Govoreći o odgojnom procesu službenog svećeništva, kardinal je istaknuo kako se ima strogo voditi računa o tome da su svi rođeni nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i odrasli u kulturnom ozračju panseksualizma i hipererotičnosti, poticanih sredstvima društvene komunikacije, a posljedica je „srozavanje značenja afektivnosti“. Zapravo, umjetno odvajanje sjedinjujućeg vidika od oplodnje, nepovratno je suzilo široki opseg afektivnosti na prakticiranje spolnosti. Stoga je nužno postupno i korjenito usvajanje svijesti o borbi i pobjedi, u nama samima, promijenjene antropološke strukture izazvane prevladavajućom kulturom, što ona neprestano nameće – ustvrdio je kardinal Piacenza.
Kako dakle osmisliti uspješan odgoj za svećeničke kandidate, koji stižu iz spomenutog kulturnoga konteksta? Glede toga kardinal je istaknuo da „se tijekom odgoja ne smije utjecati cenzuri i površnom sučeljavanju s afektivnim pitanjem. To iziskuje sjemenišne poglavare „afektivno zrele osobe, izmirene sa sobom i s vlastitom psiho-afektivnom dimenzijom, da nisu frustrirani i da ne nastoje svoje neriješene probleme prenositi na druge. Osim toga, nužno je uvijek zadržati jasnu razliku između odgojitelja i odgojenika – primijetio je kardinal Piacenza.
Tko se priprema za svećenika mora svakako provesti čišćenje memorije, s duhovnog, moralnog i psihološkog stajališta. Stoga je nužno, makar glede savjesti, iskreno pripovijedanje vlastite afektivne prošlosti, što će duhovnom vođi omogućiti stvarno poznavanje osobne kandidatove prošlosti. Suvremen kultura naime ide za tim da mlade doslovno 'napumpa' slikama, dakle i pamćenjima koja su nekad bila nezamisliva – objasnio je kardinala dodajući kako se iz iskustva o proučavanju tužnih procesa o oslobađanju od svećeničkih obveza ređenja može zaključiti da se u pola sata zlog služenja internetom može vidjeti to što u prošlosti tijekom cijelog života nije bilo moguće.
Sve nepročišćene memorije tijekom odgoja i nepobijeđene zle navike izbijaju na površinu, izazivaju ozbiljne probleme psiho-afektivne ravnoteže i, katkada, vrlo bolna duševna, moralna i psihološka stanja. Osim toga, nastavio je kardinal, nužno je odgajati vlastitu afektivnu sadašnjost, glede sklonosti i glede težnji, da se ne dogodi da zamišljena psiho-afektivno-spolno svećenička budućnost bude sasvim različita od sjemenišne sadašnjosti.
Svijest da je karizma celibata nadnaravni dar Duha Svetoga, obvezuje da se u odgoju za celibat prizna apsolutno prvenstvo milosti. Jer unatoč važnom prinosu humanih znanosti, znanosti su se u prošlosti pogrješno primjenjivale ako ne i zlorabile, a psihologiju se smatralo općim lijekom za sva zla i za sve svećeničke kandidate. Naprotiv, dar celibatske karizme cvjeta, postupno se prihvaća i dozrijeva, sve do određivanja same psihološke osobnosti svećenika samo u intimnom, trajnom, zbiljskom i međusobnom odnosu s Isusom iz Nazareta, Gospodinom i Kristom. Intimnost s Bogom raste u molitvi i u svakodnevnom slavljenju Euharistije – istaknuo je kardinal.
Zaključujući predavanje, kardinal je ustvrdio da svako sjemenište ima biti zajednica ljudi koji su sreli Isusa Krista i čiji je život promijenio upravo taj susret s njim; sjemenišna zajednica može prihvatiti sva ograničenja, podnositi ih i rješavati, ali ima biti moleća zajednica koja odgaja buduće svećenike i za osobnu molitvu, za tišinu, za promišljanje i za stvarnu božansku intimnost – primijetio je kardinal.
Valja se trgnuti iz sna, prošlost nas je pretekla! Ako danas postoji pravi problem, kojega valja biti svjesni, to je problem krhkosti i svećeničkog identiteta koji nije i zbog nerijetkih teoloških kolebanja dovoljno određen i, što je još gore, vrlo se rijetko poklapa sa samim psihološkim identitetom kandidata – zaključio je kardinal Piacenza.
Nema komentara:
Objavi komentar