Posvećeni (redovnički) život: povijest i nastanak (1)

Papa Franjo na prvu nedjelju došašća otvorio je Godinu posvećenog života (njoj će biti posvećena 2015. godina). Ovim prilogom želim u kratkim crtama predstaviti povijest nastanka redovovničkog života.  

Što je to zapravo posvećeni život? Kada i kako je nastao?
Prema nauku II. vatikanskog sabora, svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na svetost. Sabor, ipak, posebnu pozornost posvećuje redovnicima i redovnicama u dekretu Perfectae caritatis (PC). Naziva ih onima "koji u većoj slobodi slijede Krista i izrazitije ga nasljeduju". Važnost redovništva u suvremenoj Crk­vi uvidio je sv. papa Ivan Pavao II. pa je Svijećnicu proglasio danom Bogu posvećenog života.

Prve početke redovništva u krš­ćanstvu već uočavamo u Djelima apostolskim (21,8-9). Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. Već u 4. st. sveti Antun Pustinjak († 356.) počeo je u Egiptu živjeti pokorničkim i isposničkim životom. Ubrzo su se oko njega počeli okupljati i prvi sljedbenici (učenici), ali to još nije bio organizirani zajednički život, kaokav razumijevamo i imamo u današnjem smislu.Sveti Pahomije († 347.) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima. Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na Zapadu se počinje organizirati redovnički život.

Naime, sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547.) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547.) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997.), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.

U 13. stoljeću s tzv. «prosjačkim redovima» u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Glavni utemeljitelji i predstavnici prosjačkog načina života jestu sv. Franjo Asiški († 1226.) u Italiji, odnosno sv. Dominik († 1221.) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).

Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. (Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i franjevci kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata).

Sv. Vinko Paulski, koji je nazvan "čudom ljubavi prema bližnjemu", osnovao je družbu Kćeri krš­ćanske ljubavi – milosrdnice. One su prvi ženski red sestara koje nisu morale živjeti u samostanima. Posvećuju se skrbi bolesnika i sirotinje.

U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka (uršulinke). Družba svete Uršule, tj. uršulinke prvenstveno je osnovana kao bratovština bez zavjeta, bez zajedničkog života, bez posebnog odijela s ciljem da se bave odgojem ženske mladeži. Tijekom stoljeća razvilo se oko 40 ogranaka uršulinki U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.

U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.