Moliti za zvanja! A kako?

Često puta čujemo, a i sami se vjerojatno pitamo, kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao, bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.

Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Danas se na sve strane govori o krizi svećeničkih i redovničkih zvanja. No, što zapravo znači kriza? Drago nam je čuti i pročitati da u pojedinim dijelovima svijeta/Crkve raste broj duhovnih zvanja; žao nam je kad čitamo da taj broj znatno opada upravo kod nas u Europi i u drugim dijelovima gospodarski najrazvijenijeg dijela svijeta. Međutim, kod ovoga nije riječ samo o broju. Zašto? Pa zato što Crkva ne živi od statistike. Riječ je o nečemu drugom, puno većem i važnijem: o kvaliteti onih koji duhovno zvanje nose i žive. Kardinal Puljić jednom prigodom napisa da «krizu zvanja u najvećoj mjeri treba gledati povezano s krizom svjedočenja».

Svi smo se mi u životu oduševili nečijim dobrim primjerom. To je bio poticaj da smo uopće počeli razmišljati, ali i krenuti tim ostim putem, odn. da smo izabrali upravo svoje zvanje. Sluga Božji Ivan Pavao II. je poticao ne samo na molitvu za duhovna zvanja, nego da svaki svećenik odgoji sebi nasljednika. Na konkretnom primjeru to se najbolje uči. Jesmo li spremni dati takav dobar konkretan primjer?