Sustavna i organizirana briga za duhovna zvanja u Katoličkoj crkvi u tijesnoj je vezi s naglim smanjenjem broja onih koji su se počeli interesirati za svećenički i/ili redovnički poziv. Posljedica smanjenog broja novih svećeničkih i redovničkih zvanja rezultirala je sve većim pražnjenjem odgojnih ustanova: sjemeništa i novicijata.
Stanje prije II. vatikanskog sabora
Sve do II. vatikanskog sabora u Crkvi se nije osjećao problem pomanjkanja onih koji su odabirali duhovno zvanje kao svoj životni poziv. Jednostavno, vladala je pozitivna klima i na društvenom, crkvenom i obiteljskom, kao i na svim drugim područjima koji su utjecali na pogodujući stav prema duhovnom pozivu, a u kojoj se pozvani mogao odlučiti za tzv. ministerijalnu službu u Crkvi vez većih teškoća. Pomisao na duhovni poziv nije bio priman s iznenađenjem... U Crkvi se, bar po tom pitanju, živjelo prilično 'spokojno'. Ta bezbrižna vremena, iza kojih su uslijedile vrtoglave promjene, možda nam iskreno, zorno i najbolje ocrtava Gotfried kardinal Danneels u svojem predavanju održanom na Simpoziju o zvanjima u Lourdesu 1996. godine.
On u svojem predavanju piše:
Mi danas u pastoralu tako tjeskobno osjećamo kako je teško i bolno rađati duhovna zvanja. Nasuprot današnjem stanju, kad sam ja ušao u sjemenište, bilo nas je osamdesetak kandidata za prvu godinu. Biskupu je bilo dosta potpisati dekret, i mi smo nahrupili na vrata; ali dvadesetak ih je bilo viška i nisu bili primljeni. Uvjeren sam da smo prije četrdeset godina, premda to nikad ne bismo otvoreno priznali, bili potpuno uvjereni da možemo svojim silana sve urediti i Crkvu organizirati po svojoj volji i svojim snagama. Sasvim je razumljivo da bismo na otvoreno pitanje: ''Čije je to djelo?'' odgovorili: ''To učini Gospodin!'', ali to bi bio naš teoretski odgovor. U sebi smo pak govorili: ''Imamo mnogo svećenika, dovoljno personala, imamo dovoljno mogućnosti i određenu moć, imamo prestiž i sredstva. Od zadanih smo metara koje moramo prijeći, za dvadeset i pet ćemo se sami pobrinuti, a za ostalih pet ti ćeš nam, Bože, priskočiti u pomoć.'' Bili smo uvjereni da Crkvu možemo ustrojiti svojom kreativnošću, svojim sredstvima, svojim kadrom.
No, promjena je došla iznenada: uvidjelo se da je bilo sasvim dovoljno skretanje povijesnog kotača koje se dogovilo, pa da Crkvu liši nekih, dotad, sigurnih oslonaca. Tako je za Crkvu počela nova škola, škola u kojoj ju Gospodin uči da se njegovo Kraljevstvo ne gradi ni ''kolima bojnim, ni konjima, ni koplanicima'', niti drugim moćnim sredstvima. Štoviše, uči ju živjeti u ovisnosti o Njemu, i, ne bez muke, uči ju napuštati privid o vlastitoj duhovnoj i crkvenoj samodostatnosti. Kao plod nove svijesti, godine 1964., papa Ivan Pavao II. ustanovljuje za cijelu Crkvu Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja.
Nema komentara:
Objavi komentar