utorak, 20. siječnja 2015.

Zašto danas ima smisla razmišljati o duhovnom pozivu?


Zadnjih nekoliko godina za Katoličku crkvu bile su prilično tegobne. Mogao bi se ispisati cijeli popis novinskih naslova - seksualni skandali, iskorištavanje tuđeg povjerenja, Crkva prikriva svoje grijehe, pozivi na modernizaciju tradicionalnog autoriteta Crkve i njenih struktura, javno ispitivanje svećeničkog celibata, kontraverzna uloga žena u crkvi.
Iako su ovo izazovna vremena za Crkvu, a da pri tom ne umanjujem strahovite patnje koje su joj ove poteškoće nanijele i nastavljaju joj nanositi - ne bi nas trebala iznenaditi dosljednost Crkve u nesavršenstvu i ponekad u sramotnoj povijesti.
Ipak "jedna sveta katolička i apostolska crkva" koju poznajemo i ljubimo preživjela je tijekom stoljeća brojne nutarnje i vanjske krize, usprkos grešnicima, poput tebe i mene, koji su uvijek bili dio nje. Nikako ne smijemo isključiti da će u budućnosti Crkva i dalje vrlo trpjeti i biti progonjena i osporavana.

 
Živa Crkva
 
Međutim, Crkva i njen narod nisu samo oni koji preživljavaju, koji stisnu zube suočeni s nutarnjim previranjima ili s vanjskim neprijateljima. Crkva nije samo preživljavatelj - ona živi. Živi i dan danas jer Isus Krist živi unutar Crkve i po Crkvi.
Premda je papa Ivan Pavao II. priznavao bolne događaje u Crkvi, on je i dalje poticao mlade okupljene u Torontu na Svjetskom Danu mladih 2002. da se otvore svećeništvu i posvećenom životu. "U teškim trenucima života Crkve, traganje za svetošću postaje još aktualnije. A svetost nije pitanje dobi; to je stvar življenja u Duhu... Mi nismo zbroj naših slabosti i neuspjeha nego sveukupnost Očeve ljubavi prema nama i naše stvarne sposobnosti hodimo stopama njegova Sina."
Neki tvrde da je ovo najgore vrijeme za razmatranje redovničkog poziva, ali ja poput pape Ivana Pavla II. mislim da je sada najpoželjniji trenutak da pojedinci razmotre mogućnost življenja kao redovnički brat, sestra, đakon ili posvećena svjetovna osoba.
Zašto? Ima tome nekoliko razloga.
Prvo, Bog nastavlja pozivati ljude na život služenja i zajedništva, osobito kada je Crkva suočena s ovakvom krizom, poput ove sadašnje. Naša povijest to potvrđuje.
U jeku nepravdi španjolske inkvizicije, Bog je pozvao Terezu Avilsku na život misticizma i kasnije na vodstvo u obnovi Reda.
Franjo Asiški je sanjao o "ponovnoj izgradnji" Božje kuće, i kao odgovor na to odabrao je slijediti Božji poziv korijenitim obraćenjem - životom jednostavnosti, pokore i molitve, koji se strahovito razlikovao od bogatstva i pokvarenosti Crkve 12. stoljeća.
Dvjesto godina kasnije, kada je došlo do nemira u Crkvi i do dvojnog papinstva u Rimu i u Avignonu, Katarina Sienska odgovorila je na Božji poziv da živi kao redovnica i kasnije služi kao posrednik mira i ponovnog ujedinjenja papinstva.
Crkva i dalje ima koristi od kreposti ovih junačkih muškaraca i žena koji su čuli Božji poziv da žive radikalni evanđeoski život usred Crkve u previranju. Uvjeren sam da ćemo uz pomoć Božje milosti i mi ubuduće pripovijedati slične priče o današnjim hrabrim muškarcima i ženama koji su se odazvali izazovima redovničkog života.
Drugi razlog zašto valja razmatrati redovnički poziv jest što Crkvi treba stvaralaštvo, idealizam, vjeru i duhovnost novog naraštaja svećenika, braće i sestara. U kulturi opečaćenoj nejednakošću, nasiljem i nepoštovanjem prema ljudskom životu ljudi trebaju čuti proročku poruku pravde, mira i dostojanstva.
Katoličku infrastrukturu škola, bolnica i karitativna djelovanja izgradili su pretežito svećenici, redovnici i redovnice jer su silno željeli pomoći u izgradnji kraljevstva Božjeg. Vidjeli su neku određenu potrebu, pa su uz žrtvu, težak rad i mnogo dosjetljivosti smislili kako će odgovoriti na nju. Potrebe su danas možda malo drugačije, ali i dalje čekaju da na njih odgovore jednako velikodušni ljudi vjere.

 
Svjedoci svetosti
 
Crkva i narod Božji trebaju nešto više od služenja. U društvu koje idealizira moć, novac i seksualnost, Crkvi trebaju trajna svjedočanstva mladih željnih da se u cijelosti daju za svetost, živeći čistoću, poslušnost i siromaštvo. Budući da smo sakramentalna Crkva, trebaju nam svećenici da propovijedaju nepovredivost Božje Riječi i da nam ju posreduju u vremenima radosti i tuge, s određenom osjetljivošću. Naš je svijet rastrgan podjelama i polarizacijom, pa nam treba nada za kršćansku zajednicu; nadahnjuju ju ljudi koji se okupljaju u miru da žive i zajednički razmatraju svoju vjeru, vrijednosti i poslanje.
Razmišljanjem o redovničkom pozivu nemaš što izgubiti. Zapravo, to razmišljanje duguješ i sebi i Crkvi! 
Svojim krštenjem svi kršćani dijele zajednički poziv na svetost, ali Bog nas je pozvao da živimo svoju svetost na razne načine, obzirom na pojedine talente, darove i ograničenja. Sva zvanja usmjerena su k svetosti i produbljavanju odnosa s Bogom.
Tragamo li ozbiljno za Bogom u odabiru našeg načina življenja, moramo znati kojim ćemo putevima doći do takvog otkrića. Brak i predani samački život veoma su važni za zajedništvo zvanja čiji smo dionici unutar Crkve. Međutim, nema svatko dar za bračni ili za samački život baš kao što nema svatko dar da bude svećenik ili redovnik. Da bismo to mogli ustanoviti, moramo razmatrati u molitvi naša vlastita iskustva, čežnje i darove; samo tako ćemo moći biti iskreni prema sebi i prema Crkvi.
Ponekad sam pitao mlade jesu li ikada razmišljali o redovničkom pozivu, pa bih tu i tamo dobio ovakav odgovor: "Šalite se? Nikad to ne bih mogao/mogla učiniti." Ali kako znate da to ne možete sve dok niste o tome istinski razmišljali u molitvi? Boga često nalazimo tamo gdje se najmanje nadamo! 
Naposljetku bih želio potaknuti ljude na razmišljanje o redovničkom pozivu čisto zbog radosti koje ono pruža. Naravno da tu ima i izazova i žrtvi, no poput svakog odabira u životu, izvanredna je radost znati da slijediš Božju nakanu za tebe i da si važan kotačić u Crkvi i u životima drugih ljudi.

 
Nalaženje blaga
 
Evanđelist Matej piše: "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce." (6, 21). Uzmi to blago od nekoga tko ga je našao. Biti dio nečega većeg od samoga sebe, donijeti Krista drugima dok su očajni, siromašni i u patnji, podijeliti svoju vjeru, nade i snove s drugima sličnog duha u zajednici, produbiti svoj odnos s Isusom Kristom je dragocjeno.
Da, svakako da postoje tegobna vremena za našu Crkvu, ali nisu ni prva, ni zadnja. Jedan od mnogih junaka Crkve iz prošlog stoljeća bio je veliki teolog i kardinal Yves Congar. U promišljanju svojih vlastitih borbi i pitanja glede Crkve napisao je:
"Crkva je bila i jest... miroljubivo mjesto za moju vjeru i molitvu... U njoj zasigurno ima mnogo uskogrudnosti i nezrelosti, mnogo loših stvari. Također vidimo da je na mnogim poljima Crkva nespremna pružiti odgovore na istinska pitanja ljudi. Ali sve to, iako nam to možda predstavlja teško breme, potpuno je beznačajno u usporedbi s onim što mogu naći i što zapravo nalazim u Crkvi. Crkva je bila i jest ognjište moje duše; majka mog duhovnog bića. Pruža mi mogućnost življenja sa svecima: je li me ikada spriječila živjeti kršćanski život?"
 
Papa Ivan Pavao II. rekao je mladima u Torontu: "Krist treba vašu mladost i vašu širokogrudnu gorljivost da bi naviještanje radosne vijesti odzvanjalo u novom tisućljeću. Odgovorite na njegov zov darujući svoj život radi služenja svojoj braći i sestrama! Vjerujte Kristu, jer on vjeruje vama."

Iz ovakve riječi uvjeravanja, što se uopće može izgubiti?
 

Nema komentara:

Objavi komentar