Na kako različite načine Gospodin poziva i izabire sebi izabrane duše da Ga slijede te naviještaju svim ljudima Njegovu poruku nade i spasenja, veoma zorno nam opisuju Evanđelja, kada nam na svojim stranicama progovaraju o pozivu i izabranju pojedinih apostola.
A. Poziv apostola
Prvi Isusovi izabranici, koje je pozvao da ga slijede, bili su Ivan i Andrija. Dok su jednoga dana na obali rijeke Jordan razgovarali sa svojim prvotnim učiteljem Ivanom Krstiteljem, kraj njih je upravo prolazio Isus Krist, koji se vratio iz pustinje. Ivan Krstitelj, potaknut Duhom Svetim, pokazao je toj svojoj dvojici učenika Isusa govoreći: «Evo Jaganjca Božjega!» Kad su to čula njih dvojica, Ivan i Andrija, bez razmišljanja su ostavili preteču Ivana i pošli su za Isusom Kristom. Kad je Isus primijetio da su krenuli za njim upućuje im riječi: «Što želite?» Oni zatečeni i iznenađeni tim Isusovim pitanjem, pitaju ga: «Učitelju, gdje stanuješ?»
On im ne filozofira i ništa im olako ne obećaje nego im u svojoj jednostavno kaže: «Dođite i vidite!» I bez daljnjeg razmišljanja oni su pošli s Njime i kod njega su ostali taj dan. Ivan se toga poziva sjećao cijeloga svojega života, pa je u svojem Evanđelju o tome upečatljivome događaju i zapisao: «A bilo je oko devete ure» (Iv 1, 39b). Andrija je svoj susret s Isusom ispričao svome bratu Šimunu koji je onda i sam zaželio vidjeti toga Mesiju, pa ga je Andrija poveo k Njemu. Čim je Isus ugledao Šimuna, reče mu: «Ti si Šimun, sin Jonin. Ti ćeš se zvati Kefa-Petar.»
On im ne filozofira i ništa im olako ne obećaje nego im u svojoj jednostavno kaže: «Dođite i vidite!» I bez daljnjeg razmišljanja oni su pošli s Njime i kod njega su ostali taj dan. Ivan se toga poziva sjećao cijeloga svojega života, pa je u svojem Evanđelju o tome upečatljivome događaju i zapisao: «A bilo je oko devete ure» (Iv 1, 39b). Andrija je svoj susret s Isusom ispričao svome bratu Šimunu koji je onda i sam zaželio vidjeti toga Mesiju, pa ga je Andrija poveo k Njemu. Čim je Isus ugledao Šimuna, reče mu: «Ti si Šimun, sin Jonin. Ti ćeš se zvati Kefa-Petar.»
Šimun je zasigurno u duši osjećao veliku radost zato što ga je Mesija izabrao za svoga učenika. Taj prvi poziv za Petra bio je početak novoga života, života uz Krista, s Kristom i za Krista. I Ivan je o svom prvom susretu s Isusom pripovijedao bratu Jakovu, pa je i on, također, želio vidjeti Mesiju. Isus i njega uzima za svog učenika. U pratnji te prve četvorice učenika Isus se vraća u Galileju. Na tom putu susreće i Filipa i poziva ga: «Pođi za mnom!» Filip ne mogavši zadržati za sebe sreću što ga je Isus izabrao za svoga učenika, o tome pripovijeda svome prijatelju Natanaelu. Budući da je on dobro poznavao Nazarećane, jer je bio iz Kane Galilejske, govori Filipu: «Iz Nazareta da može što dobro doći?» Filip s njime ne ulazi u raspravu nego ga potiče: «Dođi i vidi!» Natanael prihvaća njegove poticaje i s njime kreće k Isusu. Evanđelist Matej pripovijeda u svojem evanđelju o tome kako je Isus njega osobno pozvao.
U devetom poglavlju evanđelja on piše: «Kad je Isus pošao iz Kafarnauma naprijed, vidje čovjeka gdje sjedi u carinarnici, imenom Mateja. I reče mu: «Idi za mnom!» Koliko je Matej bio dirnut tim Isusovim pozivom pokazao je na taj način što je njemu u čast priredio svečanu večeru. Za ostale apostole evanđelisti nam nisu zabilježili kako ih je Isus pozvao. Samo nam je zabilježen konačan izbor apostola, kad ih je izabrao između mnoštva učenika, a poznat nam je i izbor učenika Matije za apostola, namjesto Jude Iškariotskog.
O tome nas izvješćuje evanđelist Luka u Djelima apostolskim (vidi Dj gl. 1).
B. Poziv apostola Pavla
Isus je, dakle, pozivao svoje učenike na razne načine: bilo da se pri tome poslužio nekim posrednikom, bilo nekim događajem, bilo da im je uputio izravni poziv da ga slijede. No, posebno nam je zanimljiv i dirljiv poziv Savla-Pavla iz Tarza, dotadašnjeg progonitelja kršćana. Sam Pavao o tome pripovijeda pred židovskim poglavarima (vidi Dj 22, 3-16). Evanđelist Luka o tome velikom događaju pripovijeda u devetom poglavlju Djela apostolskih. On završava to svoje pripovijedanje riječima: «… Bude kršten. Pošto jede, okrijepi se. Tada ostade nekoliko dana s učenicima koji su bili u Damasku. I odmah je po zbornicama propovijedao za Isusa da je on Sin Božji» (Dj 9, 18-20).
Pavao će se kasnije u svojim Poslanicama, a napose u poslanici Galaćanima, pozivati na to da je on za apostola pozvan od samoga Krista. Kao apostol – tako tvrdi sam za sebe – nije ništa manji od ostalih apostola, štoviše, trudio se više nego ostali. On je, dakle, i te kako bio svjestan svojega poziva, njegove uzvišenosti i veličine. Svjetlo pred Damaskom nikad se nije utrnulo u Pavlovoj duši…
C. Bog zove svakoga i u duhovni poziv osobno
Na primjerima apostola vidimo kako je Gospodin pozivao svoje apostole. Svakoga od njih pozvao je na način koji je za njega bio najprikladniji. I kao što je povijest poziva i izabranja svakoga apostola jedinstvena, tako je i povijest svakoga duhovnoga poziva, svećeničkog i/ili redovničkog, jedinstvena i neponovljiva.
Bog u dušama i srcima ljudi nikada ništa ne radi po nekakvoj uhodanoj shemi, po nekakvom kalupu. To nam svjedoče i životi svetaca, jer nijedan svetac nije do svetosti došao na isti način. Svaki od njih u svojem životu je ostvario evanđeoske kreposti na sebi svojstven način, koji je bio samo njegov, i zato je neponovljiv.
Zato se i sami duhovni poziv ne javlja na isti način, nego se događa na različite načine, tako da se: - duhovno zvanje kod nekoga probudi već zarana, u djetinjstvu u ozračju kršćanske i/ili župne obitelji
- kod nekoga drugoga pak duhovni poziv se počne razvijati pod utjecajem i primjerom župnika ili kapelana, koji djeci i mladima posvećuju mnogo brige i svojim radom nastoje da ih odgoje za uzorne i dobre kršćane
- za neko duhovno zvanje opet treba zahvaliti neprestanim molitvama i žrtvama
- kod nekoga opet želja za duhovnim pozivom probudi prigodom slavlja Mlade mise ili kod redovničkog zavjetovanja
- netko za duhovni poziv možda odluči kad mu netko kaže da bi «mogao biti dobar svećenik ili redovnik», pa se on otada ozbiljno počne propitivati: «nije li to ipak put na koji me Bog poziva»!
Jednom riječju: koliko je «povijesti duhovnih zvanja», toliko je i neponovljivih Božjih poziva. I zato nikada nećemo moći sve te «povijesti zvanja» ispripovijedati, a još manje opisati, ali svi oni koji razmišljaju o duhovnom pozivu mogu ih, ipak, donekle nasljedovati ili barem o njima razmišljati pa i sami onda na duhovni poziv se odlučiti. Ne smijemo zaboraviti ni na to da svako duhovno zvanje prate molitve mnogih duša kojima je veoma stalo do toga da Crkva Kristova ima što više dobrih, revnih i svetih svećenika i redovnika. To je važno znati i zbog svijesti da oni mladići koje Gospodin poziva i koji se odazivaju, na tom putu nisu sami, nego da ih prate sklopljene ruke onih za koje možda oni i ne slute i možda nikad neće saznati tko je za njih molio i tko im je izmolio milost ustrajnosti u duhovnom pozivu.
Priredio: Fra Juro Šimić, OFMCap
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com
 |
| Veliki i sveti kapucini: sv. Leopold B. Mandić i Padre Pijo iz Pietrelcine |
Nema komentara:
Objavi komentar