Uz nedjelju Dobroga Pastira s vama razmišljamo o duhovnim zvanjima i o slici koju mladi imaju o njima.
Pojam duhovnog poziva i duhovnog zvanja danas mnogima mladima zvuči prilično apstraktno i nejasno. Sve se češće s čuđenjem ili možda čak sa sažaljenjem gleda na mlade koji se odluče nasljedovati Krista u svećeničkom ili redovničkom staležu. Za duhovni poziv od velike je važnosti ispravan motiv jer je on preduvjet kasnijeg smislenog ostvarenja svakog čovjeka koji se odluči za ovaj poziv. S obzirom na to da poziv zahtijeva čovjekovu kompletnu zrelost, puno se ulaže u formaciju i preispitivanje mladih koji su krenuli na put u ostvarenje tog poziva. Priprava traje više godina kako bi kandidat ispravno odlučio, a poglavari procijenili je li prikladan. No ona prava formacija najčešće se stječe u obitelji, iako ne možemo zanemariti iznimke koje svojim obraćenjem obrate obitelj. No, obitelj je prva koja odgaja u vjeri i usađivanjem klice vjere u dijete usađuje i otvorenost k propitivanju za tu nesvakidašnje zvanje.
Negativnom stavu prema duhovnom pozivu, osim opće promjene društvene paradigme, pridonijeli su i mediji koji senzacionalistički i jednostrano opisuju događaje u kojima iskrivljuju sliku o svećenicima, a time i o Crkvi.
Kad odrastem želim biti... svećenik!
Donijeti odluku i provest je do kraja - ustrajno, znači ostvariti duhovni poziv. Krenuti i slijediti. U današnje vrijeme važna su zanimanja koja donose slavu i bogatstvo jer društvo nas potiče da život gledamo kroz novac i korist. Često se kaže kako sve ima svoje granice no granica u ljubavi prema Bogu jest baš u tome: da nema granica. Ovdje govorimo o zvanju koje zahtijeva hrabrost, poštenje, iskrenost, požrtvovnost, strpljivost. Govorimo o duhovnom pozivu i koliko se mladih odlučuje za ovo »zanimanje« koje ne uključuje previše »glamura«. Nije riječ o »privilegiranom« trenutku u životu nego o nečemu što ispunjava i omogućava pojedincu da lakše komunicira s okolinom. Postavlja se pitanje kako potaknuti mlade na promišljanje o pozivu, kako ih ohrabriti da postanu ono što žele. Najčešća reakcija jest: Čudno je to s duhovnim pozivom. Ali što je mistično u tome? Kada bi proveli anketu na pitanja: Što ako jednog dana osjetiš Božji poziv da ga slijediš kao svećenik? Što ćeš učiniti? Imaš li hrabrosti i o tome razmišljati? Možemo samo nagađati koliko bi njih spremno odgovorilo »da«. Uz brojne razloge zašto se ne odazvati zanimanju svećenika presudan je strah: Što ako griješim? U svakom životnom pozivu važno je da se čovjek »pronađe«. Važno je osjetiti želju da nešto postanemo, postignemo, osjećati poticaj da se bavimo onim što nam se sviđa. Da bismo to i ostvarili, potrebno je uložiti mnogo truda i žrtve a povrh svega - vjerovati u sebe. Duhovni život ima svoje karakteristike, a jedna od njih je ispunjavanje Božje volje. Na jedan način sve treba biti na svom mjestu i upotrijebljeno u pravoj mjeri. Isticanje komponenti duhovnog života dovodilo je do brojnih zabluda, ali nikada nije poljuljalo one koji žele živjeti vjeru. Ponekad je dobro zvati da nije sve potraga za smislom i prepuštanje bez borbe, »pa kamo nas život odnese«.
Nema komentara:
Objavi komentar