Važnost redovničkog odijala ili habita

Oblačenje kapucinskog habita

 

Početkom 1970-ih, kada smo ju mi učenici pitali zašto nosi običnu odjeću a ne svoj habit, sestra koja je u našoj župi vodila vjeronauk odgovorila je da je odbacivanje redovničkog habita dobra stvar jer naglašava da sestre nisu nešto izvanredno i da smo svi posebni u Božjim očima.

Sestra je dala i primjer: „Kada bismo bile u habitima, čovjek koji je prodavao talijanski sladoled bi uvijek insistirao na tome da nam da besplatan sladoled, no zašto bi? Zašto mi ne bi platile kao svi drugi? Zašto bismo ga mi trebale lišiti njegova prihoda jer smo u kostimu?“

Ostavimo sa strane to da je malo vjerojatno da će talijanski prodavač propasti zato što je dao nekoliko besplatnih kugli sladoleda. Ono što je upadljivo 40 godina kasnije je to što je njezino razmišljanje bilo posve horizontalno i banalno. Imalo je nešto širine, ali nimalo visine ili dubine. Baš kao „horizontalno usmjerene“ mise i himni koji pretjerano ističu ljudskost crkve, pritom umanjujući transcendentnost liturgije i njezinu svrhu, sestra je prihvatila gredu križa – čovječanstvo i crkvu koji posežu jedno za drugim – bez razmišljanja o tome da je stacionarni vertikalni stup usmjeren prema raju nužan ako će itko biti uzdignut.

Sestra je djelovala u samovoljnoj zabludi: opravdavala je napuštanje habita apeliranjem na solidarnost, suosjećanje i poniznost, ali je njezina priča ilustrirala egoizam i uobraženost. Oplakivala je mogućnost da čovjeku oduzme njegovu zaradu, no istovremeno je tom čovjeku oduzimala nešto sasvim drugo.

Sladoledar sestri nije davao besplatan sladoled zato što je nosila habit, već zato što je bio čovjek koji je štovao (ili barem poštovao) Boga i vidio priliku da svoje poštovanje pokaže na mali način, na čemu bi mu sv. Terezija zapljeskala.

Oduzimala je nešto i drugima. Njezin habit je bio podsjetnik zajednici vjernika, i svima drugima, da smo pozvani na život jednostavnosti i žrtve – da pored svojih instinkta da, poput Marte, radimo do premorenosti i svoje identitete gradimo na onome što radimo moramo kultivirati svoje unutarnje Marije, prihvaćajući izazov da jednostavno budemo. Sestra je možda ispravno ustvrdila da ona nije nešto izvanredno, no njezin je habit bio svjedok onoga što ona jest i potvrđivao je Kristov zavjetni život među nama s ohrabrujućom neposrednošću.

Perfectae Caritatis, dekret II. vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života, mudro je savjetovao o koristi praktične prilagodbe redovničkih habita, ali nikad nije proglasio da habite treba odbaciti.

Redovnički habit, izvanjsko obilježje posvećenosti Bogu, treba biti jednostavan i čedan, skroman, ali i doličan. Osim toga, on mora odgovarati zdravstvenim uvjetima i biti prikladan za okolnosti mjesta, vremena i potreba službe. Habiti i muških i ženskih religijskih redova koji ne odgovaraju ovim normama moraju biti promijenjeni.

„Izvanjsko obilježje posvećenosti“ treba biti znak, ali habiti trebaju biti i sredstvo nijekanja samog sebe. Paradoksalno, oni su trebali ukloniti sestrinu izvanrednost i učiniti ju jednom od mnogih, jednim dijelom kolektivne košnice. Doista, redovnički život je socijalizam na jedini način na koji on može doista djelovati: na malenoj i dobrovoljnoj razini.

Skidanje habita je možda sestrama pomoglo slaviti njihovu individualnost – i to nije grozna stvar sama po sebi jer je svatko od nas prekrasno stvoren – no njihovo prihvaćanje obične odjeće je običan svijet učinilo još običnijim. Iznenada, više nije postojalo svakodnevno izvanjsko podsjećanje da se netko moli i da bi se i mi trebali moliti. Iznenada, više ništa nije moglo običnog radnika podsjetiti na Krista i ponukati ga da u zahvalnosti podijeli nekoliko kugli sladoleda.

Kada je sestra izbjegla nošenje habita, sladoledar je izgubio oznaku koja ga je u nasumičnom trenutku njegova radnog dana podsjećala na Boga. Sestra je time pomogla tom čovjeku da postane suštinski siromašniji.

Žudeći za zajedništvom, poniznošću i „ne-specijalnošću“, sestra je ironično završila tako što je jako puno razmišljala o sebi. U konačnici, talijanski sladoled nije bio za nju već za Boga.

Habiti nisu nužni za redovnički život. Ponekad čak mogu biti i smetnja cjelokupnoj misiji zajednice. No kada je sestra svoje redovničko ruho prozvala kostimom, možda je to bio pokazatelj da je izgubila dodir s dubljim značenjem tako moćnog socijalnog identifikatora. Time je samoj sebi oduzela privilegiju da samom svojom pojavom podsjeća svijet da je sve stvorenje izvanredno i voljeno. Oduzela je tu priliku i svima nama koji želimo i volimo da nas podsjećaju na to, jer ta želja ukazuje na to da u konačnici svi jesmo nešto posebno.

U današnjem svijetu habite vrijedi ponovno uzeti u obzir, čak i u „najliberalnijim“ zajednicama. Kićene i uštogljene opreme prošlih vremena nisu praktične za 21. stoljeće. No u vrijeme kada se kršćansko svjedočanstvo prima ili cinično – kao karikatura ili fanatičnost – ili sa zlobnošću koja donosi progon i genocid, preuzimanje jednostavnih habita bi moglo biti tiho svjedočanstvo života ujedinjenih u svrsi i življenih u jednostavnosti i dostojanstvu, usmjerenih k nečemu većem od naših materijalnih i političkih briga.

Takvo svjedočanstvo bi zapravo moglo biti nužno za život svijeta.

http://aleteia.org/2016/05/23/habited-or-unhabited-who-are-the-real-nuns/