A što ako Bog mene zove!?

 

Živjeti ljepotu i zahtjevnost Isusove Radosne vijesti u današnjem svijetu više možda nego ikada prije zahtijeva svojevrsnu kršćansku ''ludost'' koju preporučuje apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima. Suprotstaviti se ''mudrosti'' ovoga svijeta znači biti drugačiji i težiti za nečim oku nevidljivim, tragati za Istinom koja te u svijetu obilja čini duboko gladnim Vječnosti.

Duhovni poziv sam osjetio kada sam imao 20. godine (negdje po prilici za vrijeme treće godine studija). Bio je to vrlo snažan osjećaj, koji se odjednom pojavio i posve me šokirao. Trajao je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nije bi bilo..'' Rođen sam 1993. godine. Odrastao sam u vjerničkoj obitelji. Imam još jednu stariju sestru. Roditelji su nas svake nedjelje vodili na Misu i cijela se obitelj nastojala uključiti u župne aktivnosti. S vremenom sam počeo pjevati u zboru mladih i čitati na Misi. Mnoga sam lijepa iskustva i prijateljstva stekao sudjelujući na brojnim susretima i događajima za mlade, kao što su Planinarski križni put, Modrave, Taize susreti, susreti Hrvatske katoličke mladeži, hodočašća, duhovne obnove, itd. Stalno sam bio aktivan u Crkvi ili negdje blizu svećenika tako da su i moji roditelji teško pratili sva ta događanja. Završio sam redovito srednju školu, a potom i studij farmacije.

Duhovni poziv

Duhovo zvanje po prvi puta sam intenzivnije doživio za vrijeme prvih godina studija. Bio je to snažan osjećaj, koji se najednom pojavio i posve me obuzeo. To iskustvo trajalo je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao uz misao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nikada nije biti bilo. Ostao sam pomalo zbunjen pa sam Bogu rekao da ću nastojati živjeti kako sad do sada i živio: završiti fakultet, naći si posao... a ako me On zaista želi za sebe - neka mi ponovno dadne jasan znak. Tako je i bilo...! Vidjevši kako su duhovna zvanja veliki blagoslov za župu iz koje dolazim i kako je moja župa po tom pitanju siromašna, dobio sam nutarnji poticaj da počnem moliti za duhovna zvanja općenito, a posebno za svoju župu. To je postala najčešća nakana mojih molitava. Upravo je molitva za duhovna zvanja odigrala važnu ulogu i u mome vlastitom životu, jer se u meni javilo pitanje: ''A što ako Bog mene zove?'' S druge strane, želio sam da se u mome životu vrši volja Božja, da budem tamo gdje On želi da budem, da činim ono što Bog želi da činim. Bog, kao naš dobri Otac, želi za svoju djecu samo ono najbolje. K tome je i Sveznajući pa sigurno najbolje zna gdje ću i kako živjeti uistinu sretan i ispunjen život. Tako sam donio odluku da ću se, ako me Bog zove k sebi na posvećeni život, tom pozivu u konačnici i odazvati. 

Nakon završenog fakulteta postao sam pomalo nestrpljiv pitajući se kako će izgledati moja budućnost. Da li da počnem raditi, planirati obitelj...? Početkom 2015. godine bio sam na jednom hodočašću i, iz te svoje nestrpljivosti i brojnih pitanja, kao nakanu toga hodočašća odlučio sam moliti Gospodina da do kraja godine nekako dobijem odgovor na pitanje kako će otprilike izgledati neka moja budućnost: obiteljski i poslovni čovjek ili kao svećenik/ili redovnik. Zapravo sam Bogu dao svojevrsni rok za ispunjenje mojih molitvi! 

''Ti si taj kojega zovem k sebi!''

Tada sam iz dubine svoga srca Bogu predao u ruke svoju budućnost, vjerujući da će se On o tome nekako pobrinuti. U tom trenutku u duši mi je nastao veliki mir i bio sam siguran da će moja molitva biti uslišana i budućnost otkrivena. Tako je, doista, i bilo! Ubrzo se u duši ponovno počeo javljati osjećaj da me Bog zove na nešto više i uzvišenije. Kad god bih se molio za nova duhovna zvanja, u meni je odzvanjalo: ''Ti si taj kojega želim za sebe!'' Nisam bio siguran je li to uistinu Božja volja, no osjećao sam kako je sazrelo vrijeme prave odluke. Zato sam razgovarao sa nekim svećenicima, a još više s Bogom moleći Ga da mi pokaže što uistinu želi od mene. U samo nekoliko tjedana život me je uvjerio da je Božja volja za mene da budem Njegov službenik. Odazvao sam Mu se, ali s pouzdanjem u Njegovu pomoć i milost da će u svakom trenutku biti sa mnom, jer sam svjestan da po svojim snagama i sposobnostima neću biti u stanju živjeti posvećeni život na način kako nas to uči Evanđelje i primjeri svetaca. U redovničku zajednicu franjevaca kapucina dovela me njihova jednostavnost i spontanost kao i život sv. Franje Asiškog i brojnih svetaca i blaženika njihova Reda. U zajednicu sam konačno ušao nakon završetka obveza na fakultetu, tako da sam do kraja 2017. godine ne samo dobio odgovor o svojoj budućnosti nego sam i već ušao u samostan. Ovdje me iz dana u dan sv. Franjo Asiški, Padre Pio i sv. Leopold sve više privlače k sebi, a Isus Krist oblikuje za sebe i poziva me da živim puninu ljubavi i života u sjedinjenju s Njim, po uzoru na našu i Njegovu Majku Mariju, hodeći njezinim putem poniznosti i ljubavi. 

                                                                           Ivan S. (postulant braće kapucina)