Duhovni poziv - služiti Bogu i braći ljudima

Sedamnaestogodišnji Argentinac Jorge Mario Bergoglio 21. rujna 1953. godine nije otišao s prijateljima na izlet u povodu Učeničkog dana, iako je to planirao. Bez nekog osobitog razloga posjetio je crk­vu San José de Flores u svojoj župi, gdje je zatekao svećenika kojega nikada prije nije upoznao i koji je zračio dubokom duhovnoš­ću. Odlučio je da se neće vratiti prijateljima koji su ga čekali na željezničkoj postaji, nego da će se ispovjediti. Ova odluka mu je, kaže, zauvijek promijenila život. "Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži", ispričao je nedavno novinarima Jorge Mario Bergoglio, koji je u međuvremenu postao vrhovni poglavar Katoličke crk­ve, u svijetu poznat pod imenom papa Franjo. To "nešto", shvatio je kasnije, bilo je redovničko zvanje.

Božji poziv na specifičan način doživjela je i Dijana Lončarek. Ona će čitav život pamtiti glas koji je čula prije nekoliko godina dok je šetala rodnim krajem. Iako je vrijeme bilo loše, a glas neobičan, učinilo joj se da je čula riječi: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš da živiš." "Ma kud ćeš mene?!", odgovorila je nepoznatom glasu zatečena Dijana. U to vrijeme je bila tinejdžerica sa širokim krugom prijatelja i izglednom glazbenom karijerom koja joj se smiješila nakon nekoliko uspješnih nastupa na glazbenim festivalima, a i smatrala je da za Božji poziv ima mnogo boljih, kvalitetnijih i pobožnijih osoba od nje.

Unatoč tomu, Dijana je 2011. godine položila prve i doživotne zavjete čime je i zvanično postala časna sestra, a široj javnosti je postala poznata nakon što je, imitirajući poznate hrvatske glazbenike i pjevajući njihove hitove simbolični naziva: Skitnica, Bube su u glavi..., objasnila učenicima jedne hrvatske škole kako se odlučila za redovnički poziv.

Zašto baš ja?

Jorge Mario Bergoglio i s. Dijana dvoje su od gotovo milijun članova Katoličke crk­ve koji su životni i vjernički smisao pronašli u nekom od muških i ženskih crk­venih redova ili drugih oblika redovničkog-zajedničkoga života. Ova impozantna brojka navodi nas na promišljanje kako se postaje redovnik ili redovnica i tko se sve može baviti ovim pozivom.

Analizirajući javno objavljena svjedočanstva redovnika i redovnica o razlozima zbog kojih su se odlučili za redovnički poziv može se zaključiti da se najveći broj njih posveti Bogu nakon što "čuju" Božji glas, kao što je to bio slučaj s papom Franjom i s. Dijanom. Drugi redovnicima postaju nakon što u Bogu i "svetim knjigama" pronađu odgovore na životna pitanja i nedaće. Mnogo je onih koji prihvate Božji poziv nakon što upoznaju druge duhovne redovnike i redovnice, a u nekim obiteljima, prvenstveno iz ruralnih područja, u kojima živi puno djece, običaj je da se bar jedno od njih bavi duhovnim pozivom.

Privlačnost redovničkog života

Mnogi mladi ljudi žele postati svećenicima/redovnicima jer smatraju da to Bog želi od njih. Smatraju da će ih ako se ne odazovu Božjem pozivu Bog kazniti ili da će biti nesretni cijeli život. Bog ne djeluje na takav način, nego je, naprotiv, svakom od nas dao slobodu u odlučivanju i izboru. Ako je nekome redovnički život privlačan, to je dobar znak, ali su uz to važni i drugi znakovi.

Pozitivni motivi zbog kojih se mladi ljudi odlučuju živjeti redovnički život su, prema navedenom izvoru, želja za služenje Bogu na izvanredan način, želja za produbljivanje ljubavi i znanja o Bogu, želja za proširivanje kraljevstva Božjeg, te želja za življenjem evanđeoskog života što savršenije.

Ukoliko se, pak, netko odluči za redovnički poziv iz tzv. neprimjerenih motiva, odnosno kako bi materijalno profitirao, stekao "krov nad glavom", osigurao hranu ili životno osiguranje, kako bi riješio problem osamljenosti ili zato što se boji da ne može ostvariti bračni život, velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga.

Prikladnost za redovnički život na navedenoj stranici objašnjena je na sljedeći način: "Mnogi pokušaju ostvariti poziv o kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe."

Nema 100% sigurnosti

Nakon što se mlada osoba suoči sa sva tri ranije navedena znaka, pitanje koje se logično nameće glasi: moram li biti 100% siguran da ću biti redovnik ili redovnica ako pođem za Božjim glasom?

Stopostotna sigurnost poziva u početku nije potrebna, a postoje i oni koji možda nikada neće biti sigurni u svoj izbor životnog poziva.

Redovnici iz New Yorka na svojoj stranici www.nypriest.com potencijalnim redovnicima i redovnicima preporučuju da urade sljedeće stvari nakon što čuju Božji poziv:

- Budite tihi kako biste čuli Gospodinove glasovne pozive. Odvojite vrijeme za molitvu i meditaciju u tišini kako biste na miru razmislili o Božjem glasu.

- Pronađite redovnika ili redovnicu – nekoga s kim možete otvoreno razgovarati i tko Vam može pomoći da razvijete svoj odnos s Bogom i da upoznate samog sebe. Ostanite u kontaktu s redovnikom ili redovnicom. Razgovor s redovnikom ili redovnicom ne znači da i Vi morate to postati, nego Vam omogućuje da naučite više o redovništvu.

- Sudjelujte u crk­venom životu. Čitajte o redovničkom i svećeničkom životu, sudjelujte u crk­venom životu i pohađajte duhovne vježbe.

Siromaštvo, poslušnost i čistoća

Hoće li svoj život posvetiti Bogu, potencijalni redovnici odlučuju dok se pripremaju za redovništvo u sjemeništu, novicijatu i bogosloviji. Oni koji Bogu i Božjem narodu kažu konačno DA, polažu zavjete siromaštva, čistoće i poslušnost. Ova tri zavjeta se temelje na Evanđelju života, primjeru Isusa Krista i Crk­va ih naziva "evanđeoskim savjetima".

Zavjetom siromaštva redovnik pristaje da ništa osobno ne posjeduje. Stvari koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama braće (odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u zajednici).

Zavjetom čistoće (celibata) redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji Božjoj i potrebama Crk­ve i služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.

Zavjetom poslušnosti redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, prema istom izvoru, ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.

Upravo zbog navedenih zavjeta ne može svatko biti redovnik ili redovnica. Mnogi od njih se cijeli život bore s nekim od navedenih (ili sa svim) postulata Katoličke crk­ve. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da čovjek najmanje jednu trećinu svoga života provede obavljajući profesionalne aktivnosti, a redovnici i mnogo više, postaje jasno zašto je pravilan izbor poziva velika, možda i najveća životna dilema. Za one koji odluče pratiti Božji glas, uvažavajući naprijed navedeno, duhovno zvanje predstavlja posebnu milost kao što je to slučaj s papom Franjom i s. Dijanom.