podložni prolaznim kulturnim modama, nego su sposobni istinski živjeti slobodu koju može dati samo sigurnost u pripadanje Bogu – primijetio je Sveti Otac te istaknuo kako je najpotrebnije proroštvo, proroštvo vjernosti, koje polazeći od Kristove vjernosti čovječanstvu, kroz Crkvu i ministerijalno svećeništvo, vodi do življenja vlastita svećeništva u potpunome prianjanju Kristu i Crkvi. Svećenik, naime, ne pripada više sebi, nego je on Božje 'vlasništvo' – napomenuo je Papa te dodao kako to treba postati prepoznatljivo svima, i to kroz jasno svjedočanstvo. Kroz način razmišljanja, govora, suda o zbivanjima u svijetu, kroz služenje i ljubav, odnose s ljudima, pa i odjeću, svećenik treba crpiti proročku snagu iz svojega sakramentalnoga pripadanja, iz svoje dubine – napomenuo je Sveti Otac te istaknuo kako slijedom toga, svećenik treba sva nastojanja uložiti u izbjegavanje prevladavajućega mentaliteta koji vrednotu svećenika želi povezati, ne s njegovom biti nego njegovom službom, ne priznajući tako Božje djelo koje utječe na duboki identitet osobe svećenika, uobličavajući ga Sebi na neopoziv način.

Sveti je Otac potom istaknuo da je zvanje svećenika vrlo uzvišeno zvanje, te ono ostaje veliko otajstvo i za one koji su ga primili na dar. Naša ograničenja i naše slabosti trebaju nas potaknuti da taj dragocjeni dar, kojim nas je Krist uobličio sebi, čineći nas sudionicima Njegova spasenjskoga poslanja, živimo i čuvamo u dubokoj vjeri – rekao je Papa te uputio poticaj koji je za današnje svećenike i jedan od izazova. Dragi svećenici, muškarci i žene našega doba od nas traže samo to da u potpunosti budemo svećenici, i ništa drugo. Vjernici laici pronaći će u brojnim drugim osobama ono što im je ljudski potrebno, ali samo u svećeniku moći će pronaći Riječ Božju koja uvijek treba biti na njegovim usnama – rekao je na koncu Sveti Otac.

Svećeništvo je nadnaravni dar

Svećeništvo je u biti nadnaravni dar koji su uvijek svi pozvani priznati – istaknuo je nadbiskup Mauro Piacenza u pismu koje je, u prigodi Svećeničke godine, nedavno poslao svim svećenicima na svijetu.

Nadbiskup Piacenza, tajnik Zbora za kler, piše da dostojanstvo svećenika ne dolazi od ljudi, nego je ono čisti dar milosti. To se dostojanstvo, darovano od Svemogućega Oca, treba vidjeti u životu svećenikâ, posebno u njihovoj svetosti, te čovječnosti koja je ugodna i puna poniznosti i pastoralne ljubavi. Osim toga, ono se treba vidjeti u sjaju vjernosti Evanđelju i crkvenome nauku, u ozbiljnosti i svečanosti slavlja božanskih otajstava, kao i u svećeničkome odijelu. Kod svećenika sve treba podsjećati na to da je on primio nezasluženi dar, koji se ne može zaslužiti, a koji ga čini djelotvornom prisutnošću Apsolutnoga u svijetu – napomenuo je nadbiskup.

Evo zašto je svećenik pozvan, poučavanjem i slavljenjem sakramenata, te ponajviše vlastitim životom, voditi na putu posvećenja naroda koji mu je povjeren – stoji nadalje u pismu. Vjernost je divan susret između vjerne Božje slobode te stvorene i ranjene slobode čovjeka koji ipak, snagom Duha postaje sakramentalno sposoban voditi sve prema potpunome vođenju života. Taj poticaj, koji daleko od toga da svodi svećeničku službu na moralističke kategorije, pokazuje puninu života, život koji treba doista biti takav, te u potpunosti kršćanski – napomenuo je nadbiskup Piacenza na koncu pisma.

Duhovno i biološko očinstvo/majčinstvo

Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si se odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. Međutim, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se podrazumijeva da je 'biti automehaničar' sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu.

Čudno je kako se netko želi odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao 'nužnost bez koje nije moguće živjet' i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja 'liberalno-modernog' od 'konzervativno-zastarjelog'. Kako se, onda, netko u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – odluči prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.

Upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom 'zašto' i 'kada' se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelj ovog poziva. Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da se radi o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića a manifestira se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv jest potrebno vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje preko noći.

Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre 'padaju s neba' i kako je sasvim normalno da to bude netko iz nekog 'tamo' kraja, a nikako netko poznat.

Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On 'digao ruke' od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog a i sadašnjeg društvenog ambijenata, Njegov se nenametljivi glas, koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.

Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se 'lošom materijalnom situacijom' i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće ne će ni imati potomstva.

Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Strašna bolest koja uzima danak, a prezentan je primjer ploda modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu, jest SIDA. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod (bebu). U Zapadnom svijetu od SIDE najčešće obolijevaju narkomani, prostitutke (muške i ženske) i homoseksualci.

Prema izvješću UN-ova Programa za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS) danas u svijetu živi 33,2 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a samo tijekom ove godine ih je zaraženo 2,5 milijuna. Od toga je u 2007. umrlo 2,1 milijuna oboljelih. Većina (novo)zaraženih je s područja Afrike (68% od ukupnog broja). U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 656 osoba inficiranih ovim virusom a u BiH su, od 1986. (kad je registriran prvi slučaj) od kraja 2006. evidentirane 133 osobe.

Svijet je, svjestan činjeničnog stanja, od 1988. počeo obilježavati 01. prosinca kao Svjetski dan borbe protiv SIDA-e. Međutim, pitanje je hoće li uočiti uzroke i, sukladno tome, nastojati mijenjati mentalitet?

Proširujući misao pape Ivana Pavla II. možemo reći: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo/redovništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo: ''to je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja''.