Prolazeći uz
Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na
moru: bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom i učiniti ću vas ribarima
ljudi! Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, u
gleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah
pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njima.“
(Mk
1, 16 – 20).
Čovjekov život je putovanje i predivna avantura kojoj
nema „klasičnog“ kraja. Svi znamo da za nas kršćane smrt nije kraj, već novi
početak. U toj avanturi, On nam je darovao toliko mogućnosti i slobodan izbor.
A najvažnije je da u tom izboru pronađemo svrhu i smisao života. Zašto smisao
postojanja? Upravo je tu jedini i pravi odgovor na sva životna pitanja, pa tako
i odgovore vezane za pitanja duhovnog poziva. Svaki čovjek u sebi nosi klicu
poziva, jer preko njega se ostvarujemo i u njemu pronalazimo vlastitu svrhu
postojanja. Bog nam je dao odgovor za ono duhovno poslanje koje je za nas
najbolje. Trebamo shvatiti da redovnici i redovnice nisu jedini koji osjećaju i
žive duhovno poslanje. Primjerice, nalazimo ljude čije je poslanje posvetiti se
podizanju obitelji. I to je jedna vrsta duhovnog poziva. Teško je, a
istovremeno predivno odgajati djecu u duhovnom ozračju, Njemu na čast. Ima
osoba koje se ne žene i ne udaju, ali ni ne žive redovničkim životom. Oni
izvršavaju svoj duhovni poziv kroz služenje drugim ljudima i najpotrebitijima.
A treća vrsta je ona koja živi u celibatu i čija je milost življenja takva
života, nedokučiva „običnom puku“.
Možemo slobodno reći: „Ne samo da mi trebamo Boga, nego i on treba nas,
obične ljude!“ On nas svaki dan želi samo za Sebe. Navještanje Evanđelja je
predano u ruke Crkvi, a Crkva uz pomoć redovnika i redovnica to prenosi na
ljude. Međutim, Crkvi trebaju i đakoni te angažirani vjernici laici koji će s
puno žari raditi na socijalno-kreativnom području. To jednostavno možemo
nazvati lancem Božje ljubavi. Kako bih taj lanac opstao, donekle je
potrebna ravnomjerna agažiranost svih sudionika. To se najbolje može vidjeti
kroz povijest čovječanstva. Veća angažiranost donosi veće plodove.
Kao što je rečeno da je čovjekov život pun avantura, najprivlačnija
avantura jest susret s Bogom. Uistinu nema ljepše avanture sklopljenih
ruku kako zapisa bl. Alojzije Stepinac. Tada smo najjači!! Čvrsti smo poput
stijena na koje se ne mogu popeti i ni osvojiti najbolji alpinisti.
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i velika milost. Ako ne i najveća.
Razvijanjem korijena omogućuje se rast biljke. Tako On stvara korijen u kojem
se On nalazi. On je početak i kraj. Duhovni poziv nije ništa spektakularno. On
se rađa sasvim obično. To je kao kad slušate predivan simfonijski orkestar koji
ima uvod, jednu vrstu predigre, kojom Bog blagim ritmom violine, djeluje na
nas. Nema tu određenog načina na koji nas On poziva. Možemo biti najbolji
vjernik, najgori protivnik vjere, ubojica, kradljivac. Bogu to nije bitno. On
nam se objavi kad se najmanje nadamo. Nekako, sasvim slučajno i iznenada.
Međutim, iza svega toga se krije jedan proces kroz koji je On na nas ostavljao
Svoj trag.
Danas postoje mnogi glasovi koji pokušaju utjecati na našu savjest. Kako
prepoznati glas koji nam daje pravi smisao života? Rješenje je u sklopljenim
rukama. U toj intimnosti s Njim, svatko od vas će moći osjetiti poziv Dobrog
Pastira. Jesmo li spremni reći DA i osjećamo li strah? Pitate li se, je li
moguće Umjetniku posvetiti cijeli život? Ne brinite, on nikada ne napušta.
Njegove stope su naše stope. On hoda uz nas, a nekada i umjesto nas kada nismo
sposobni hodati. On nas tada nosi na leđima. Kao general ranjenoga vojnika.
Zato se pouzdajte u njega.
Isus svaki dan upućuje poziv: „Slijedi me!“ Imamo li hrabrosti reći:
„Evo me!?“
Bog treba suradnike koji će govoriti o „najvećem Umjetniku svih vremena“
Isusu Kristu. Odvažimo se i nemojmo se bojati reći: „Evo me, Gospode moj,
sve moje! Želim biti tvoj „kist“ kojim ćeš oslikati svaki kontinent, „boja“
kojom ćeš obojati sva srca i „stalak“ na kojem ćeš biti slavljen!“
Nema komentara:
Objavi komentar