Svake se godine jedna nedjelja obilježava kao »Svjetski molitveni dan za zvanja«. To je poziv na molitvu za one koje Bog poziva na redovnički život, posebno na svećeništvo. Taj je dan i prigoda da razmislimo o svojoj roditeljskoj ulozi: kako možemo pomoći svojoj djeci da čuju Božji poziv i da na njega odgovore?
Obitelj, kolijevka zvanja
Uvijek je Bog onaj koji zove, ali on zove diskretno, kao »prosjak koji kuca na vrata«. Da bi naša djeca mogla čuti Božji poziv, pozornost im se mora usmjeriti na ovo pitanje: kakav naum Božja ljubav ima za mene? Ako ih odgajamo u skladu sa svojim osobnim naumom, ako im kažemo: »Htjeli bismo da budeš liječnik… da preuzmeš imanje… da se oženiš, itd.«, ponašamo se kao radiopostaje koje ometaju signale manje snažnih postaja. Sprječavamo ih da čuju što Bog od njih traži.
Božji naum je naum ljubavi. Bog zove iz ljubavi, a mi mu iz ljubavi odgovaramo. Obitelj je povlašteno i nezamjenjivo mjesto na kojem se otkriva veličina ljubavi. Gledajući roditelje kako se vjerno ljube, živeći svakodnevnu zahtjevnost bratske ljubavi, djeca uče – ne samo razumom nego cijelim bićem – da ljubav nije nejasan osjećaj, više ili manje prolazan, nego slobodna i zahtjevna odluka koja traje i koja obuhvaća cijelog čovjeka: ljubi se srcem, razumom i tijelom.
Bog nas poziva da mu odgovorimo u slobodi. Ne postaje se svećenik ili redovnica iz obveze, nego iz osobne odluke donesene u potpunoj slobodi. Bog hoće sinove, a ne robove. Bez slobode nema prave ljubavi, a sloboda se odgaja. »Osoba se ostvaruje življenjem slobode u istini. Ljubav se ne smije shvatiti kao sposobnost da se čini bilo što; ona znači sebedarje. Još više: znači unutarnju stegu dara. U pojmu dara nije sadržana samo slobodna inicijativa subjekta nego i dužnost. Sve se to ostvaruje u ‘zajedništvu osoba’. Eto nas u samom srcu obitelji.«1
Dobar svećenik najprije je dobro izgrađen čovjek. Sigurno je da Bogu ništa nije nemoguće i da se milost katkad iskazuje na čudesne načine u pogrješno izgrađenim, čak potpuno neuravnoteženim osobama, poput divnog cvijeta koji raste na isušenoj zemlji. Svi pak vrtlari znaju da je berba to bolja što je bolja zemlja. Bog sije, ali mi moramo pripremiti zemlju. Ako je zemlja bogata, dobro obrađena, dobro pripremljena, sjeme ima sve mogućnosti da donese stostruk plod.
Dobar je svećenik sretan što je muškarac, a dobra je redovnica sretna što je žena. Ne posvećuje se svoj život Bogu u svojevoljnom celibatu iz straha ili zbog odbacivanja seksualnosti. Naprotiv, što bolje shvaćamo ljepotu seksualnosti u Božjem naumu (koja se ne svodi na »genitalnost«), to više shvaćamo veličinu posvećenog celibata. Na tom je području uloga obitelji ključna.2 »Tijekom adolescencije«, piše jedna redovnica, »gledajući svjedočanstvo ljubavi i nježnosti svojih roditelja, bila sam uvjerena da je brak vrlo lijep i dobar. U obitelji smo mnogo razgovarali o ljubavi i o seksualnosti«.
Želimo li doista da bude svećenika?
»Zahvalni smo Gospodinu što je od nas htio učiniti svoje službenike«, piše Ivan Pavao II. prigodom pedesete obljetnice svojega svećeničkog ređenja. »Zahvalni smo i ljudima, posebno onima koji su nam pomogli da dođemo do svećeništva, i onima koje je Božja providnost stavila na put našega zvanja. Svima zahvaljujemo, počevši od roditelja koji su za nas bili mnogostruki Božji dar.«3
Bog će možda i nekog od naših sinova pozvati na svećeništvo. Na nama je da mu damo mogućnost da taj poziv čuje i da na njega odgovori.
Želimo li doista da bude svećenika?
Ako živimo u nekom velikom gradu, moguće je da i ne trpimo od manjka svećenika. Možda smo za vrijeme odmora ipak imali priliku izbliza vidjeti na kakve poteškoće nailaze mnoge župne zajednice, posebno na selu. Te poteškoće imaju i svojih pozitivnih posljedica, posebno zato što potiču laike da u potpunosti preuzmu odgovornosti koje proizlaze iz krštenja i potvrde. Pa ipak, koliko god laici bili sposobni i odani, nikad ne će moći zamijeniti svećenike. Najljepše i najgorljivije nedjeljne službe bez svećenika4 nikad ne će vrijediti koliko najjednostavnija misa.
Jesmo li spremni prihvatiti da Gospodin zove na svećeništvo jednog – ili više naših sinova?
Imamo li dovoljno povjerenja u njega, vjerujemo li da će nam u danom trenutku dati sve potrebne milosti da bismo mu na konkretan način, s radošću, bez navezanosti i bez nasilja nad samim sobom, prikazali svojega sina? Mislimo li na budućnost svoje djece u duhu potpune raspoloživosti, želeći za njih najbolje, što znači vršenje Božje volje, pa makar ona ne bila uvijek (ili često!) u skladu s našim osobnim načinom gledanja na stvari?
Da bi naša djeca mogla doista slobodno odgovoriti na Božji poziv, važno je da ih ne pritišćemo teretom svojih ljudskih ambicija… u kojem god smjeru one išle. Tko je bio odgojen s idejom da će biti »pekar kao njegov otac«, oklijevat će odgovoriti na poziv da ne bi razočarao oca. Ima s druge strane ljudi koji žele da im sin bude svećenik pa to stalno ponavljaju (»Uvijek smo sanjali da ćemo imati sina svećenika!«), ali to nije pravedno, i može čak opasno umanjiti njegovu slobodu izbora.
Gospodin je onaj koji zove, ali čovjek odgovara. Drugim riječima: Gospodin sije malo sjeme zvanja na svećeništvo, a mi moramo obrađivati zemlju da bi sjeme proklijalo i raslo u najboljim uvjetima i da bi donijelo ploda. U tome je naše roditeljsko poslanje: kao odgojitelji, mi smo poput vrtlara koji obrađuju i gnoje zemlju, čupaju korov, odstranjuju kamenje i puževe. To konkretno radimo kad djeci dajemo sve ono što će im pomoći da se izgrade. Crkva treba svećenike koji će biti doista odrasli, solidni, uravnoteženi, zadovoljni svojim muškim identitetom, koji su spremni živjeti u svijetu kakav jest. Milost ne dokida narav. Odgajati svećenike sutrašnjice ne znači samo naučiti ih moliti. To znači i pomoći im da budu ljudi sa stavom, dobro ih izgraditi.
Kako u obitelji govorimo o svećenicima?
Djeca – pa i ona najmanja – slušaju i pamte što govorimo u nevezanim razgovorima oko stola. U katoličkim obiteljima dosta se često govori o župniku ili o kojem drugom svećeniku, ali ne uvijek na pozitivan način. Naši opravdani zahtjevi u odnosu na kler prečesto se izražavaju u obliku više ili manje žustre kritike: »Trebali bi uraditi ovo, trebali su učiniti ono…« Kako će naši sinovi poželjeti postati svećenici ako je u njihovoj obitelji svećenik uvijek predmet ogovaranja? Kako da imaju volju postati svećenici ako neprestano kukamo nad problemima Crkve i nad teškim životom svećenika, zaboravljajući da je svećeničko zvanje (kao i svako drugo zvanje) poziv na sreću?
Povjerimo sve to Gospodinu u molitvi. Molitva nas ne oslobađa od obveze da djelujemo, ali ostaje primarna. Bog sam naučit će nas – svojim tihim načinom – kakve svećenike želi za svoju Crkvu: svete svećenike, sigurno… Ali koga i koliko? Njegove misli nisu naše misli. Nije riječ o tome koliko nam svećenika želi dati, nego koje nam svećenike želi dati, kada i kako bude htio. Za to smo mu potrebni mi. Budimo sigurni da će nam u izobilju dati dar razlučivanja i potrebnu snagu za svakodnevno odgajanje svećenika sutrašnjice.
* Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”)
——————————————————————————————
1 Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, 2. veljače 1994.
2 Usp. ovdje str. 169, »Za doista ljudsku seksualnost«.
3 Pismo pape Ivana Pavla II. svećenicima za Veliki četvrtak 1996., u jubilarnoj godini njegova svećeništva.
4 Zbog nedostatka svećenika u Francuskoj postoje nedjeljne liturgije koje vode laici, u kojima se drži samo služba riječi i dijeli sveta pričest. (op. prev.)
——————————————————————————————
1 Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, 2. veljače 1994.
2 Usp. ovdje str. 169, »Za doista ljudsku seksualnost«.
3 Pismo pape Ivana Pavla II. svećenicima za Veliki četvrtak 1996., u jubilarnoj godini njegova svećeništva.
4 Zbog nedostatka svećenika u Francuskoj postoje nedjeljne liturgije koje vode laici, u kojima se drži samo služba riječi i dijeli sveta pričest. (op. prev.)
Nema komentara:
Objavi komentar